Silla je Zagrepčanka koja živi u Njemačkoj. Na poziv kurdskog ženskog pokreta u sjevernom je Iraku u izbjegličkom kampu kao terapeutkinja pomagala od rata i progona traumatiziranim Jezidkinjama i njihovoj djeci. Ovo je njezina priča

Asju sam upoznala prilikom mog boravka u Iraku, Autonomoj regiji Kurdistan. Nas tri terapeutice (art i psihoterapija) ovdje smo stigle početkom kolovoza ove godine s ciljem pružanja prve psihološke pomoći traumatiziranim ženama i djeci te kao pomoć pri osnivanju  jednog traumaterapeutskog centra u Shengalu. Asja je od prvog do posljednjeg dana bila neprekidno uz nas. Vodila nas je i pratila u stopu, kao sjena. Na cesti je zaustavljala promet kako bismo sigurno prešle na drugu stranu, odlazila u nabavku svega što nam je bilo potrebno, njoj smo se obraćale kada smo imale bilo kakav problem ili želju. Čak je i noću bila uz nas.

U brojnim stanovima u kojima smo boravile i koje smo iz sigurnosnih razloga svaka dva dana morale mijenjati, uvijek je svoj ležaj, običan mekani madrac ili samo pokrivač, na kakvima smo i mi spavale, rasprostrla na podu tik do nas. Usprkos vrućini, buci ventilatora i vanjskog svijeta, naše su noći upravo zahvaljujući njezinom prisustvu bile mirnije. Meni je čak uspjelo da onako padajući u san zaboravim i na sakrivene kalašnjikove koje sam redovito primjećivala pod foteljama i sofama svih soba u kojima smo noćile. Irak, pa tako i Autonomna regija Kurdistan, je zemlja u ratu u kojoj doslovno nitko ne vjeruje nikome i svatko je svakome potencijalni neprijatelj.

Ona je uvijek i bila prva koga sam ujutro vidjela. Očigledno već odavno budna, napravila bi nam doručak, skuhala čaj i meni priperemila nescaffe, ispušila već nekoliko cigareta i organizirala vozača za taj dan. Nakon toga bi nas obično probudila, sjela na terasu, uzela mobitel u ruke i čekala. Trebalo je proći nekoliko dana dok joj nismo uspjele objasniti da nama trima treba ujutro najmanje sat vremena za obavljanje svih uobičajenih rituala (koji su kada ste okruženi ratnim stanjem i kada osjećate da se nalazite izvan svih sigurnosnih zona itekako potrebni) te da nismo u stanju u roku samo od deset minuta pokupiti sve krpice i izletjeti iz kuće. Kako to da njoj ovakve i slične akcije ne samo da nisu predstavljale nikakav problem već je to bilo nešto za nju sasvim normalno, shvatila sam tek nešto kasnije.

Razgovarati s njom direktno, bez prevoditeljice, nažalost nisam mogla. Asja ne govori niti engleski niti njemački, a niti hrvatski dok ja ne poznajem niti jedan od najmanje šest jezika kojima ona vlada. No unatoč tome uspjela sam je upoznati i sprijateljiti se s njom na jedan do tada meni sasvim nov i nepoznat način čime je, nadam se barem, i moj unutarnji svijet dobio na snazi i autentičnosti.

Pogledi koji ženama lede krv u žilama

Cilj našeg dolaska bio je Shengal, brdovito područje na granici između Iraka i Sirije, u kojemu su pripadnici Jezida kurdske etno - religijske nemuslimanske skupine,  prošle godine našli utočište nakon genocida i masakra koje su nad njima izvršili pripadnici Islamske države. Shengal je danas djelomično slobodni teritorij (pod kontrolom sirijskih i iračkih kurdskih vojnih postrojbi) u koji se polako vraća zivot. Obnova je koliko je to moguće u tijeku; osnivanje civilnih vlasti, ureda, kao i izgradnja medicinskih ustanova.

Međutim, upravo početkom kolovoza turska je vojska počela bombardirati položaje snaga Radničke stranke Kurdistana u sjevernom Iraku, pa je u zemlji dodatno pojačano izvanredno stanje. To je u našem slučaju značilo da jednostavno nije postojala nikakva mogućnost dolaska u Shengal – osim možda ilegalnim prelaskom preko tzv. zelene granice u Siriju. Ipak, zbog enormne opasnosti, čak niti Asji nije palo na pamet da nam tu opciju ponudi kao razmatranja vrijednu alternativu.  Za Asju i njezine kolegice iz kurdskog ženskog pokreta, na čiji poziv smo i stigle iz Njemačke, to je značilo reorganizaciju našeg boravka. Umjesto u Shengalu, cilj naše misije tako je postao jedan izbjeglički kamp u blizini Suleymaniaha, u Arbatu, gdje uz oko 5.000 Arapa, već godinu dana boravi i 2.000 Jezida.

Uz puno natezanja, pregovaranja i prije svega strpljenja, Asji je uspjelo od nadležnog šefa policije dobiti dozvolu za naš ulazak u kamp. Već tijekom ovih „pregovora“, uspjela sam po prvi put osjetiti i vidjeti na koji način se muškarci (pogotovo oni s oružjem u rukama ili oni koji imaju neku moć, ali ne samo oni) ovdje odnose prema njoj, prema nama, odnosno, prema ženama uopće. Pogledi koje su nam upućivali u policijskoj stanici nisu bili samo puni gnušanja, prezira, mržnje, već i puni, za mene do tada još neviđene brutalne seksualne energije i agresije. No, to je nažalost bilo tek samo prvo iskustvo. Isto smo doživljavale i u danima koji su slijedili; bilo kada i bilo gdje, na bilo kojem mjestu.

Muškarci su, naime, ti koji rade u trgovinama, u apotekama, oni su ti koji idu u kupovinu, koji se kreću po ulicama, koji voze automobile. Žena gotovo da i nema, kao da uopće nisu prisutne. Da nismo boravile u privatnim domovima, vjerojatno ih ne bih nikada niti vidjela. Obzirom na takav odnos muškaraca prema ženama, nije nimalo čudno da ih onda žene kao što je Asja dodatno živciraju i provociraju već samim svojim prisustvom. Pripadnice ženskog pokreta, pa tako i ona, se naime već na prvi pogled svojom vanjštinom razlikuju od drugih.

Asja je obučena „sasvim normalno“; nosi traperice, majice ili košulje dugih ali i kratkih rukava, njezin je hod pun samopouzdanja i odlučnosti, i za kretanje po ulici joj nije neophodna muška pratnja. Na koncu, da je čak i ima, to joj zasigurno ne bi uštedjelo gore opisane poglede.  Da sam iz bilo kojeg razloga morala ovdje ostati duže, sigurno bi se čak i ja na neki način uključila u ženski pokret. Zahvaljujući muškarcima i toj mučnoj tradiciji, ženama koje žele živjeti koliko toliko normalno, sigurno i slobodno, zapravo i ne preostaje ništa drugo.

Jezidi, narod za koji nitko u Iraku ne mari

U izbjeglički kamp u Arbatu dolazile smo deset dana za redom. Rauza, jedna vrlo energična, srdačna, duhovita i pametna Jezidkinja srednjih godina, ustupila nam je na raspolaganje šator svoje obitelji. Od jutarnjih do kasnih popodnevnih sati, mi smo ovdje ženama, Jezidkinjama, pružile mogućnost psihološke pomoći. Uz pomoć prevodioca i (opet) Asje, uspjele smo stupiti ne samo u kontakt s njima već i vrlo brzo stvoriti atmosferu uzajamnog povjerenja.

Žene su dolazile, same ili u pratnji, uglavnom s djecom, novorođenom ili malo većom. Priče koje sam od njih čula, ne mogu i ne želim ovdje iznositi. Mogu samo reći da su sve, bez iznimke, obilježene masakrom koji je prošle godine nad ovim narodom u Shengalu izvršili pripadnici Islamske države, bijegom preko brda, ljetnom nesnosnom vrućinom, danima bez hrane i vode, gubitkom velikog broja članova obitelji, smrti djece tijekom bijega...Iako je u međuvremenu već prošlo točno godinu dana od genocida, velika većina tih žena još uvijek ne zna gdje se nalaze njihovi muževi, mlađe sestre, kćerke, majke, očevi, susjedi. I vjerojatno neće nikada niti saznati.

Prema navodima humanitarnih organizacija, Islamska država još uvijek u zatočeništvu drži oko 7.000 jezidskih žena i djevojčica. One koje su uspjele pobjeći ili su imale sreću da ih je obitelj mogla otkupiti (“cijene” se kreću između tisuću i 40.000 dolara), govore o neljudskim mukama kroz koje su prošle, o silovanjima, prodaji na tržnicama roblja u Siriji i Iraku. Pri tome je sasvim svejedno je li riječ o starijima ženama, onima od 35 ili djevojčicama u dobi od samo devet godina. Za brutalne fanatike iz Islamske države, pripadnice manjinskog naroda Jezida još su manje vrijedne od bilo kojih drugih žena. Budući da nisu “čak niti muslimanke ili kršćanke”, samim time, one ne vrijede kao ljudska bića i s njima i najveći psihopati mogu postupati kako god žele.

Negdje oko podneva svakog dana u kampu je obavezno nestalo struje a s njome su se ugasili i klima uređaji koji su do tada uspjevali temperaturu u šatoru držati na oko 35 stupnjeva. Kada su se oni ugasili, u doba najveće vrućine, temperatura je bila gotovo jednaka onoj vanjskoj, znači između 48 i 52 stupnja celizija. To naravno govori dovoljno i o odnosu lokalnih vlasti prema izbjeglicama, posebno prema Jezidima, kao i o  UNHCR-u pod čijom zastavom je zapravo podignut ovaj kamp. No, struja nije jedini problem. Ovdje nema niti dovoljno hrane a i vodu za piće ljudi koji ovdje doslovno vegetiraju, moraju si kupovati sami. Sanitarni čvor je u katastrofalnom stanju i zapravo je pravo čudo da se još nisu pojavile epidemije i veće bolesti. Medicinskog osoblja gotovo da i nema kao niti nastave za djecu.

No, usprkos svemu tome, nas tri, Asja i prevoditeljica Hanna, smo svaki dan ovdje dobile izvrstan, vrlo ukusan ručak, svježe pripremljen u šupi pored šatora i ponosno, gotovo svečano serviran od Rauze i njezinih kćeri i unuka. Dale su nam uvijek najbolje što su imale i mogle nabaviti. Nakon ove kraće pauze, u naš šator bi se ponovno počele okupljati žene svih dobi i uzrasta. Pogotovo je ovaj “popodnevni program” vrlo brzo postao jako omiljen i popularan budući da smo u njegovom sklopu ženama ponudile i jednu vrstu kreativne radionice. Ona je uključivala manje tjelesne vježbe, pjevanje i prije svega – crtanje.

Brzina kojom su to prihvatile kao i kreativni zanos koji je kod većine bio itekako vidljiv, iznenadio je prije svega nas same. To doista nismo očekivale i najkasnije u ovim trenucima smo zapravo dobile odgovor na pitanje koje smo si cijelo vrijeme postavljale: Ima li naš dolazak uopće smisla? Možemo li im uopće pomoći? Što u ovako kratkom vremenu, u situaciji i stanju u kojem se nalaze, mi uopće možemo za njih učiniti? Njima svima je prije svega potrebna normalnost, perspektiva, osiguranje barem onih najosnovnijih životnih okvira, te mogućnost povratka u domovinu.

Terapija u samo deset dana, naravno, nije moguća, pogotovo kada je riječ o ovako teško traumatiziranim osobama. No učinile smo ono što smo mogle. Pružile smo im prvu, bazičnu psihološku pomoć, podučile ih kako da na najjednostavniji način pomognu samima sebi, objasnile im sve njihove simptome kao nažalost najnormalniju i najzdraviju posljedicu strašnog iskustva kroz kojeg su prošle i otvorile im prostor za kreativni rad a time i za barem malo normaliteta, pa čak i zabave.

One same su nam na kraju rekle da su našim boravkom ovdje ponovno dobile i osjećaj zajedništva, da su se međusobno upoznale, sprijateljile i da se više ne osjećaju same i izolirane. Navodim sve ovo samo zato kako bih eventualno ohrabrila i druge da odu i angažiraju se, jer je očito potrebno puno, puno manje nego što mi to mislimo, što možemo dati jedni drugima kako bismo se opet osjetili ljudskim bićima vrijednim pažnje i dostojanstva.

Vjera u život unatoč mučenjima i zatvoru

Asja je u cijelom ovom procesu odigrala veliku ulogu. I u kampu je cijelo vrijeme bila pored nas, diskretno pratila sva događanja bez ikakvog uplitanja ili komentara, ali uvijek budna, prisutna, najčešće sa širokim osmjehom na licu i zračila nevjerojatnom toplinom i sigurnošću. Utoliko je šok bio veći kada je jednog dana, odjednom spontano uzela riječ i pred dvadesetak žena koliko ih je obično stalo u naš šator počela pričati svoju priču. Tek tada sam je u cijelosti i u cijeloj njezinoj tragičnosti saznala i ja.

Asja ima 36 godina, po zanimanju je medicinska tehničarka. Rođena je u Turskoj, na kurdskom području gdje se vrlo rano priključila aktivisticama ženskog pokreta Radničke stranke Kurdistana (PKK). Obzirom na progone i masovna ubojstva kojima su Kurdi u Turskoj već desetljećima izloženi, Asja je morala napustiti domovinu i neko vrijeme je živjela u Siriji i Iranu. Kako Kurdi a pogotovo kurdski ženski pokret niti u ovim zemljama nisu rado viđeni gosti, ona je 2004. godine u Iranu uhićena i osuđena na dvije godine zatvora. Tamo je doživjela sve ono što ženski politički zatvorenici (vjerojatno žene u zatvorima uopće) uvijek prolaze – mučenja i višestruka, gotovo svakodnevna silovanja. Nakon što je puštena, došla je u sjeverni Irak.

Ona nema stalnu adresu, živi tamo gdje je vodstvo ženskog pokreta pošalje i bavi se humanitarnim i socijalnim radom. Jedan od njezinih zadataka smo tih dana bile i mi – briga i organizacija oko nas i našeg boravka. Niti ovdje međutim nije na sigurnom kao niti druge žene iz spomenutog pokreta. Stanovi u kojima boravi pripadaju najčešće Kurdima koji su već odavno iz susjednih zemalja doselili u Irak i koji iz raznih razloga simpatiziraju sa ženskim pokretom i na taj način ih pomažu. Naravno, svi se oni nalaze pod stalnim nadzorom policije i vojske, koja iako se većinski sastoji od Kurda, na njih, Kurde iz Turske, ne gleda sa simpatijama i to je bio razlog našim stalnim selidbama tijekom ova dva tjedna.

Pripadnice ženskog pokreta su i ovdje izložene praćenjima, šikaniranjima, racijama i nerijetko vrlo proizvoljnim uhićenjima. Asjina obitelj, odnosno, ono što je od nje u međuvremenu ostalo, živi u Turskoj i Iranu. Velika većina je ubijena, nekolicina je stradala upravo tih dana, u ovim najnovijim bombardiranjima od strane Turske i Erdogana. Među njima i njezina tek novorođena nećakinja kao i jedan šogor.

Kako i na koji način je njoj uspjelo da usprkos svim ovim iskustvima ostane i bude takva kakva je, neću vjerojatno nikad sasvim razumijeti. Njezina je priča, ispričana tako neposredno i iskreno ne samo dotakla sve prisutne već na neki doista čaroban način prenijela i poruku nade i povjerenja – u život kao takav bez obzira na sve, u borbu za nešto bolje i prije svega u vlastitu snagu i sebe samu. To nije dojmilo samo žene iz kampa već i sve nas. I upravo je to ono na što ja i danas prvenstveno mislim kad razmišljam o ovom putovanju i ovom iskustvu.

Nekoliko dana nakon našeg odlaska iz Iraka, Asja je dobila novi zadatak i prebačena je u drugi grad. Koliko dugo će tamo ostati sigurno ne zna ni ona sama. No koliko ju poznajem, sigurna sam da joj to i nije toliko bitno. Nadam se ipak, negdje duboko u sebi, da će ipak ostati još dugo vremena ako ne i zauvijek, u redovima takozvanog civilnog ženskog pokreta.

Kurdski ženski pokret ima naime i vrlo brojnu vojsku, ženske gerilske postrojbe koje se već godinama bore zajedno s muškarcima, u Siriji ali i u Iraku i Turskoj. Navodno su upravo ove dugokose, često vrlo atraktivne, neustrašive i prije svega vojno vrlo dobro obučene Amazonke te od kojih pripadnici Islamske države posebno strepe – oni, naime, vjeruju da ukoliko s ovog svijeta odu ubijeni od ženske ruke, da ih na drugom svijetu ne čeka ništa dobro. Mnoge Asjine kolegice su svoju civilnu službu zamijenile odlaskom u gerilu i od mnogih se u međuvremenu ona već morala zauvijek oprostiti.