Jednaku zabrinutost poput one što će biti s nuklearnim glavama, funtom ili naftom izaziva pitanje kome će pripasti pande iz ZOO-a u Edinburghu, dar Kine Britaniji

Velika Britanija je u panici. Vrlo britanskoj stiff upper lip – ali svakako panici. Nakon što je prije samo mjesec dana “Better Together”, kampanja protiv škotske nezavisnosti, imala i do 22 posto prednosti u gotovo svim anketama – zadnjeg dana kolovoza stvari su se stubokom promijenile. Svaki analitičar koji drži do sebe već danima bjesomučno puni novinske kolumne, radio-televizijski eter i socijalne medije objašnjavajući što se to, dovraga, dogodilo. I pokušava otkriti zašto Škotima neovisnost odjednom izgleda tako privlačno da su mogući rezultati referenduma i službeno dobili titulu “too close to call”.

Iz jedne sasvim male, hrvatske, perspektive stvari ne izgledaju ništa logičnije. Ali su mrvicu jasnije. I čini se očitim da dotični analitičari gube i dah i vrijeme na sasvim kriva pitanja. Nejasnoće kao što su hoće li Škotska zadržati svoju naftu, hoće li porezi narasti ili pasti u slučaju neovisnosti, koja je sudbina BBC-a, gdje je tu mjesto britanskog monarha, kako će izgledati putovnice, funta - da ili ne?, hoće li Škotska biti dio Europske unije i što će se dogoditi s nuklearnim projektilima - Škota domaćeg običnog ne zanimaju previše. Jer, kaže naše hrvatsko iskustvo, to ne bira (samo) pamet nego srce.

Za razliku od Škotske nacionalne stranke (SNP) i njenog lidera Alexa Salmonda koji su se u organiziranje referenduma i vabljenje birača bacili s puno žara, energije i strasti, protivnici škotske neovisnosti u priču su krenuli sa sasvim suprotnim stavom – bahatošću. I to vam sigurno zvuči poznato. Početak cijelog procesa u ožujku prošle godine prošao je gotovo neprimijećeno. Bilo je nešto govorancija i medijskog pokrivanja natezanja oko referendumskog pitanja.

Ubrzo na čelo “No” kampanje stiže Alaistar Darling. Ne - ime donedavno nije značilo gotovo ništa niti prosječnom Britancu. A veliko je pitanje je li im ime tog možda privatno šarmantnog ali javno vrlo bljedunjavog i nezapamtljivog gospodina iole prepoznatljivije i danas. Better Together je organizacija koju su 2012. osnovale tri najveće pro-britanske stranke u Škotskoj – lokalni laburisti, torijevci i liberalni demokrati.

Ugodno ploveći na krilima višemjesečnih, pa i višegodišnjih, anketa koje su im obećavale brzu, laku i temeljitu pobjedu – lideri Better Together bavili su se vabljenjem poznatih na svoju stranu, povremenim govorima, zgodnim YouTube video uratcima i slikanjem po medijima. Za to su vrijeme SNP i Salmond neumorno vabili obične Škote – igrajući podjednako na emocije i na pamet, uvjeravajući iz svih topova Škote zašto je i kako bolje biti izvan, a ne unutar Britanije.

Mlaka poruka “Better Together”, bez istinske političke težine,  sasvim se promijenila kada su mediji 31. kolovoza otkrili da je 18 dana prije referenduma YES kamp tu negdje ili u prednosti. Najprije je ministar financija obećao puno lipih stvari, ali nije baš “smio kazat’” kakvih. Odnosno, George Osbourne je rekao da će u danima što dolaze vlada konačno otkriti dodatne korake za prijenos ovlasti s britanskog na škotski parlament.

Salmond širokog osmijeha na to je odmahnuo rukom jer je znao - riječ je o čistoj panici. I mitu. Onda je pala funta. Nakon nekoliko mjeseci stabilne ekonomije i funte, vijest je tako ozbiljno shvaćena da čak niti vijest da je narodna princeza broj dva trudna s djetetom broj dva ostala u sjeni. Mediji su prigodno uzbuđeni što će mali princ George dobiti brata i žao im je što Kate ima ozbiljnu jutarnju mučninu, ali referendum ne silazi s pijedestala vodeće vijesti.

Naročito zato što su se lideri sve tri najveće britanske stranke rastrčali po Škotskoj. I trče još uvijek. Neki im vjeruju, neki ne. Nitko, međutim, ne može poreći da se Londonu sada obija o glavu što nije ozbiljno shvatio škotski referendum. Jer da je – Škotska bi već imala veće ovlasti, gotovo svaki politički mogući korak bio bi napravljen. Odavno, ne ovaj tjedan.

I prije svega mogli su pogledati i u pravcu Hrvatske & co ili u pravcu Češke/Slovačke, nadajući se potonjoj varijanti. I ne bi izgovarali prijetnje tipa “hoćete neovisnost? OK, a to znači vojnike na granicama”. I poslije povlačili takve izjave. Greške su napravljene od početka i na svim razinama. Jer jedno je živjeti u Londonu – od kuda je, dakako, vođena britanska politika. Sjedeći u sjeni Big Bena Škotska izgleda tako daleko. I tako mala! London ima preko 8 milijuna ljudi. Škotska po zadnjem popisu 5,3 milijuna.

Mediji možda bruje o referendumu, ali većinu Engleza stvar ne dira. Uopće. Dio Velšana je izrazito zainteresiran. Druga polovica puno manje. Sjeverna Irska ionako oduvijek ima svoje probleme, ali neovisnost i moguće pridruživanje Irskoj tamo nikada nisu daleko ni od srca ni od pameti.

NE! kampanja skupila je zavidan broj poznatih – JK Rowling (koja živi u Edinburghu) dala je 10 milijuna funti Better Together i zbog toga ozbiljno trpila ljutnju Škota. David Bowie, Mick Jagger, Paul McCartney, Eddie Izzard, Andy Murray, Susan Boyle, Emma Thompson, Rod Stewart, Helenan Bonham-Carter, Richard Curtis, Richard Dawkins, Judi Dench, Bryan Ferry, Sebastian Faulks, Terry Jones, Anderew Lloyd Webber, Cliff Richard, Patrick Stewart i Ewan McGregor samo su neki od javnih pobornika ostanka Škotske u Britaniji.

Najveća zvijezda suprotne strane je svakako Sean Connery. Annie Lennox, Brian Cox, Alan Cumming, Morrisey, Irvine Welsh, Robbie Coltrane također su u YES kampu. Glumac James McAvoy iz privatno/poslovnih razloga nije želio reći koga podržava. Ali je izazvao i Salmonda i Darlinga da se poliju hladnom vodom kao dio internetskog ludila zvanog “Ice Bucket Challenge”. Obojica su to učinila. Jednog od njih isto to čeka opet u prvim satima 19. rujna kada počnu pristizati prvi referendumski rezultati.

I što sad…

Ako Škotska glasa protiv neovisnosti, lokalni nacionalisti će biti razočarani ali ne i sasvim potučeni. Budući da će rezultat biti puno bliži nego što je to itko očekivao kada je referendum raspisan, moguće je očekivati pritisak da se za neko vrijeme održi novi referendum. Hoće li, međutim, biti idealni uvjeti kao što su sada s konzervativcima u Westminsteru – što se laburističkoj Škotskoj nikada ne sviđa – i nacionalnim osjećajem na vrhuncu, veliko je pitanje. Ukoliko Škoti ostanu dio Velike Britanije sigurno je da će dobiti veće ovlasti.

Ako, pak, Škoti odluče otići, to će se službeno dogoditi 24. ožujka 2016. a u međuvremenu puno će ljudi krvavo zaraditi svoje plaće u teškim i vrlo opsežnim pregovorima na mnogobrojnim razinama. Škoti možda zadrže funtu ali su već upozoreni od Narodne banke Engleske (što je ime za Narodnu banku Britanije – i onda se netko čudi škotskim nacionalnim osjećajima…) da – i ako im ostane funta – neće imati sasvim kontrolu nad kamatnim stopama.

SNP je u biti antimonarhistička stranka, ali je Salmond rekao da očekuje da će britanski monarh ostati njihov šef države. Kao, recimo, Australiji.

Kraljica se još nije izjasnila (njen je omiljeni dvorac u Škotskoj, čisto da se zna). Pitanje je što će biti sa škotskim članstvom u međunarodnim organizacijama, od čega se najveća rasprava vodi oko Europske unije. Pro-samostalci govore da će se Škotska pozvati na 48. članak EU ugovora koji kaže da države mogu odlučiti primiti nekoga konsenzusom.

Pro-unijaši se pozivaju na članak 49. koji kaže da će Škotska morati proći hrvatski put – prijava, prijem, monitoring, punopravno članstvo. Pri čemu Belgija i Španjolska vrlo pomno prate što se događa u Britaniji i analitičari pretpostavljaju da će biti protivnice ulaska Škotske u EU kako ne bi ohrabrili svoje domaće separatiste.

Pitanje je i što će biti s britanskim nuklearnim arsenalom koji već godinama živi u Faslane pomorskoj bazi u Škotskoj (inače mjestu najduže postojećeg protestnog kampa u povijesti svjetskih protesta).

Tko će brati vrhnje od nafte i plina u Sjevernom moru? Koliko će britanskog duga Škotska preuzeti? Hoće li imati svoju vojsku? Hoće li napraviti SBC, tj. svoju varijantu BBC-a? Tko će plaćati penzije i socijalne pomoći?

I sasvim ozbiljno - čije su dovraga pande u edinburškom zoološkom vrtu? Tian Tian i Yang Guang su na 10-godišnjoj posudbi kineske vlade britanskoj. Njihova sudbina odlično prikazuje trenutnu situaciju – svi su se uskokodakali ali nitko nema odgovor…

Ako Škotska ode – i ostatak Britanije mora biti spreman na ozbiljne potrese. Jedni vjeruju da premijer Cameron mora odmah dati ostavku. Drugi dodaju da to mora učiniti i vođa laburista Ed Miliband koji je svu svoju političku težinu stavio iza pro-unijaškog stava.

Učinio je to i iz laburistički sasvim sebičnih razloga. S konzervativnom vladom koju na vlast uglavnom dovodi bogati jugoistok Engleske, te gubitkom škotskih laburista u Westminsteru, laburistička nada da će uskoro useliti u Downing Street ozbiljno pada na minimalnu razinu.

Pitanje je i što će biti s idućim parlamentarnim izborima koji se spremaju iduće godine. Hoće li Škoti na njima glasati? Hoće li škotski zastupnici imati pravo glasa u odlučivanju o zakonima koji se odnose na cijelu državu? Ako ne, treba donijeti cijelu seriju zakona koji će regulirati ta pravila.

Ovi problemi dodatno podcrtavaju s kolikom su bahatošću britanski vladajući sa SNP-om dogovorili datum referendum i potencijalni odlazak Škotske iz Britanije. Datumi izbora ovdje nisu nepoznanica. Da su idući izbori 2015. znalo se i 2011.

Povijest propalih referenduma

A upravo su na izborima 2011. SNP i njen vođa Alex Salmond iznenadili i sami sebe kada su na izborima za škotski parlament pomeli i u ostatku Britanije pobjedničke konzervativce i tradicionalne škotske favorite - laburiste. SNP-ovska većina u škotskom parlamentu značila je i mogućnost da se raspiše dugo obećavani referendum o neovisnosti. Onaj prethodni – koji je bio na puno blažu temu prepuštanja djela ovlasti nekom mogućem, budućem, škotskom parlamentu - održan 1979. bio je čista katastrofa za škotske nacionaliste.

Svaki treći Škot bio je protiv, a svaki treći se nije ni potrudio doći do birališta. Samo je trećina izašlih birača bila za povećanje škotskih političkih prava unutar britanske unije. Čak i nacionalno svjesni Škoti vjerovali su da prava bitka leži ne u razlikama Engleske i Škotske, već između bogatih i siromašnih.

Iste godine na vlast dolazi Margaret Thatcher i stubokom mijenja em britansku svakodnevicu, em britansku političku scenu em definiciju što to Britance čini Britancima. Do tada su rudari Škotske osjećali veću privrženost rudarima u Walesu ili sjevernoj Engleskoj nego highlanderima u vlastitom komadičku Britanije.

S raspadom tradicionalnih britanskih industrija, procvatom kapitala i bankara i novim smjerom kojim je država krenula – polako se počela mijenjati i klima u Škotskoj. Dolaskom laburista na vlast 1997. godine njihov tadasnji vođa Tony Blair u prvih nekoliko mjeseci ispunjava jedno od svojih predizbornih obećanja i Škotska dobiva svoj nacionalni parlament – prvi puta od 1707. godine.

Holyrood ubrzo postaje središte škotske politike i odlična platforma za rastući SNP. Godinu dana nakon što je ta stranka zabezeknula vladajuću elitu svojim osvajanjem većine u škotskom parlamentu – konzervativno/liberalno demokratska vlada kroz Westminster provlači zakon o prebacivanju nekih poreznih ovlasti na Holyrood.

Torijevski premijer David Cameron stvar predstavlja kao najveći transfer suvereniteta iz Londona u Edinburgh u više od 300 godina unije. Uz jedan mali detalj. Stvar nije trebala biti provedena do 2016. godine – iste one godine kada će se Škotska i službeno odvojiti od ostatka Britanije ukoliko 18. rujna glasa za neovisnost. Reći da je odluka iz 2012. već debelo zastrajela – politički je eufemizam.