Redwedding. Ljubitelji “Igara prijestolja” znat će da je riječ o najkrvavijoj epizodi tog televizijskog fenomena. Za mog 16-godišnjeg politički prosvijetljenog sina bila je to prva asocijacija na rezultate britanskih izbora: nemilosrdni pokolj dijela glavnih igrača. Potpuno obezglavljena opozicija - s tri stranke sa šefovima u ostavci nakon poraznih izbornih rezultata i čisto torijevska vlada - rezultat je kojega nitko nije očekivao.

Kataklizma ne samo liberalnih demokrata, dosadašnjih koalicijskih partnera Konzervativne stranke, već i laburista iznenadila je gotovo sve političke analitičare i potpuno osramotila brojne samouvjerene anketare. Kada su u četvrtak u 22 britanska sata osvanuli rezultati izlaznih anketa svatko tko je iole pratio izbore mogao je samo u nevjerici buljiti u ekran. I pokušati povezati brojke u koje gledaju sa svime što se previđalo neposredno uoči izbora. U posljednjih 11 predizbornih dana doslovno je svako istraživanje javnog mnijenja bilo potpuno u krivu.

Paddy Ashdown, bivši libdemovski vođa, na televiziji je javno obećao da će pojesti vlastiti šešir ukoliko se rezultati izlazne ankete pokazu točnima. Ispalo je da su rezultati - i za njegovu stranku i za laburiste - još i gori. Slika Paddya kako žvače svoj šešir jedino je čemu se možemo veseliti nakon ovakvih rezultata.

Kad odlazite živjeti u inozemstvo nitko vas ne upozorava na jednu jednostavnu i - zaključih nakon razgovora s brojnim razno nacionalnim britanskim imigrantima - neupitnu činjenicu. Ako vas u životu politika iole zanima, političke vas afere, izbori i muljavine u vašoj novoj domovini doslovno nikada neće iživcirati koliko iste svinjarije u rodnoj grudi. I dalje nema te gluposti koju konzervativni vođa i premijer David Cameron može izgovoriti, a da me uznemiri kao neka usputna Karamarkova nebuloza. Laburistički vođa u ostavci Ed Miliband može do bogojavljanja komentirati svijet oko sebe bez da se zacrvenim od bijesa do kojega me dovede Milanovićeva bahatost.

Jedini puta kada sam u svojoj dugogodišnjoj imigrantskoj karijeri zaista rigala vatru na britanske političare bila je afera oko trošenja državnog novca od strane westminsterskih zastupnika. Stotine tisuća poreznih funti koje su nam naplaćivali za svoje vrtne patuljke, grijaće bazena, sobarice, porno - filmove i kičaste jastuke vratilo me u pomalo zaboravljeni osjećaj istinske brige za politički svijet oko sebe koju sam životom na otoku gotovo izgubila. Ovi izbori nisu bas na toj razini - ali nisu ni daleko.

Ponosno desna, konzervativna, antisocijalna, antiimigrantska, antieuropska vlada nije po mom ukusu. I ja za nju nisam glasala. Dapače, zbog britanskog izbornog zakona pridružila sam se grupi ljudi koja je zamijenila glasove. Na internetu su se uoči izbora pojavile stranice na kojima ste mogli svoje taktičko glasanje upotrijebiti u dobre svrhe. Britanski izborni sustav vrlo je jednostavan: zastupnik koji u svojoj jedinici ima relativnu većinu ide u parlament.

Mnoge izborne jedinice su čvrsta uporišta određenih stranaka. I moja je jedna od njih. Ona moje kćeri, međutim, nije. Te ona nije glasala za stranku za koju je stvarno željela budući da nije bilo nikakve šanse da njen željeni kandidat zaista uđe u House of Commons. Glas je taktički dala stranci koju doživljava kao manje od dva zla. A ja sam onda glasala za stranku za koju je ona htjela glasati - u svojoj izbornoj jedinici.

Izbori se, naravno, ne dobivaju na biralištima. Potpuno isti raspored dobivenih glasova može dati različiti sastav parlamenta, ovisno o izbornom sustavu i krojenju izbornih jedinica. Dovoljno je pogledati posljednje britanske rezultate da razlika bude očita. Potpuna zvijezda ovih izbora je Škotska nacionalna stranka. SNP je doslovno pomeo laburiste koji su tradicionalno godinama držali škotska parlamentarna mjesta - od njih 59 SNP je osvojio čak 56. Ukupan broj glasova koje su osvojili: malo manje od milijun i pol.

UKIP, ultradesničarska antieuropska stranka Nigela Faragea osvojila je jedno parlamentarno mjesto s dva i pol puta više glasova, njih 3,9 milijuna. Sjevernoirska protestantska Demokratska unionistička stranka (DUP) ima čak osam fotelja s 184 tisuća glasova. Njihovi najveći lokalni politički neprijatelji Sinn Fein ima duplo manje zastupnika sa samo 8 tisuća glasova manje. Konzervativci su za svakog svog zastupnika trebali dobiti nešto manje od 35 tisuća glasova. Laburisti za svojih 99 mjesta manje morali su dobiti 40 tisuća po fotelji.

Ali ova jednostavna matematika više - manje funkcionira samo u proporcionalnom sustavu čiju su varijantu Britanci - uz sramotno slab izlazak na birališta - odbili na referendumu u svibnju 2011. Naravno da dvije najveće stranke nemaju nikakvog interesa promijeniti sustav - on uvijek radi njima u korist.

Liberalni demokrati Nica Clegga 2010. ušli su u koalicijsku vladu s Cameronovim konzervativcima obećavši referendum o promjeni izbornog sustava i, za mlade još važnije, borbu protiv daljnjeg poskupljenja fakulteta. Kao bitno manji koalicijski partner brzo su dovedeni pred zid i ideju jeftinog školovanja prodali su za torijevsko obećanje da će zaista organizirati referendum o promjeni izbora. Ali nisu predvidjeli figu u džepu - Cameron nije želio klasični proporcionalni sustav već je izmanipulirao Clegga da se glasa o javnosti potpuno nerazumljivoj ideji alternativnog glasa.

Referendum je propao, a Clegg i liberalni demokrati su u potpunosti izgubili kredibilitet - što su u četvrtak platili s gotovo 15 - postotnim gubitkom podrške birača i s 49 parlamentarnih fotelja manje (s 57 na bijednih osam).

Laburisti su sasvim druga priča. Nakon izbora 2010. i odlaska Gordona Browna u dosta okrutnoj bitci za stranačkog vođu kao pobjednik je izronio Ed Miliband. Ono što mu mnogi nisu oprostili jest da je u tom ratu hladno prehodao i preko rođenog brata. Njihov otac bio je legenda britanske ljevice a nakon cijele priče politički ga se odrekla i vlastita majka. Za nju, doduše, niti Ed niti brat David nisu bili dovoljno lijevo.

Ed, na čiju su pobjedu dosta značajno utjecali sindikalni glasovi na stranačkoj konvenciji, laburiste je vratio lijevije nego što su bili za vrijeme Tonyja Blaira i danas mnogi kažu da britansko društvo nije više spremno na lijevu tradicionalnu politiku s visokim porezima i visokom javnom potrošnjom. Možda. Ali Ed ima puno veći problem - čak i laburistički nastrojeni glasači doživljavaju ga, da se poslužimo standardnim opisom bivšeg hrvatskog predsjednika - kao fikus. Nema šarma, nije u stanju uvjeriti ljude da vjeruje u vlastite riječi... I da stvar bude gora, glavni mu je protivnik David Cameron - političar koji je i sam jako daleko od oličenja karizmatičnosti.

Iznenađenje izbora predstavlja i neulazak Nigela Faragea u parlament. Šef UKIP-a dao je ostavku, ali je odmah najavio da će možda “baciti svoj šešir” u rujansku utrku za predsjednika stranke. Politička pozicija tih ultradesničara sad visi na relativno tankoj niti i puno toga ovisi o idućih nekoliko mjeseci. Iako Farage nije prošao, njegovi su UKIP-ovci po ukupnom broju glasova čak treća stranka u Britaniji, a u brojnim su izbornim jedinicama, naročito na siromašnijem sjeveru Engleske, često bili na uvjerljivom drugom mjestu. Tome unatoč, UKIP je redovno usko povezivan s imenom, likom i čašom piva u lokalnom pubu u rukama Nigela Faragea. Te se ne treba začuditi ako ga stranka ponovno izabere za sefa za koji mjesec ne želeći izgubiti jedini trademark kojega imaju u rukama.

Na pobjednike ne treba trošiti puno riječi - oni su najjednostavniji dio izborne britanske jednadžbe. Cameron je uspio u onom što mu nitko nije vjerovao. Ne samo da je uspio ostati na vlasti već je povećao broj parlamentarnih sjedala svoje stranke – što desetljećima nije uspjelo niti jednoj stranci koja je već bila na vlasti. I ne samo to. Uspio je pobjeći iz ralja koalicijske vlade (nečega što Britance tradicionalno užasava). Možda ima većinu od samo 12 glasova - ali je ima. Uspio je i zaustaviti bijeg svojih glasača UKIP-u, ali je za to platio cijenu gurnuvši konzervativce desnije nego što bi on sam, osvjedočeni poštovatelj imena, lika i djela Tonya Blaira, osobno želio. I sto sad?

Mjere štednje usmjerene na smanjivanje socijalne pomoći i smanjenja javne potrošnje važan su dio predizbornog torijevskog obećanja. Nastavak privatizacije državnog zdravstvenog sustava NHS-a također. Ali vjerojatno najveće obećanje koje mu birači svakako neće zaboraviti jest referendum o ostanku ili odlasku Velike Britanije iz Europske unije. Referendum se očekuje do kraja 2017. godine.

Nema sumnje da će samu najavu referenduma Cameron koristiti u pregovorima s EU šefovima za poboljšanje britanske pozicije. Posljednja anketa - ako im nakon fijaska u četvrtak više itko vjeruje - pokazala je da je trenutno oko 38 posto Britanaca za izlazak a 40 posto za ostanak u Europskoj uniji. Život u Britaniji naučio me da je to tema o kojoj ne bira pamet nego srce tako da sva pozivanja na trošak izlaska i prednosti odlaska u EU ne padaju na plodno tlo. Puhanje u rog očuvanja nacionalnog suvereniteta i vlastite veličine puno su moćniji argumenti za naciju koja je ionako uvijek s pola noge na izlaznim vratima Europe. Europski birokrati i mnoge krute politike tu nikako ne pomažu.

Veliko pitanje broj dva i jos veća nepoznanica je - Škotska. Prošlogodišnji referendum o neovisnosti  možda nije prošao, ali s ovako velikim brojem SNP-ovaca u parlamentu Cameron neće moći ignorirati njihove rastuće zahtjeve za što većom autonomijom. Nicola Sturgeon, iznimno sposobna šefica SNP-a, ima dijametralno suprotne političke poglede od Camerona i malo tko sumnja da će dozvoliti da bilo ona, bilo škotski problemi budu ignorirani. Cameron je u svom pobjedničkom govoru nekoliko puta naglasio da je on premijer ujedinjene Britanije. Analitičari sad pokušavaju shvatiti je li time poručio da ne želi ostati zapisan u povijesti kao premijer koji je izgubio Škotsku nakon 400 godina.

Kakvu nam politiku Cameron sprema znat će se relativno brzo - 27. svibnja kada kraljica Elizabeta II održava uvodni govor u parlamentu koji je uvijek naznaka političkih smjernica vladajućih. Ono što sa sigurnošću možemo očekivati jest da ćemo u ovom mandatu vidjeti njegovo pravo lice jer neće imati kočnicu u obliku koalicijskog partnera. Nadam se da će se stvari razviti manje zloguko nego sto se sada čini. Jer, za razliku od mene, većina Britanaca nema rezervnu domovinu.