Nikad u životu nisam vjerovala da ću dijeliti ijedan stav ili osjećaj sa Željkom Markić, ali došao je i taj dan. Mislim da smo jučerašnje rezultate irskog referenduma o homoseksualnim brakovima ona i ja doživjele gotovo pa jednako: s osjećajem očaja. Ona, jer je njena nazadna, desničarska, mrziteljska, uskogrudna politika u katoličkoj Irskoj potučena do nogu. Ja, očajna jer se njenoj nazadnoj, desničarskoj, mrziteljskoj, uskogrudnoj politici građani katoličke Hrvatske godinu i pol ranije nisu oduprijeli i jer si taj poraz više ne mogu ublažavati mantrom da “ne možeš puno očekivati od jedne države pod vatikanskom čizmom”. Očigledno možeš...

Iako su u oba slučaja pobijedili “Yes/Da” kampovi - rezultati su dijametralno suprotni. U Hrvatskoj je 66 posto glasalo DA za sužavanje ustavne definicije braka na “životnu zajednicu muškarca i žene”. U Irskoj je 62 posto birača glasalo YES za to da se upravo ta definicija ukine i u Ustav unese nova, po kojoj “dvije osobe mogu sklopiti brak sklopljen u skladu sa zakonom neovisno o njihovom spolu.” Uz jednu važnu iznimku - irski referendum bio je jedan od najuspješnijih po broju izašlih glasača - 61 posto, dok je o toj važnoj temi u Hrvatskoj glasalo tek 38 posto birača. I još jednu - još važniju iznimku – referendum u Hrvatskoj nije se uspio odlijepiti od uobičajenih budalaština tipa “zašto nam nabijaju na nos s kim spavaju” dok je u Irskoj LGBT pokret važnost referenduma uspješno pozicionirao tamo gdje mu je i mjesto: na pitanje ravnopravnosti.

Još prije pet godina irska “Marriage Equality” kampanja objavila je jedan od najupečatljivijih video uradaka ikad - “Sinead’shand”.

https://www.youtube.com/watch?v=6ULdaSrYGLQ

Upravo zato sto se bitka vodila na pitanju priznavanja istih prava svim ljudima, neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji - u vodu su padali brojni desničarski argumenti i uobičajene floskule da se glasajući protiv izjednačavanja homo - i heteroseksualnih parova zapravo glasa za prava djece. Irci su shvatili da teška pitanja usvajanja, surogat majki i sl. moraju vrijediti za sve obitelji jednako, nisu se ulovili u mrežu tvrdnji da djetetu prvenstveno trebaju “majka i otac” (što isključuje sve jednoroditeljske obitelji, djecu koja žive s bakama i djedovima, rodbinom i u drugim “nenuklearnim”obiteljskim formama), nisu padali na budalaštine o seksualnim preferencijama niti na rasprave je li sodomija grijeh. Naravno da je toga bilo, ali je fokus javnosti uspješno održan na ključnoj temi - pravu na jednakost. Upravo zato se nije dogodilo ono čega su se svi pribojavali - raskola države na urbani ZA i ruralni PROTIV, stvaranja svojevrsne društvene šizme.

Doslovno je samo jedna jedina izborna jedinica - Roscommon-South Leitrim - bila po Markićkinoj volji - i to jedva. Prvi otvoreni homoseksualni ministar u povijesti Irske, Leo Varadkar (zadužen za zdravstvo) ustvrdio je da su rezultati referenduma pokazali da su nestale “tradicionalne kulturne podijele” između ruralne i urbane Irske. Ovaj referendum ukazao je na još jednu u irsku tradiciju u nestajanju (ili barem ublažavanju...) - poslušnost prema katoličkoj crkvi. Čak 84 posto od 4,6 milijuna Iraca izjašnjava se katolicima. U Hrvatskoj je 4,3 milijuna ljudi od čega je katolika 86 posto. I tu sličnost prestaje.

Hrvatska je država u kojoj, da spomenem posljednji primjer, na zgradama godinama nesmetano stoje poruke mržnje i kojekakvog fašizma ali se zato pločnik obojan duginim bojama ispred Hrvatske biskupske konferencije opere u roku keks. I u kojoj se s dijela propovjedaonica nedjeljom redovno dijele političke lekcije, a uoči izbora otvoreno agitira. Zahvaljujući skandalu zataškavanja monstruozne seksualne zloupotrebe djece od strane zastrašujuće velikog broja katoličkih svećenika, Crkva u Iraca znatno je tiša i diskretnija u dnevnom političkom životu države. To, međutim, ne znači da nisu glasno dali do znanja što misle. Od početka kampanje irski su biskupi propovijedali protiv glasanja za promjenu i izražavali svoje duboko neslaganje vladinim prijedlogom. Uzalud im...

Subotnji poraz katoličke crkve nije prvi u nedavnoj irskoj povijesti. Prije dvije godine crkva nije uspjela spriječiti izglasavanje zakona koji je dozvolio abortus u slučajevima u kojima postoji ozbiljna prijetnja samoubojstvom majke ukoliko ju se prisili na zadržavanje trudnoće. Dublinski nadbiskup Diarmuid Martin po objavi rezultata referenduma rekao je kako crkvi treba “reality check”, proglasivši ih “društvenom revolucijom.” Mnogi sad od Irske očekuju da krene na borbu protiv zadnje katoličke utvrde - osmi amandman ustava koji daje ista prava na život majci i fetusu. Zadnji referendum o pravu na abortus bio je 1983. godine kada su Irci glasali protiv.

Upućeni u irsku politiku kažu da se taj referendum neće dogoditi do idućih izbora (najkasnije u travnju iduće godine) ali da se svestrane već debelo za njega pripremaju. Ali to je borba za neki drugi dan. Irci, barem njih dvije trećine, uživaju u rezultatima referenduma i činjenici da žive, prema riječima svog premijera Enda Kennya, “maloj zemlji” ali ne za veliki odmor već “s velikom porukom za jednakost.”

I na kraju ne treba zaboraviti da su rezultati irskog referenduma - održanog na dan posvećen Harveyu Milku, prvom homoseksualcu koji je obavljao državni posao u SAD-u i koji je ubijen nakon samo 11 mjeseci službe 1978. godine - još spektakularniji zbog dvije činjenice. Prva - Irska je prva država na svijetu koja je homoseksualnim brakovima dala ravnopravnost na biralištima, ostalih 20-ak to su učinile zakonskim aktom u parlamentu. I nevjerojatna druga - homoseksualnost u toj zemlji dekriminalizirana je prije samo 22 godine, punih 16 godina nakon Hrvatske (tada socijalističke republike unutar SFRJ). Također referendumom. Civilno partnerstvo ozakonjeno je 2010. godine (hrvatski Zakon o istospolnim zajednicama donesen je 2003.).

Za razliku od zakona kojega mijenja parlament u skladu s političkim vjetrovima, irski ustav može biti promijenjen isključivo referendumom. Što znači i da prava vjenčanih gay ljudi mogu biti promijenjena samo novim referendumom. Trenutno zvuči nemoguće da će Irci nakon subotnjeg referenduma okrenuti satove unazad. Iako - hrvatski primjer upozorava da “nemoguće” nikad ne treba uzeti zdravo za gotovo...