U predizborno-izborna doba u obje moje domovine - onoj rođenoj i ovoj usvojenoj - uvijek padnem u sevdah prebrojavanja uspješnosti svoje  glasačke karijere. I uvijek nanovo zaključim kako sam, eto, gotovo uvijek na luzerskoj strani. Iako, u Hrvatskoj više ne glasam - dosljedno svom stavu da dijaspora ne treba glasati. Ali to ne znači da mi rezultati nisu gorki i da ih si ne upisujem na luzersku listu.          

Spektakularne pogreške anketnih agencija u slučaju britanskih izbora 2015. (nastavit će se koalicija torijevaca i libdemovaca - krivo!), prošlogodišnjeg Brexit referenduma (Britanci će glasati za ostanak - krivo!) i američkih predsjedničkih izbora u studenom (Clinton dobiva - krivo!) - a u kombinaciji s luzerskom glasačkom reputacijom i konzervativnom revolucijom koja se proširila na obje strane Atlantika s posebnim naglaskom na kiflu na brdovitom Balkanu - pretvorile su me u nepovjerljivog političkog cinika prema bilo kojim predizbornim predviđanjima. Naročito ako najavljuju relativnu pozitivu meni bliskih političkih opcija.    

A posljednje su ankete uoči britanskih izbora najavljivale da je vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn uspio nezamislivo i opasno se približio torijevcima čija je šefica Theresa May stranku preuzela nakon katastrofalnih Brexit rezultata i odlaska Davida Camerona koji je Brexit raspisao jer je, jelte, to obećao u kampanji tijekom koje ni sam nije vjerovao da će pobijediti i tako morati ispuniti obećanje koje su konzervativci godinama najavljivali.         

Baš tih post-Brexitovskih dana razvila se žestoka svađa među laburistima dio kojih je tvrdio da je do odlaska Britanije iz EU došlo i zbog mlake pro - EU kampanje kojoj je Corbyn prišao s pola srca i frtalj uvjerenja. Corbyn je izrazito lijevih stavova, protivnik birokracije i velikih sustava koji hrane parazite na vrhu. Što je opis Europske Unije kojega bi potpisao dobar dio Britanaca koji su glasali za izlazak.         

Napad na Corbyna bio je nemilosrdan. I to ako ne brojimo protivnike iz drugih stranaka. Istovremeno je, međutim, potvrdio da je Jeremy uspio u nečemu što su drugi samo mogli sanjati - i što se nastavilo do izbora. Corbyn je, naime,uvijek bio okružen mladim, zainteresiranim, strasnim ljudima koji su neumorno propagirali njegovu poruku na Twitteru, Instegramu, Facebooku, blogovima, vlogovima, memovima... I nisu se osvrtali na "starije i mudrije" ljevičare koji su ih uvjeravali da je Corbyn naprosto prelijevi, da nema šanse da na svoju stranu dobije centar - potreban za poraz torijevaca - da će cijelu zemlju gurnuti samo još više u konzervativne ralje, da će izgubiti bitku zacijelu jednu generaciju, da...

Mladi, a i ljevičari općenito, pronašli su nekoga čijoj su poruci vjerovali. Nakon što je laburiste vodio post - Blairovski Gordon Brown, a kojega je naslijedio Ed Miliband, čovjek koji se i sam teško može sjetiti vlastitoga lica i političkih ideja, na čelo laburista - i to opet zahvaljujući brojnim mladim glasovima te zahvaljujući dotad politički neaktivnim ljudima koji su se masovno upisivali u stranku da bi mu dali svoje povjerenje - dolazi neobični bradonja čvrstih, beskompromisnih ideja koji se nije libio reći: da, bogate ćemo opako oporezivati; ne, ne mislimo da državni zdravstveni sustav (NHS) troši previše para; da, treba nacionalizirati željeznicu; ne, bankare i velike firme ne treba ostaviti na miru; da, siromaštvo je ozbiljan problem Velike Britanije...         

Svađe o potencijalu Corbyna i može li on Britaniju izvući iz torijevskog lanca, dominirale su i našim obiteljskim ručkovima, večerama, druženjima, rođendanima, lijenim popodnevima... postajući sve oštrije što se više približavao dan punoljetnosti, a time, po našem obiteljskom uvjerenju, i političke odgovornosti našeg mlađeg mladunčeta koji je, zajedno sa svojom starijom sestrom, gorljivo objašnjavao zašto mladi ne izlaze na izbore i ukazivao da nije greška u godini rođenja veću manjku istinskih opcija.         

I onda je, usred tih naših "što bi bilo kad bi Corbynovski bilo" rasprava, Theresa May, inače sama pobornica ostanka Britanije u EU, odlučila da joj većina od samo 12 zastupnika nije dovoljna podrška za pregovore o oštrom, tj. "hard", izlasku iz EU-a kojega je najavljivala, i - unatoč više puta ponavljanom uvjeravanju da izbora NIKAKO neće biti do idućeg predviđenog roka (2020.) - objavila izbore za 8. lipnja. Odnosno, samo 11 dana prije početka pregovora s Bruxellesom.

I time su naše političke svađe konačno prestale biti teoretskom zabavom/problemom. Corbyn je izazvan na megdan u trenutku kada je još uvijek bio preokupiran konsolidacijom vlastite stranke i unutar laburističkim rovovskim bitkama.   

Taj Theresin 180 stupnjeva teški zaokret oko sazivanja izbora bio je samo prvi u katastrofalnoj torijevskoj kampanji koja je uslijedila (novinari su joj izbrojali čak šest potpunih zaokreta), ali činjenica jest da je May odluku donijela u trenutku kada su joj doslovno sve ankete davale minimalno 20 posto prednosti nad "nebirljivim" Corbynom.        

Kampanju su obilježile jedna predvidljiva i jedna nepredvidljiva tema. Theresa May me najviše podsjeća na Hillary Clinton. Ispolirana, dobro uvježbana i istrenirana, robotska političarka kojoj ne vjerujete ni slova. No, dokle god se kampanja – a tako je bilo prvih tjedana - predvidljivo vrtila oko Brexita, May je relativno uspješno ponavljala naučeni tekst uz naučeni osmijeh i naučeni naglasak na pomno isplanirane riječi. Međutim, tri teroristička napada u isto toliko mjeseci kampanju su bacila u nepredvidive vode. I tu se May - već uzdrmana nekim nes(p)retno sročenim idejama koje su uznemirile čak i torijevske glasače - potpuno pogubila.

May je, naime, bila ministrica unutarnjih poslova u Cameronovoj vladi i osobno je odgovorna za smanjenje broja policajaca u ime smanjenja proračunskih troškova. Kada se ispostavilo da su neki od napadača bili poznati policiji, britanska premijerka je nemilosrdno lopticu krivnje prebacila na snage reda i mira, gotovo ih proglasivši lijenima, i... na zakon o zaštiti ljudskih prava kojega je optužila da štiti teroriste i da će, ako treba, "doslovno poderati" taj zakon kako bi Britaniju učinila sigurnijom.

Na svako pitanje kako može napadati policiju čiji je broj sama smanjila, zastakljenih očiju je ponavljala jedan te isti odgovor. Corbyn je, istovremeno, neumorno podsjećao da u ova teška vremena premijerka napada policajce koji nas hrabro brane (samo je osam minuta trebalo da dođu i prekinu napad na londonskom London Bridgeu) i da je upravo ona ta koja im je smanjila broj.         

Razloga za torijevski relativni poraz, dakako ima još. Sve su analize ukazivale da će smanjenje apatije birača ići u korist laburista (izlaznost je bila najveća od izbora 1997. kada je Blair došao na vlast). Britansko biračko tijelo u godinu dana, koliko je prošlo od brexitskog referenduma, nije zaboravilo da su mu - uglavnom torijevski političari - doslovno lagali dajući im lažne podatke o pozitivnim pomacima koji slijede kada Britanija izađe iz EU. Niti su zaboravili da su se svi glavni pro-brexitovski igrači doslovno razbježali kada je Brexit postao stvarnost i ostavili ih s Theresom May, ženom koja je bila protiv izlaska.

Osim toga, antiestablišmentski sentiment, koji je svakako bio ogroman faktor na referendumu, nije se ni blizu izlizao. Ultradesni UKIP potpuno je izgubio potporu birača, ali od toga su profitirali laburisti. Ne treba zaboraviti ni taktičko glasanje koje je, sasvim sigurno, glasova koštalo manje stranke,primjerice Zelene. Ali niti programska obećanja i - još važnije – osobnost stranačkih lidera.

May je s približavanjem izbora izgledala sve osamljenija na svojim pomno aranžiranim pozornicama i usput odbijala sva sučeljavanja s izbornim protivnicima. Corbyn, oslobođen svakodnevnih pritisaka iz redova vlastite stranke u primirju dogovorenom u ime izbora, srčano se bacio u kampanju,susrete s biračima, govore, okružen mladima, zainteresiranima, uvjerenim sljedbenicima. O ostalim uzrocima i posljedicama - a naročito je li nešto veći izlazak mladih stvarno May koštao izbora - raspravljat će se još danima.   

A kolika je trenutna nepredvidivost britanskog biračkog tijela vidi se i po tome da su konzervativci izgubili neke dosad neizgubljive mandate, kao što je, primjerice, uber-bogati londonski kvart Kensington. To bogato, do četvrtka torijevsko središte ima vozni park gotovo pa vredniji od hrvatskog BDP-a. To je izborni šok jednak onome da u Gospiću sve glasove dobije SDP.     

Konzervativna stranka je, dakako, relativni pobjednik izbora. Ima najviše mjesta u parlamentu - 318, odnosno osam premalo za samostalno vladanje. Formalno je broj potrebnih mandata za parlamentarnu većinu 326. Ali, budući da sjevernoirski republikanci Sinn Fein - vrlo principijelno, što jest, jest - nikada ne sudjeluju u radu omraženog britanskog parlamenta, taj je broj realno manji. Sinn Fein je osvojio sedam mjesta i njih treba oduzeti od polovice parlamentarnih mjesta. Theresi May, dakle,treba realno 322 glasa, četiri više nego što ima.

U kaosu postizbornog petka ujutro May je potrebne glasove pronašla u ultrakonzervativnim sjevernoirskim unionistima DUP (Demokratska unionistička stranka) i njihovih 10 mandata. Teško da će May s DUP-om ući u formalnu koaliciju. I ne samo zato što je papagajski zagovarala "jaku i stabilnu vladu" potrebnu za Brexit pregovore, veći zato što je potencijalne koalicije - a progresivnu alijansu lijevih snaga (laburisti, liberalni demokrati i SNP) je zazivao Corbyn – nazivala "koalicijama kaosa". I tako se čvrsto našla na Hrvatima poznatom teritoriju Bože Petrova koji je onomad kod bilježnika potpisivao da neće koalirati :)        

Osim toga, u Sjevernoj Irskoj, naime, još od početka godine nije dobro. I to više nego inače. Tamošnji parlament ne funkcionira, vlast je zamrznuta u beskrajnim svađama a pregovori o pokretanju političkog procesa trebali su kulminirati krajem svibnja. Sve je to palo u vodu kada je May - danas tako zabrinuta za prosperitet tog komadićka Britanije - zakazala izbore za početak lipnja, nimalo ne mareći kakav će to imati utjecaj na rasturenu političku scenu Belfasta. DUP-ova vrata su, međutim, jedina na koja je mogla pokucati u traženju dodatnih mandata.

DUP je anti-gay, pro-life i stranka koja negira klimatske promjene. Dakle, socijalno vrlo konzervativna stranka koja užasava i dio konzervativaca. Osim toga, DUP nikako ne želi ono što je May tako uporno obećavala cijelu izbornu kampanju - "hard" Brexit. Sjeverna Irska je jedini komadić Britanije koji ima čvrstu, zemljanu granicu s nekom EU državom i, iako su DUP-ovci uglavnom bili za izlazak iz EU-a, oduvijek su zagovarali mekani razvod braka. "Hard" Brexit, međutim znači nešto drugo.

U njegovom slučaju Britanija bi žrtvovala svoj pristup jedinstvenom europskom tržištu za potpunu imigracijsku kontrolu nad svojim granicama i ukidanje jurisdikcije Europskog suda pravde u UK. Što znači da bi između Sjeverne Irske i Republike Irske bila uspostavljena razina kontrole slična onoj koja je Hrvatsku nedavno pogodila na granici sa Slovenijom. DUP to nikako ne želi. A May želi njihove glasove. I to hitno. Jer 19. lipnja mora biti spremna dati svoj godišnji program parlamentu a 29. Lipnja mora biti spremna za pregovore s EU.         

DUP je u odličnoj situaciji. Ako zaista želi ispuniti sve rokove i dati si ikakvu šansu da sve ovo preživi, May im mora potpisati prazan ček. I zauvijek zaboraviti na to da bilo ona bilo cijela stranka više ikad mogu, a što su pokušali tijekom ove kampanje, Corbyna optužiti za simpatiziranje terorista jer je predložio početak pregovora sa Sinn Feinom. A nije s njima koalirao. DUP-ovci imaju sličnih mrlja u prošlosti koje, odjednom, za May nisu problem.

Nema sumnje da će unionisti, osim brexitovskih ustupaka, tražiti i povlastice u sjevernoirskoj politici koji će, sasvim sigurno, samo dodatno zamutiti tamošnje već problematične vode. Situacija za May je toliko neizvjesna da čak ni njen brexitovski ministar u petak nije htio potvrditi da će May preživjeti idućih šest mjeseci. A vukova koji njuše krv i slabost u njenoj neposrednoj blizini ima nekoliko. Ministar financija Philip Hammond i vječni Boris Johnson, trenutno stari-novi ministar vanjskih poslova,samo su neki od njih.

Malo kada je u novijoj britanskoj političkoj povijesti onaj izlizani "nije pitanje hoće li, već kada će" zaključak, bio toliko primjenjiv. A ima li Corbyn šanse postati premijerom na nekim budućim, svi vjeruju skorim, izborima ovisi o tome hoće li uspjeti zadržati momentum i trenutnu podršku. Ono o čemu trenutno sigurno ne mora brinuti jest liderska pozicija u Laburističkoj stranci. Tu mu se nakon 8. lipnja nitko ne može približiti. Na opće zadovoljstvo svojih pobornika - i mladih i nekonvencionalnih i neimpresioniranih dotadašnjom laburističkom elitom. Svima njima ti corbynovci sada, s punim pravom, mogu u facu urlati "told you so".