Njemački mali poduzetnik Harald Höppner životnom je ušteđevinom kupio stari ribarski brod, uredio ga i poslao na Sredozemlje u pomoć izbjeglicama, o čemu govori samo za Trusty.hr

Na dan najnovije katastrofe, u kojoj je Sredozemno more progutalo više od 800 izbjeglica, većina se europskih medija bavila temom i pitanjem što učiniti, kako pomoći. Među njima i jedan od najpoznatijih njemačkih tv-voditelja, Günther Jauch, koji je temi posvetio svoju tjednu talk-emisiju. Tako je onamo pozvan jedan desno orijentirani političar, jedan novinar ljevičarskih stavova, a radi vjerodostojnosti tu je bila i Sirijka koja je ilegalno stigla u Europu kako bi sebe i djecu spasila od ratnog pakla. Sve u svemu, uobičajeno novinarsko-političko naklapanje o nečemu što se riječima zapravo ne može opisati.

A onda je u studio stigao određeni Harald Höppner. Raščupan, odjeven u plavu majicu i i nekakve stare traperice predstavljen je kao inicijator projekta Sea Watch, kojim želi pomoći izbjeglicama koji u Europu pokušavaju stići preko mora. Na voditeljevo mudro pitanje ima li njegov privatni angažman veze s iskustvima života u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Höppner je kratko i jasno odgovorio da „to sada stvarno uopće nije bitno.“ Umjesto toga, uz voditelja koji je ostao bez teksta, obratio se publici i sudionicima diskusije i tražio od prisutnih da ustanu i održe minutu šutnje, jer toliko vremena valjda mogu posvetiti tim stotinama ljudi koji su u jednom danu izgubili život – što su ovi i učinili. Odjednom u centru pažnje više nije bila politička diskusija, već goli život, sudbine ljudi.

A tko je Harald Höppner? Mali poduzetnik koji sa suprugom i djecom živi u jednom selu u istočnonjemačkom Brandenburgu, daleko od izbjegličkih tragedija koje se svakodnevno događaja u Sredozemlju. Obitelj koja nikada nije plovila morem, okupila je par prijatelja, uložila ušteđevinu i za 60.000 eura kupila stari nizozemski ribarski brod. – Tražili smo neko rješenje za tu katastrofu i na kraju je ono bilo dosta jednostavno: Kupiti brod, opremiti ga, potražiti prave ljude i jednostavno isploviti – priča 42-godišnji Höppner.

Tako je rođena inicijativa Sea Watch. Istoimeni brod preuređen je u hamburškoj luci i opremljen satelitskom tehnikom. Odande je isplovio za Maltu, sa stotinama pojaseva i prsluka za spašavanje, vodom, namirnicama i medicinskim materijalom. Sea Watch želi biti dodatne oči, koje će tražiti čamce i brodice s ljudima koji stižu iz Afrike. „Naša inicijativa tek je kap u moru, ali želimo dati vidljiv i zvučan znak,“ stoji na Internet stranici inicijative.

Par dana nakon nastupa u emisiji Günthera Jaucha, pitam Haralda Höppnera što se od tada događa.

Nakon toga, sve je letjelo poput rakete. Sa svih strana dobili smo pozitivan odjek. Naravno, bio sam vrlo uzbuđen i tamo sam napravio nešto što nije svakodnevno, ali mislim da je to bilo opravdano. Mislim da politička diskusija u toj emisiji nije bila primjerena reakcija na vijest o smrti preko 700 ljudi, koja je stigla taj dan,

Kako je reagirao sam Jauch?

Jauch nakon svega nije ništa rekao. Dobili smo od njega samo jednu pismenu izjavu, koju sam shvatio kao kompliment, a u kojoj je rekao da još nitko nije uspio, usred emisije uzeti mu žezlo iz ruku.

Tu večer je vrlo jasno prikazana razlika između medijske meta-diskusije kakva se vodi o ovoj tragediji, i jedne humane, emocionalne geste. Iz kakvih si se ti razloga uopće na ovako nešto odlučio?

Kao prvo iz emocije. To nas je sve potaknulo, ja sam tek jedan od inicijatora projekta Sea Watch. I svi koji su uključeni u projekt su jednostavno ljuti i bijesni na to da se ništa ne čini, da ondje ljudi ginu svaki dan, a Europska unija sve to promatra. Tu smo rekli, naravno da ne možemo spasiti sve te ljude, ali možda možemo dati iskru koja će upaliti vatru, možemo pokazati što i kako se može nešto učiniti. Stoga smo odlučili kupiti brod, opremiti ga materijalom za prvu pomoć, prslucima za spašavanje, splavima i satelitskim sustavom, i otploviti na lice mjesta, pokušati ljudima pružiti hitnu pomoć, i naravno pokušati ovaj problem gurnuti u središte medijske pažnje u Njemačkoj i u Europi.

I kako ste krenuli?

Prošle godine u studenome smo odlučili da više nećemo samo gledati, nego svojim skromnim sredstvima pokušati i učiniti nešto praktično. Nekolicina prijatelja je skupila novac i kupili smo jedan stari brod, bivšu ribaricu, koju smo preuredili. Potražili smo stručnjake, skippere, izradili internet stranicu, skupili gomilu kontakata. Brod je krenuo iz luke Hamburg u pravcu Malte i tamo ćemo pretraživati more. Ne možemo izbjeglice primiti na brod, ali ćemo im davati vodu, hranu, medicinsku opremu i prsluke za spašavanje, te alarmirati obalne straže kako bi ih se spasilo.

Namjeravate i kontinuirano obavještavati javnost o situaciji?

Da, to je vrlo važno, jer zadnjih godinu dana medijski fokus nije bio na ovoj humanitarnoj katastrofi i mislim da bismo s odgovarajućim medijskim izvještavanjem eventualno mogli uvjeriti one koji donose političke odluke da se nešto poduzme. Nadam se da će se na europskom nivou nešto promijeniti.

Da li bi ponovo uvođenje ove godine ukinute operacije Europske unije za spašavanja na moru Mare Nostrum bilo jedno od mogućih rješenja?

Mislim da to nije rješenje, ali je jedan od koraka do rješenja. U toj izbjegličkoj drami ima mnogo kompliciranih elemenata, u kojima rješenje još nije jasno: Što učiniti na licu mjesta? Što učiniti s izbjeglicama u Europi? Kako im pomoći u zemljama iz kojih dolaze? Na svim se tim „gradilištima“ mora dosta odraditi, ali dok se ne pronađu konačna rješenja, moramo se naravno pobrinuti za to da ljudi ostanu živi, da prestanu ginuti. Jedno od rješenja bi naravno bila pravednija, ljudskija politika prema izbjeglicama u Europskoj uniji, koja bi tražiteljima azila omogućila da legalnim putem stignu do Europe.

Koji je bio tvoj osobni put koji te doveo do ovakvog projekta?

Ja sam sasvim normalan, običan čovjek, poput tebe i bilo koga drugoga. Imam obitelj, troje djece, divnu ženu, sasvim sam zadovoljan svojim životom. Imamo malu firmu koju vodimo već 20 godina, i s kojom smo uspjeli dovoljno zaraditi i uštedjeti da kupimo brod. Luksuzni predmeti ili skupi automobili me ne zanimaju, na to ne trošim. Umjesto toga su svi u projektu uložili svoje ušteđevine i radije smo od tog novca kupili ribarski brod i opremili ga. Svjesno smo odlučili da ne sudjelujemo u potrošačkom društvu.

Na stranici Sea Watcha stoji da su sudionici projekta „mali poduzetnici, obrtnici, pedagozi, inženjeri, ‚normalni‘ ljudi koji imaju sreću da su rođeni u srednjoj Europi, a ne u Siriji, Angoli, Afganistanu, Iraku ili negdje drugdje, gdje život određuje gola sila.“ Tko je još u posadi?

Na brodu su trenutno Johannes, 25-godišnji inženjer brodogradnje, koji je život sada posvetio Sea-Watchu. Tu je zatim Ljubomir, Hrvat koji je i sam u Njemačku došao kao izbjeglica u jeku rata, on dakle i sam zna što znači protjerivanje i bijeg. On je trenutno kapetan broda. Tu je i naš mehaničar, kao i Philipp iz Berlina, koji se brine za hranu i svaku vrstu poslova na brodu. To je odlična ekipa, dobro pašu zajedno. Posljednja dva mjeseca smo svi doslovce danonoćno radili na brodu kako bismo mogli isploviti. Brod je na putu za Maltu, i kretanje se može pratiti na internetu na stranici www.sea-watch.org. Ali, već su imali i odličnih iskustava. Na primjer na otoku Borkum brodu je gradonačelnik priredio svečani doček i poklonio im bon za supermarket, u kojemu je posada mogla uzeti sve što treba na brod.

I tvoja obitelj podržava projekt i sudjeluje u njemu?

Da, moja žena je tu jako snažna. Naravno, naš život se dosta promijenio, naročito otkad smo prisutni u medijima. To nije uvijek jednostavno podnijeti, ali znamo zašto sve to činimo. Ne činimo to zato što smo rado na radiju ili televiziji, nego zato što je to neophodno, što nema drugog puta. Javnost se mora informirati, mora se dići glas da bi se nešto promijenilo. Kad se stanje poboljša, nestat ćemo iz fokusa javnosti, tada se želim vratiti svom starom životu.