Nekoliko dana prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva, koje se od 14. lipnja do 15. srpnja održava u Rusiji, u ruke mi je dopala knjiga "Doppelpass mit Russland", s podnaslovom "Malo drugačiji vodič kroz rusku nogometnu kulturu", koju su zajednički objavili novinarska mreža n-ost sa sjedištem u Berlinu i projekt Fankurve Ost - Fussball und Gesellschaft, a urednički je potpisuju novinari Moritz Gathmann i Ingo Petz.

U ovoj knjizi nećete naći priče o momčadima, utakmicama, preporuke za hotele i savjete o putovanju u Rusiju. No, ako umjesto toga želite saznati koga se na ruskim stadionima naziva kuzmičem, što je to korobka, zašto se u provinciji grade ogromni stadioni i koji je sport u Rusiji popularniji od nogometa, onda je ovo tekst za vas. Objašnjen je i politički kontekst uključujući i to zašto Putina, unatoč ograničavanju demokratskih i medijskih sloboda, problematičnog stanja ljudskih prava i kontrole nad dooslovno svime što postoji, podržava čak 80 posto Rusa.

Povijest nogometa u Rusiji

U studenom 1945. u Londonu se održala utakmica između FC Chelsea i Dinama iz Moskve. Ako je vjerovati službenim statistikama, na utakmicu je došlo više od 74 tisuće gledatelja, a mnogi su se nadali da će nogomet dodatno spojiti dva saveznika u najdužem i najgorem ratu 20. stoljeća. Dinamova turneja bila je kolosalni uspjeh, a u prvoj utakmici iznenadili su Chelsea odigravši 3:3. Od ulaznica je prikupljeno 70 tisuća funti, od čega je polovica išla u fond za obnovu Lenjingrada, današnjeg St. Petersburga, koji je u ratu bio gotovo uništen. Bio je to, činilo se, dobar početak jednog divnog prijateljstva, no nedugo nakon što je Dinamo napustio englesko tlo, novinar George Orwell, koji će se kasnije proslaviti utopističkim romanom "1984", objavio je članak u kojem tvrdi da nogomet nije u poziciji jačati međunarodne odnose, zato što je previše natjecateljski nastrojen. Prema njemu, sociopolitička misija Dinamove turneje nije uspjela, budući da su igrači bili zatvoreni, a cijelo ih je vrijeme pratio oficir KGB-a. Nekoliko mjeseci kasnije, kao da je čitao Orwellove misli, Winston Churchil održao je svoj poznati govor na Westminster koledžu u američkom Fultonu, koji je faktički označio početak hladnog rata.

Sovjetski Savez, a time i sovjetski nogomet, završio je u izolaciji. Od 50-ih do kraja 80-ih sovjetski nogometaši nisu smjeli igrati za strane klubove, a sovjetskim trenerima bilo je zabranjeno putovati na stručna usavršavanja u inozemstvo. No, igračima su bili omogućeni idealni uvjeti: u zemlji u kojoj nije postojalo privatno vlasništvo dobivali su stanove i aute, družili su se s glumcima i diplomatima, a iz inozemstva su donosili odjeću i kućanske aparate. Sve su pomno pratili i funkcioneri iz Politbiroa, kojima je nogomet predstavljao idealnu priliku da pokažu svijetu globalnu nadmoć socijalizma nad kapitalizmom.
Nakon što je na vlast došao Mihail Gorbačov i proveo perestrojku, transferi sovjetskih igrača u Europu postali su realnost, a pogotovo su bili traženi nakon pobjede Sovjetskog Saveza na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine i 2:1 protiv Brazila.

No, tada je došao kraj Sovjetskog Saveza i čitav sustav se raspao, a klubovi poput Dinama iz Kijeva, koji su uvijek davali izvrsne igrače za nacionalnu momčad, odmah su počeli igrati u svojim nacionalnim ligama. Materijalni faktori također su kočili razvoj ruskog nogometa, a posljedica toga bila je da su mladi igrači pod svaku cijenu nastojali domoći se inozemstva. Nakon Jeljcina na vlast je došao Putin, a s njim je u Rusiji počelo razdoblje blagostanja zato što je država zbog već spomenutih rastućih cijena sirovina svoju naftu i plin mogla svijetu prodavati vrlo skupo. Od toga je ponovo profitirao domaći nogomet, a 2006. prvi je put u povijesti za trenera reprezentacije postavljen stranac, Nizozemac Guus Hiddink. S njim su Rusi iste godine ostvarili ulazak u polufinale EP-a, što im je do danas ostao najveći uspjeh. Tek u novoj Rusiji nogomet je postao nacionalni fenomen, a medalje su na tom prvenstvu dobili igrači odrasli u anarhiji 90-ih godina, koji su nogomet igrali u tenisicama s rupama na prašnjavim dvorištima. Najbolji od njih uskoro su promijenili klubove: Juri Žirkov prešao je u Chelsea, Roman Pavljučenko u Tottenham, a Andrej Aršavin u Arsenal. No, nije ih imao tko naslijediti. Općenito je u Rusiji bilo teško naći igrače rođene 90-ih, budući da je nakon perestrojke zemlju zahvatila velika demografska kriza, a umjesto da ulaže u omladinske pogone, Ruski nogometni savez radije je uložio u džepove Talijana Fabia Capella, najskupljeg trenera u povijesti ruske nogometne reprezentacije, koji je savez ostavio u dugovima. Od tada reprezentaciju vode samo domaći treneri, no bez većeg uspjeha, a u osvit Svjetskog prvenstva u domovini Rusija se nalazi tek na 66. mjestu FIFA-ine ljestvice.

O ruskim navijačima

U 20-im i 30-im godinama nogomet postaje masovan sport i dolazi do stvaranja prvih klupskih identiteta i rivaliteta, te je rođen fenomen bolelščika, što na ruskom doslovno znači oni koji izgaraju i pate za neku stvar. Taj izraz do danas označava krovni pojam za sve nogometne fanove, osim ultrasa i huligana. Za njih je boleleščik netko tko se zanima samo za sportsku stranu nogometa, za imena igrača i tračeve o klubovima. Daljnja negativna klasifikacija u ovom je smislu slang pojam kuzmič. Tako se posprdno nazivaju oni pristaše koji prate igru bez da u njoj emotivno sudjeluju i pritom žvaču sjemenke i pljuckaju koštice, a emocije pokazuju tek kada - i ako - njihova momčad postigne gol. Jednostavnije rečeno, oni su tek konzumenti. Ono zanimljivo, u Rusiji identifikacija s lokalnim klubom, onako kako je to u Njemačkoj, Engleskoj ili Italiji, postoji više-manje samo kod velikih klubova metropolâ. Najveći rivalstvo je između Zenita iz St. Petersburga i moskovskih klubova, odnosno između Spartaka i CSKA, čiji se susreti nazivaju i velikim derbijem.

Onaj tko s navijanjem misli ozbiljno, tko ne samo da gleda nogomet već mu je i posteljina na kojoj spava u bojama omiljenog kluba, taj je fanatik i na ruskom se zove fanat - riječ koja se u ruskom leksiku uvriježila 1970-ih godina, zajedno s drugim fanovskim rekvizitima kao što su šalovi i zastavice. Nadalje, imamo pojam skarfjory, što dolazi od riječi skarf, a njome se obilježavaju oni navijači koji nose šalove i dresove svoga kluba, aktivni su fanovi, ali su miroljubivi.

Početkom 80-ih dolazi do prvih napetosti na sovjetskim stadionima, kao i prvih fanovskih razmirica, koje su režimski ideolozi nazivali antisovjetskim i buržoaskim fenomenima. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, te napetosti još su se više zaoštrile, a bile su praćene rastućom pojavom mržnje prema strancima, desnog radikalizma i kulture uličnih bandi. Postoje, doduše, i neke manje skupine nogometnih fanova koji pripadaju antifa subkulturi, međutim s obzirom na dominaciju desnih grupacija, one su gotovo pa minorne. Jedna od rijetkih koja se nastoji boriti protiv rasizma među vlastitim pristašama jest inicijativa CSKA Fans against Racism.

Početkom 80-ih pojavljuju se i prvi huligani, kojima su uzor bili istoimeni engleski huligani i navijačka kultura prožeta nasiljem. Budući da u službenoj sovjetskoj ideologiji nije bilo mjesta za nacionalizam, sportski dueli klubova postali su kasnih 80-ih mjesta na kojima su fanovi iživljavali svoja rivalstva. Npr. susreti moskovskog Spartaka i Dinama iz Kijeva redovito su bili praćeni uličnim tučnjavama. Početkom 90-ih se u Rusiji, inspirirana zapadnom fanovskom scenom, njezinim kôdovima i markama odjeće, razvila i u Rusiji izražena subkultura huligana, koja je u vremenima žestokih društvenih i političkih promjena sa svojom arhaičnom slikom muškarca-mužjaka i svojim ultranacionalističkim tendencijama postala nešto kao čuvar tradicionalnih vrijednosti. Od tada se u svim fanovskim scenama nalaze i tzv. firmy, što dolazi od engleskog izraza firms, a označava pripadnike organiziranih navijačkih skupina.

Početkom 2000-ih popularni postaju i ultrasi, koji svoje korijene imaju u Italiji 70-ih godina, a njihov je naziv preuzet od naziva radikalnih političkih skupina. Nastaju prve grupacije ultrasa, koje sa svojim koregorafijama, bannerima, pirotehnikom i orkestriranim pjevanjem brinu za atmosferu na stadionima. I za razliku od zapadne Europe, ruski ultrasi istovremeno su gotovo uvijek i huligani. Na ruskom se ta subkultura zove okolofutbola, što doslovni prevedeno znači - pored nogometa. Pravi ruski ultras prezire alkohol, trenira borilačke vještine i održava kontakte s politički radikalnom desnicom.

Futsal ili nogomet?

Futsal je kratica španjolske riječi futbol de sala koja znače dvoranski nogomet, a u Rusiji je izrazito popularan i igra se svugdje. U svakom većem gradu ima oko 90 futsal momčadi u kojima igra između 1000 i 1500 ljudi. Oni su naravno amateri, no u nekim gradovima - sibirskom Tjumenju, Ekatarinburgu i St. Petersburgu čak i amateri zarađuju. Jedan od razloga takve popularnosti jest i taj što svako mjesto možda i nema nogometni stadion, ali zasigurno ima sportsku dvoranu, a s obzirom na hladnoću, amateri po zimi radije igraju u dvorani nego na otvorenom. Nadalje, dvorane su jeftinije od stadiona, momčadi su manje, a igrači nisu tako skupi. Ruska Futsal Super League jedna je od najboljih na svijetu, a igrači futsala zarađuju otprilike kao i njihovi kolege u trećoj ligi ruskog nogometa. Mlađi igrači puno su motiviraniji jer novac nije primarni interes. Danas se mladi ruski igrači do 13. ili 14. godine podučavaju i nogometu i futsalu, a tek onda slijedi odvajanje i usmjeravanje. Najbolji primjer je Oleg Schatow, koji je u mladosti bio igrač futsala, kasnije je prešao u Ural Ekatarinburg, zatim u Zenit, a danas igra "pravi" nogomet u Krasnodaru.

Korobka ili kavez snova

Oštra, gruba i brza igra, koja se igra u ograđenim betonskim igralištima, u stražnjim dvorištima velikih stambenih blokova, pa stoga podsjeća na kaveze, na ruskom se zove korobka, a stanovnik jednog takvog naselja ne mora uopće izlaziti iz kuće da bi je pronašao, već je dovoljno da pogleda kroz prozor. Ako želite doživjeti pravi duh ruskog nogometa, onda je to mjesto na koje se trebate uputiti, piše u ponajboljem tekstu ove knjige novinar Ivan Kalašnikov.

Na jednom takvom igralištu ne koriste se ulazna vrata, već se frajerski preskače ograda, a razlozi za uzlet uličnog nogometa u Moskvi na razinu kulta vrlo su prozaični: u gradovima je uvijek bilo teško naći teren za igru; parkovi su bili puni drveća, a trava se nije redovito kosila. Na ulici se nije moglo jer su je zaposjela majke s kolicima, pravi nogometni stadioni uvijek su se činili prevelikima, pa je ostala jedino korobka. Takva igrališta država je gradila nadajući se kako će zainteresirati djecu za hokej na ledu, pa su zato ti kavezi zimi bili polijevani vodom kako bi se stvorio led, što nas pak dovodi do toga da je u Rusiji hokej, a ne nogomet definitivno sport broj jedan.
U sovjetsko doba najveći fan hokeja bio je Leonid Brežnjev, koji je bio veliki fan moskovskog Spartaka, a jedan tipičan upis u njegovom dnevniku glasio je ovako: "Danas smo se pričali o nogometu i hokeju. A malo i o novom ustavu".

Korobka se nalazi uvijek u središtu stražnjih dvorišta, a u blokovima gdje živi mnogo ljudi ona služi kao domaći teren za mnoštvo timova. Vrijedi pravilo da tim ostaje na terenu sve dok pobjeđuje. Igra se do kasno navečer, sve dok se ne smrači. Na korobki je bilo svejedno jesi li razmaženo dijete iz bogate obitelji ili klinac iz bande koji se voli tući. U kavezu su svi bili jednaki. Korobka je već davno postala kultno mjesto, koje je privuklo mnoge hip-hop umjetnike i grafitere, ali i brojne igrače koji su upravo tu napravili svoje prve korake, kao što je npr. Fjodor Smolov, napadač Krasnodara i ruske reprezentacije. Skauti sportskih akademija ovdje su nalazili djecu koju profesionalni treneri nikada ne bi pronašli, među njima su 1982. bili i tada 12-godišnji Sergej Kiriakov, koji je bio proglašen najboljim igračem uličnog turnira. Pozvali su ga u Spartakovu Akademiju, četiri godine kasnije igrao je za moskovski Dinamo, a pet godina kasnije u nacionalnoj reprezentaciji.

Tko je tko u Moskvi

Četiri moskovska kluba danas igraju u ruskoj Premier ligi. Spartak je daleko najpopularniji, ima i najveći stadion, koj prima gotovo 80 tisuća ljudi, no on je doista pun bio samo 1990. kada je u Moskvi gostovao Napoli s Diegom Maradonom. A kako su se fanovi opredjeljivali? Jednako kao i u ostalim država iza željezne zavjese. Za Dinamo su navijali članovi policije, za CSKA pripadnici Armije i njihove obitelji, za Torpedo radnici tvornice automobila SIL, a Lokomotiv je bio klub željeznice.

Odakle sad taj Saransk

Saransk je bez sumnje najčudniji grad domaćin ovog Svjetskog prvenstva, čiji svi stanovnici stanu u tri i pol prosječna olimpijska stadiona. Saransk ima klub koji tavori u drugoj ruskoj ligi, no njegova jedina prednost njegova je autentičnost. Ovdje čovjek može doživjeti jednu drugu Rusiju: preglednu, ugodnu i tradicionalnu. Osim toga, ovo je mjesto gdje se miješaju dva naroda - Rusi i ugrofinski narod Mordvini, pa su stoga sva imena ulica napisana dvojezično, na ruskom i mordvinskom, koji je sličniji finskom ili estonskom nego slavenskim jezicima. No, u Saransku živi i najpoznatiji ruski nogometni fan, Viktor Vanjagin, zvani Vitek. 68-godišnji Vitek živi u tipičnoj obiteljskoj kući koje se u Rusiji nazivaju mravinjacima. Ima mali stan i živi od skromne mirovine. Prije je radio u skladištu jedne tvornice kartona. Već godinama dolazi na sve utakmice Mordovije i glasno uzvikuje "Velika Mordovija, Velika Mordovija!". U ostatku Rusije o ovoj autonomnoj republici, smještenoj u porječju rijeke Volge, znaju samo to da u njoj ima mnogo zatvora i da je Gérard Depardieu tamo prijavio svoje prebivalište nakon što su mu Rusi dali državljanstvo. Viteka su navodno pokušali ukloniti sa stadiona jer je ometao rad komentatora, ali za njega se založio ne samo klub nego i fanovi i trener momčadi. On je, tvrdi, dakako u šali, autor teksta Jevgenij Markov, razlog zašto je Saransk dobio novi stadion na kojem će se odigrati "čak" četiri utakmice Svjetskog prvenstva.