Igrače koje je sam pripremao Kovač je optužio da ne mogu trčati i Grunfovski zaključio da uvijek pobjeđuju oni što više trče. Dinamo je prije dvije godine u Ligi prvaka trčao više od svih u skupini, čak i Bayerna...

U svojoj knjizi „Nogometna groznica“ sjajni engleski pisac i veliki navijač Arsenala, Nick Hornby, dao je kirurški preciznu dijagnozu reprezentativnog nogometa i svega što ga okružuje. Za reprezentaciju, napisao je, navijaju najgori likovi, neiživljeni provincijalci, rasisti i iskompleksirani nasilni fanatici koji još uvijek proživljavaju ratove protiv Njemačke, Argentine, IRE i koga god treba. Ukratko, kreteni. Normalni ljudi imaju klubove.

Hornbyjeva dijagnoza, naravno, ne vrijedi samo za Engleze, tako je naprosto svugdje, pa i u ovim krajevima. Dobro, ovdje je možda i malo gore, jer tu od svega živog najbolje rode baš kreteni. Nož, žica, Srebrenica, za dom spremni, ubi Hrvata da Šiptar nema brata, Srbe na vrbe, hu, hu, hu, znate već napamet te dražesne izljeve kretenizma, praćene ushićenim lamentacijama TV komentatora o sjajnoj atmosferi. Naravno da nisu baš svi fanatični navijači reprezentacija kreteni, ali gotovo su svi kreteni svake države ujedno i fanatični navijači repke. Nije nažalost često puno bolje ni u savezima i stručnim stožerima, a bude tu i raznih šimunića, pa je bolje zbog mentalnog zdravlja držati se dalje od toga.

Prva mi se reprezentacija zgadila još 1982. kada Miljan Miljanić nije na SP u Španjolsku vodio genijalnog Marka Mlinarića. Hvala, lijepi pozdrav, nikada više nisam navijao za reprezentaciju te države.

Hrvatsku sam imao želuca uživo pratiti do jedne od onih milijun kvalifikacijskih utakmica s Belgijom kada sam na maksimirskoj zapadnoj tribini uoči početka utakmice svjedočio veličanstvenoj potvrdi Hornbyjeve teze. Dakle, karte su numerirane, tribina je tobože najbolja u ponudi, ali golemi primjerak navijača u dresu dolazi i zauzima prazno, ali, naravno, tuđe mjesto. Grubo potom potjera nesretnika koji mu je pokušao objasniti da mu je zauzeo stolicu i onda pobjedonosno, sav ponosan na sebe i repku vadi koštice i kreće ih tamaniti.

On se, blago roditeljima i genetici, lijepo tjelesno razvio, ali umjesto mozga dopale su ga tek ganglije pa se mora pouzdavati u nagon koji mu je, pak, točno sugerirao da ljuske nisu jestive, pa nek ih samo pljuje dalje od sebe. Problem je što su te slinave ljuske iz primatovih žvaljavih usta slijetale na jaknu koju je, ništa ne sluteći, nesretnik u redu ispod odložio na stolicu, dok je stojeći čekao početak utakmice. Ubrzo, jakna je bila prekrivena ljuskama, što je na svoj užas otkrio i vlasnik, pa se čak usudio kretenu pristojno spočitnuti da to baš i nije u redu, ali tada je samo čudom izbjegao batine.

Ta epizoda u kombinaciji s Markovićevim i Blaževićevim redovitim primitivnim verbalnim ispadima bila je okidač i tada sam odlučio odjebati sve te likove zadojene mržnjom i nikada više nisam prismrdio stadionu kada na njemu igraju Vatreni, a za njih navija ovaj cvijet fašistoidnog kretenizma što pljuje ljuske i ljude. S obzirom da se mi kao narod sada već toliko temeljito mrzimo na bazi regionalnih, klupskih i inih podjela ionako je samo pitanje vremena kada će i na utakmicama naše reprezentacije policija kordonima odvajati te iste navijače da se međusobno ne pobiju. Kog normalnog ta kaljuža više uopće zanima? Da nema ovih što doputuju iz BiH i još uvijek su ratnom filmu, te onih iz ljute provincije Hrvatska i Srbija igrale bi na tužno praznim stadionima.

Zbog metastazirane mamićevštine, odustao sam i od ovakvog Dinama. Ostao je samo Liverpool, a poznato je da to već lijepi niz godina nije neki izvor uspjeha i sreće. Pustimo sad to.

Neke stare navike su ipak ostale, ja nogomet i dalje obožavam, pa nisam mogao izbjeći već poslovično nadrkani povratnički nastup izbornika Nike Kovača, nakon one i dalje bolne blamaže u Brazilu za koju je za svih osim za samoga sebe upravo on najveći krivac.

Naravno da ohol i bahat kakav se pokazao od prvoga dana nije izdržao da ponovno skine svaku odgovornost sa sebe i opet sve svali na igrače. Ovoga puta nadmašio je samoga sebe, ali bogami i sve prethodnike uključujući čak i Ćiru, a to fakat nije lako. Ćiro bi barem izdvojio samo jednog Pakasina.

Uoči Brazila Kovač nije uopće govorio o taktici, uglavnom je zazivao Božju pomoć, a sada je napokon odlučio izložiti svoje shvaćanje nogometa pa popljuvao vlastite igrače koji malo trče, a „nemoguće je pobijediti ako ne trčiš više od protivnika“.  Da, primijetit ćete vi ispravno, od igrača koji je cijelu karijeru samo trčao i uklizavao teško je očekivati drugačije shvaćanje nogometa od ovog Grunfovskog, ali ipak, da vidimo je li to baš tako.

Dakle, ne treba tu puno truda, hop na Google, dva - tri klika i evo nas na Uefinoj stranici sa statistikama europskih, doduše, klupskih natjecanja od prije dvije sezone. Da podsjetimo, to je ono kada je Bayern pod Heynckesom igrao ozbiljan nogomet, a ne ovu sadašnju Pepovu dosadnu tika taku pa razmontirao tadašnju Pepovu dosadnu tika taka Barcelonu u polufinalu, a Borussiju Dortmund, na moju žalost, u finalu. Igrao je tada Ligu prvaka i Dinamo i tradicionalno Mamićevski bio kanta za napucavanje PSG-u i Portu, a Dinamu iz Kijeva uspio je uzeti jedan bod i tako ispao tek nešto malo manje smiješan nego inače.

Kovač bi zaključio da im tako i treba jer nisu trčali. Hm, je li baš tako? Da vidimo. Statistika kaže da je pobjednik te skupine, moćni PSG, prosječno trčao skromnih 108,258 km. OK, znate da Zlatan nekad samo stoji, igrač poteza, lijeni balkansko švedski ljenjivac koji samo zna davati spektakularne golove. Da vidimo dalje. Drugoplasirani Porto malo se više trudio i prosječno je pretrčao 112, 412 km. Više od Francuza, ali nedovoljno za prvo mjesto.

Idemo dalje na luzere. Dinamo Kijev borbenošću je pokušao nadomjestiti manjak kvalitete i prosječno je istrčao 114, 129 kilometara, ali žali bože truda, bilo je to dovoljno tek za treće mjesto. E, sad sigurno slijedi sramotan trkački učinak naših nejakih hodača, pomislili bi vi vjerujući izborniku. On sigurno zna, živi u Europi, a mogao je i puno trčati.

Dakle, ta razbijena vojska Branka Ivankovića koja je ostala zavarena za dno ljestvice, ti lijeni hrvatski gubitnici koji bi morali imati manjak u trkačkom dijelu jer je to, citiramo izbornika, „stvar naslijeđa i običaja kakvi vladaju u hrvatskom nogometu“, pretrčali su prosječno 114,628 kilometara. Hm, vi ćete sada možda zbunjeno, ali potpuno ispravno primijetiti da je to najviše od svih u skupini, a čak preko šest kilometara u prosjeku više od PSG-a.

Kako sad to? Nije li izbornik na presici rekao kako su Nijemci Brazilce onako brutalno razbili samo zato što su više trčali i kako uvijek pobjeđuju oni koji više trče? Ali, idemo još malo kopati po brojkama. Nesretni je, razbijeni i poniženi Dinamo, naš, domaći zagrebački, te iste sezone u prosjeku pretrčao više od pazite sad: Chelsea (114,043), Reala (112,266), Manchester Uniteda (109,634), prvaka Bayerna (114, 527), Barcelone (110,113), Arsenala (112,218), Schalkea (112,291), Milana (108,915)...  da ne nabrajam dalje do sutra. Što, čini vam se da fale te istrčane pobjede?

Nešto tu ne štima i ne poklapa se s tom teorijom o trčanju. Stvar je zapravo jednostavna. Nijemci su Brazil razbili jer ga je vodio obranom i trkom opsjednuti bezveznjak koji je uspio sputati i uništiti brazilsku igru, napuniti ekipu snagatorima i bilderima koji znaju trčati, ali ne i igrati pa su mogli dobiti samo rijetke gore od sebe, a tu je na žalost spadala i Kovačeva Hrvatska. Možeš ti trčati kao sumanut, ali ako nemaš pojma ili nemaš igru, sustav i uigrane akcije onda možeš biti samo Forrest Gump United. Ili Dinamo u Ligi prvaka.

I nije sporno mogu li naša dva najbolja igrača, Modrić i Rakitić, igrati zajedno na mjestu zadnjih veznih, nego ima li to veze s nogometom i zdravim razumom. Sreća da Prosinac više ne igra, tko zna gdje bi njega stavio? Igrači koji su trenutno u reprezentaciji su jako dobri, sporno je, međutim, očito vođenje. Što, uostalom, ako i ne trčiš kao sumanut svih 90 minuta? Tko ti, majstore, brani da zabiješ pet komada dok imaš snage, pa poslije u bunker i nek ti protivnik zabije šest, ako može toliko trčati?

Razmislimo malo i o optužbi da reprezentativci nemaju snage za 90 minuta. Gdje ono oni igraju? U HNL-u ili u najvećim svjetskim klubovima? Je li ikada itko od njihovih klupskih trenera zamjerio da ne trče? Ne, došli su na pripreme nakon redom vrlo uspješnih sezona i što se dogodilo? Tko je kriv što ne mogu, odnosno ako smo se složili da su u klubovima mogli, zašto ne mogu u reprezentaciji? Ili ne žele, bojkotiraju, boli ih ona stvar za sveti hrvatski dres? Ili ih izbornik nije u stanju pripremiti.

Što god bilo kriv je samo onaj tko ih vodi i zato je doista jadno stalno imati taj agresivni obrambeni stav i izmišljati nebulozne isprike za neuspjeh. Ne bi bilo loše pokazati malo skromnosti i početi raditi na igri reprezentacije, ali i na sebi. Prvo stvori igru i rezultate pa nam prodaj taj nadmeni stav. Štimac je bio loš izbornik, ali barem nikada nije izlike za neuspjeh tražio u denunciranju vlastitih igrača.

Nevjerojatno je da ovdje nikada ništa ne može biti normalno. Jesu li hrvatski treneri šenuli umom? Zoran Mamić hladno izjavi da ne razumije kako ekipa puna dobrih igrača kao Dinamo, dakle njegova ekipa koju on priprema i za koju je odgovoran, nema nikakvu igru. Tudorovog Hajduka šamara tko stigne, već za Gospu mu je propala sezona, igra mu je nikakva, ali on se uvrijedi kada mu netko spomene ostavku. Ovaj pak genijalac napadne svoje igrače, koje je on imao na pripremama, da ne mogu trčati. Tko je tu lud?

Sreća da slijede samo Malta i Cipar, njih valjda možemo pretrčati. A onda natrag na stvarno zanimljive stvari. Liverpool čeka Aston Villu, Manchester City ide Arsenalu, u Madridu se igra gradski derbi Real - Atletico. Može li Pamić zajebat Mamića? Blaženi klubovi... Europski, naravno.