Svjetska banka sjemena osnovana je kako bi banke sjemena diljem svijeta mogle pohraniti sigurnosne kopije svog sjemena i na taj način osigurati da se sorte prehrambenih usjeva ne izgube u slučaju prirodnih katastrofa, klimatskih promjena, izumiranja vrsta, nuklearnog zračenja ili ratova. Nalazi se na norveškom arhipelagu Svalbardu, a njome upravlja Svjetska zaklada za raznolikost usjeva (eng. Global Crop Diversity Trust), neovisna globalna zaklada koja podržava banke sjemena diljem svijeta.

Svalbard čini skupina otoka, otočića i hridi od kojih su tri naseljena, a okružuju ga Grenlandsko more, Barentsovo more i Arktički ocean. Otprilike 60 posto kopna je zaleđeno, 30 posto je neplodno tlo (stijene, obluci, morene, riječni sedimenti...), a samo preostalih deset posto prekriveno je vegetacijom. Banka sjemena smještena je u podnožju planine Platåberget, a izvana je vidljiv samo uski betonski ulaz koji djeluje kao da izranja iz planine i ničim ne da naslutiti da se u futurističkom zdanju čuva najveća svjetska zbirka sjemena, i to na mjestu gdje prevladava permafrost. Permafrost nije isključivo arktički fenomen, ali gotovo posvuda na Svalbardu tlo je zamrznuto tijekom cijele godine do dubine od 100-150 m u dolinama i do 400 m u planinama. Samo se gornji slojevi otapaju ljeti, što omogućuje rast biljaka, a permafrost osigurava da će sjeme ostati smrznuto čak i ako dođe do nestanka struje, dok niske temperature onemogućuju klijanje sjemena i odgađaju njegovo starenje.

Na staronordijskom jeziku Svalbard znači "zemlja s hladnom obalom" - smatra se da su Vikinzi prilikom svojih ekspedicija sigurno došli do Svalbarda, no službeno, arhipelag je prvi otkrio nizozemski istraživač Willem Barentsz 1596. godine. Tijekom iduća tri stoljeća na otočje su dolazili lovci na morževe i kitove, a kasnije i traperi koji su lovili polarne medvjede i lisice radi krzna. Otkriće nalazišta ugljena krajem 19. stoljeća promijenilo je Svalbard, a glavni grad Longyearbyen, utemeljen 1906. godine, nazvan je po Amerikancu Johnu Munrou Longyearu koji je tamo osnovao rudarsku tvrtku Arctic Coal Company. Godine 1920. suverenitet Norveške nad arhipelagom ratificiran je međunarodnim ugovorom, te je dogovoreno da otočje bude demilitarizirana zona.

Longyearbyen je smješten na glavnom otoku Spitsbergenu, nalazi se na 78. paraleli i udaljen je svega 1300 kilometara od Sjevernog pola, no za razliku od nekih drugih mjesta na istoj geografskoj širini na sjeveru Grenlanda, Kanade ili Rusije, pogodnim za život održava ga topla voda Golfske struje. Grad ima 2500 stanovnika, što je manje od broja polarnih medvjeda na otočju (oko 3000) koji u potrazi za hranom pretražuju brodove i provaljuju u kuće. Unatoč strogim mjerama zaštite polarnog medvjeda, zakonom je propisano da svi punoljetni stanovnici radi vlastite sigurnosti moraju nositi pušku ako izlaze izvan granica samoga grada.

Većina kuća i građevina izgrađena je na stupovima i pilonima zabijenim duboko u permafrost, zbog kojega u gradu nisu dozvoljeni pokopi. Trudnice se šalju na kopno, jer iako u Longyearbyenu postoji bolnica, ona ima svega šest kreveta, a dostupne su samo hitne i ograničene zdravstvene usluge. Na Svalbardu postoji i Sveučilište na kojem se ne plaća školarina, a za sve studente obavezan kolegij je i Tečaj preživljavanja i sigurnosti na Arktiku.

Postoje povijesni, politički i klimatski razlozi zašto je baš Svalbard izabran kao lokacija za pohranu sjemena, a Global Crop Diversity Trust navodi četiri glavna razloga. Prvi je taj da je regija politički i geološki stabilna - tektonske aktivnosti rijetke su i niske, a vojna postrojenja su zabranjena. Zbog permafrosta pod zemljom je tako hladno da se uzorci sjemena mogu čuvati uz niske troškove, a sam trezor nalazi se 130 metara iznad razine mora, pa je time zaštićen i od poplava i porasta razine mora. I posljednji, ali ne najmanje važan razlog - Svalbard je najsjevernija točka na zemlji do koje se može stići redovnim avionskim letom, a banka sjemena udaljena je samo kilometar od lokalne zračne luke što je važno kako bi se sjeme što lakše dopremilo do banke ili natrag u zemlju porijekla.

No, ono što je možda najzanimljivije jest da na Svalbardu nema nezaposlenosti ni socijalne pomoći, a onaj tko tamo želi živjeti mora biti samodostatan i sposoban sam se uzdržavati. Usluge socijalne skrbi dostupne su samo norveškim građanima, a ograničene su i zdravstvene usluge. Guverner Svalbarda čak ima ovlasti protjerati svakoga tko nema dovoljno sredstava za život ili se ne može brinuti sam za sebe. Do sada se to rijetko koristilo, primjerice u slučajevima opetovanog dilanja droge ili ako bi turisti bili uhvaćeni u divljem kampiranju, što je strogo zabranjeno zbog opasnosti od polarnih medvjeda.

Ipak, neobične svalbardske zakone najbolje je na svojoj koži osjetio dugogodišnji rezident, američki novinar Mark Sabbatini, koji je 13 godina bio stanovnik Svalbarda, ali je u ljeto 2021. bio protjeran s otoka i morao se vratiti u Sjedinjene Države. Više od desetljeća Sabbatini je na Svalbardu uređivao i izdavao jedine otočke tjedne novine na engleskom jeziku, Icepeople. Besplatne primjerke svojih novina umnažao je i dijelio po lokalnim trgovinama i hotelima, a oslanjao se na prihode od povremenih poslova, turističkih tura koje je vodio, donacija i potpora, no posljednjih godina to nije bilo dovoljno za spajanje kraja s krajem. Godine 2016. bio je prisiljen napustiti zgradu u kojoj je živio zbog oštećenja djelomično izazvanih otapanjem permafrosta, a sljedeći dom u koji je uselio bio je ugrožen zbog opasnosti od lavina. Otkako je ostao bez stana, Sabbatini se borio za preživljavanje na arhipelagu. Usto, imao je dva nezgodna loma kuka prilikom pada na ledu te je završio na štakama. Preko zime je mogao odsjesti u praznom Airbnbu u gradskoj industrijskoj četvrti, ali kada je taj smještaj u ljeto bio iznajmljen, bio je prisiljen preseliti se u turistički kamp na rubu grada - na isto mjesto gdje je 38-godišnjeg Nizozemca godinu dana ranije ubio polarni medvjed.

Kada se financijski više nije mogao uzdržavati postalo je jasno da će morati napustiti otočje. Iako razočaran, Sabbatini ne misli da je guverner bio nepravedan u svojoj odluci.

- Ako sam na štakama negdje vani i naiđe polarni medvjed, ne mogu učiniti ništa da si pomognem. Ako padnem u pukotinu ledenjaka ili me uhvati jaka oluja, neću moći potražiti pomoć. Opasno je biti ovdje ako nisi samodostatan u svakom smislu i guverner je bio zabrinut za moju sigurnost. Uvijek sam govorio prijateljima da ću, ako dočekam svoj kraj na Svalbardu, biti napadnut i ubijen od strane polarnog medvjeda - što bi bila velika priča za naslovnicu mojih novina. Ali ima smisla da sam bio prisiljen otići odavde na ovaj vrlo jedinstven svalbardski način - kaže uz dozu crnog humora Sabbatini, koji danas živi na Aljasci i radi kao novinar za lokalni list Juneau Empire.

Iako su prvi stanovnici ovdje bili naseljeni kako bi kopali ugljen, od sedam rudnika ugljena danas je aktivan samo još jedan, a ovaj bivši rudarski grad vrlo se dobro prilagodio promjenjivim vremenima. Unatoč sumnjama da će propast industrije ugljena značiti i propast naselja, ništa bolje ne pokazuje goleme promjene u Svalbardu od porasta broja dostupnih turističkih kreveta: od ničega sredinom 1980-ih do blizu 950 kreveta 2017. godine.

Ulaz u Svjetsku banku sjemena, zbog očitih razloga, nije dozvoljen osim u iznimnim slučajevima (ako ste istraživač ili novinar visokotiražnih medija), no postoje organizirane ture koje zainteresirane turiste dovode ispred samog ulaza u trezor. U neposrednoj blizini u procesu izgradnje je i budući Centar za posjetitelje, projekt renomiranog arhitektonskog studija Snøhetta sa sjedištem u Oslu.

- Svjetska banka sjemena učinilo nas je poznatima u cijelom svijetu. Postala je simbol za Longyearbyen. Norveška ne vodi ratove, ne upravlja nijednom nuklearnom elektranom, a zemlja uživa dobar ugled u svijetu. Ovo je vjerojatno najsigurnije mjesto na našem planetu - izjavio je guverner Svalbarda Lars Fause u veljači ove godine prilikom 15. obljetnice postojanja Svjetske banke sjemena. Njegova poruka je nepogrešiva: iskopavanje "crnog zlata" više ne odgovara sadašnjoj slici Svalbarda. Posljednjih godina ova regija razvila se u središte međunarodnih klimatskih istraživanja, a gospodarstvo Longyearbyena sve se više odmiče od eksploatacije ugljena prema znanstvenom istraživanju i arktičkom turizmu.

 

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije