Hrvatski je nogomet debaklom reprezentacije u Brazilu dotaknuo dno i teško će s ovakvim HNS-om ikada naprijed, ali zadnji čovjek koji Kovaču ima pravo dijeliti lekcije je diletant i gubitnik Miroslav Blažević

Impresivno očajni nastup hrvatske nogometne reprezentacije na SP u Brazilu analiziran je i kritiziran iz svih mogućih kutova i od svakakvih likova uključujući čak i one koji su tu skupinu pojedinačno, doduše, dobrih igrača imbecilno proglašavali i nerealno dobrom ekipom te očekivali bog zna kako dobar rezultat.

Očekivanja da će ova reprezentacija biti uspješna bila su posve neutemeljena i samo netko tko zaista nema blage veze o nogometu ili je mlad ili tek glup mogao je misliti drugačije. Stvar je vrlo jednostavna. Da bi u nogometu bio uspješan, čak i kada imaš pojedinačnu kvalitetu, moraš biti vrhunski vođen, a kada ti nogomet vode amateri koji u životu nisu vodili ozbiljnu utakmicu, a iz pozadine konce vuku razni kradljivci novčića, osumnjičenici za krađu novina i mastermind Mamić, onda tu nema sreće.
Da bi bilo jasnije da se od govna ne može napraviti pita, ali od pite može govno, dovoljno je povući paralelu s državom. U neka davna vremena mi mladi naivci smo vjerovali da je za naslov prvaka dovoljno slijedeće:

1. Imamo turizam 2. Imamo brodogradnju 3. Imamo pomorstvo i silne brodove 4. Imamo žitnicu i plodna polja 5. Imamo i prilično razvijenu industriju uključujući naftnu i prehrambenu 6. Imamo rezerve pitke vode i plina u Jadranu 7. Imamo i ribarstvo 8. Imamo moćnu i bogatu dijasporu koja će ulagati u Hrvatsku 9. Vrijedni smo radnici jer nas čak i Nijemci kao gastarbajtere cijene, 10. Imamo kulturu i europsku tradiciju 11. Možemo sami prehraniti sebe, silne turiste i još izvoziti višak hrane
U navedenoj reprezentaciji nema slabe točke, čak je i lijevi bek vrhunski, a među rezervama su primjerice uspješan sport, šume, važno prometno čvorište... Doista samo čudom možeš ispasti u prvom krugu natjecanja, ma kakvu skupinu dobio. Jebiga, to stoji, ali pod uvjetom da vođenje ne daš u ruke diletantima i klaunovima nego ozbiljnim trenerima. Trener bi tu napravio čudo i stvorio raj na zemlji. Evo što bi napravili diletanti i klauni.

Počelo je s Titovim generalisimusom Tuđmanom, koji je smislio debilanu o 200 bogatih i odabranih obitelji, stvorio uvjete za privatizacijsku pljačku i uništenje industrije, mijenjao ime klubu za kojega navija, supijan na salveti pred svjedocima iz svijeta dijelio susjednu državu dok smo istovremeno klečali i molili svijet da ne dozvoli podjelu naše vlastite, bacio nas u posvemašnju izolaciju i umjesto investitora privukao razne picajole, krčmare i slične genijalce iz dijaspore. Trend fascinantne nesposobnosti i autodestrukcije njegovim odlaskom nije stao, dapače, svatko je slijedeći, bez obzira na stranački dres tu ugradio sebe i sve svoje neznanje, pa  umjesto one odlične ekipe danas imamo ovu:

1. Uništili smo industriju  2. Uništili smo pomorstvo, a gotovo i brodogradnju 3. Turizam nam radi manje od dva mjeseca, a tad bezobrazno deremo goste za nikakvu uslugu 4. Nismo u stanju prehraniti ni sami sebe jer nam je propala i poljoprivreda pa svašta uvozimo 5. Ništa više nije naše, ni banke, ni INA, ni telekomi, a uskoro ni ceste 6. Imamo glomaznu državnu upravu i njezin ustroj koji generira ogromne gubitke 7. Ogrezli smo u korupciji, imamo zastrašujuće dugove i dalje se zadužujemo 8. Užasnim propisima tjeramo investitore, a od dijaspore su se vratili tek spomenuti krčmari i picajoli, 9. Nismo baš neki radnici, ali zato mrzimo plaćati porez vlastitoj državi 10. Uspjeli smo uzgojiti rekordnu vojsku nezaposlenih, i ogromnu vojsku uhljeba 11. Uništili smo zdravstvo, sudstvo nam je neučinkovito, a ni školstvo nam nije baš na ponos

Eto vidite, od pite govno, bez problema. A još smo uspjeli i ideološki odsklizati prema vjerskom fanatizmu, podjelama i zatucanosti, pa su nam pored svih problema, 70 godina nakon Drugog svjetskog rata i 20 godina nakon pobjede u Domovinskom ratu i dalje najvažnije teme, partizani, ustaše, četnici i ćirilica, komunjare i slične budalaštine, a pola države se na noge digne tek oko pitanje tko se s kim ševi i kako.

Ista stvar je i sa sportom, a naročito nogometom. Ako to daš u ruke diletantima i nemaš nad njima kontrolu, stvar, naravno, ne šljaka pa budeš zasluženo u rangu Kemeruna makar u ekipi imao zvijezde Reala, Barcelone i Bayerna. Nakon što smo potrošili veliku generaciju stasalu u prošloj državi, nogomet stoji sve lošije, a s obzirom tko ga i kako vodi, doista nije jasno kako itko može očekivati da bude drukčije.

Kako to izgleda kad se stavi na kup? Hrvatski klubovi su već sada sprdnja i kanta za napucavanje u Europi, a reprezentacija ne može više ni pod razno  proći skupinu na velikim natjecanjima. Zajebite priče o Fifinoj rang listi, to nije pokazatelj baš ničega. Mi smo naprosto neuspješni, a klizimo iz lošega u gore.

Hrvatski nogomet i njegov savez su godinama rasadnik primitivizma, govora mržnje, homofobije, šovinizma i afera svih vrsta. OK, pustimo sad mučne verbalne eskapade protiv koječega kakve je tijekom mandata znao izgovoriti Vlatko Marković, pogledajmo što je stvoreno od infrastrukture potrebne za uspjeh. Hrvatska liga je opterećena neregularnostima i aferama, domaći nogomet nitko više ne gleda, klubovi uglavnom nemaju žute lipe, suci se vuku po sudovima i zatvorima, a mlade igrače odgajaju priučeni i potplaćeni treneri koji nemaju veze s modernim trendovima u igri.

Hrvatski stadioni su pritom među najjadnijima u Europi, stari, ružni i nekomforni, a reprezentacija se godinama pripremala u susjednoj državi jer Marković nije htio graditi kamp iako je imao novce. Nacionalni stadion izgleda tragikomično i jedan je od najružnijih na svijetu.

Onda se kao krenulo u promjene, a zapravo borbu za vlast i korist i nakon mučnog rata Savez je u stvarnosti preuzeo Zdravko Mamić. Na njegovo čelo kao manekena postavio je svoga čovjeka Davora Šukera, a televizijski sukomentator i trenerski početnik Igor Štimac je za utjehu, jer je bio gubitnik, dobio vođenje reprezentacije.

Šuker je potom skupio novinare i urednike na doručku u Esplanadi, izogovarao Markovića, ismijavao Srebrića, priznao da mu je jedina ambicija ući u izvršni odbor Uefe i odmah najavio da se reprezentacija više neće pripremati u inozemstvu već kod kuće, u svom kampu koji će se izgraditi koliko odmah, budući da novac za to ionako leži na banci i godinama skuplja kamate. Rečeno i zaboravljeno.

HNS je doduše preselio u zgradu hotela Hilton, svjedoci kažu da je ured predsjednika kraljevski, ali reprezentacija „koja se više neće pripremati u inozemstvu“ pripremala se pod Štimcem u religiozno - cajkaškoj atmosferi u Međugorju (pa dobila po lampi od Škota) te kasnije pod Nikom Kovačem, u miru njegove matične države Austrije, u starom „hrvatskom“ selu Bad Tatzmannsdorf. S kampom u Zagrebu je, gle čuda i iznenađenja, malo zapelo, pa se kamate na onaj Markovićev, a sada Šukerov novac na banci mogu i dalje mirno skupljati. Ako vas zanima izguglajte čisto radi usporedbe kakav su si kamp izgradili Srbi, a kakav Bosanci...
Budući da još od 2006. na izborničkom mjestu imamo početnike, talentiranog Bilića, netalentiranog Štimca i zasad Štimcu sličnijeg Kovača, naravno da nema uspjeha. I dok se pod Bilićem nešto u početku i igralo, pod kraj njegova mandata i nakon njega uslijedio je potpuni potop.

Da se ne lažemo, kvalifikacije za ovo SP smo prošli na neviđenu sreću, čisti ho-ruk i činjenicu da su si Srbi na čelo reprezentacije postavili većeg Štimca od Štimca, pa im je taj nevjerojatni diletant i zagriženi nacionalist Siniša Mihajlović kvalifikacije igrao bez najboljeg veznog igrača Matića te bez sjajnog napadača Adema Ljajića jer mu ovaj, kao musliman, nije htio pjevati srbijansku himnu Bože pravde. Teško je reći je li to tek Mihajlovićeva glupost ili mu je proradio majčin hrvatski gen, ali svakako nam je pomogao.

Kako bilo, nakon što je put u Brazil došao u pitanje, HNS je odlučio umjesto relativnog početnika na čelo reprezentacije postaviti potpunog početnika pa što Bog da. Kovač je nekako prošao slabašni Island, a upravo mu je Božja pomoć čini se i bila glavna strategija i taktika za Brazil, jer umjesto da priča o planu igre, taktičkim varijantama, sustavu i formaciji novi je izbornik uglavnom zazivao pomoć Boga. Put u Brazil obilježio je i primitivni i doista imbecilni ustašoidni ispad Joea Šimunića na koji nitko iz HNS-a, očekivano, nije reagirao osudom već maloumnim opravdanjima pa potom neshvatljivim šokom na kaznu FIFE. Koliko glup moraš biti da pomisliš da FIFA neće kazniti takvu svinjariju i da će popušiti objašnjenja o „dobrom čovjeku Joeu“ i starom hrvatskom pozdravu?

Ostalo je još samo da Kovač kao vrhunac priprema igrače povede kod nadbiskupa Bozanića po garanciju uspjeha i nebeski poguranac u borbi protiv 140 milijuna brazilskih te 92 milijuna meksičkih katolika i sve je bilo spremno za novu nogometnu blamažu. Treba li se čuditi što nismo vidjeli ni jednu suvislu i uigranu akciju?

Na svu tu sramotu i debakl, ne bih se, međutim, obazirao, da se nakon svih kritičara ovog neuspjeha nije javio onaj koji na to ima najmanje pravo, kralj svih diletanata i vječni klaun hrvatskog nogometa, Miroslav Ćiro Blažević.

U na trenutke imbecilnom istupu na Indexu, klaun svih klaunova najprije je, ničim izazvan, osjetio potrebu objasniti kako je nakon onog mitskog i neoprostivog  debakla protiv SRJ, u kvalifikacijama za EP 2000. za koji je baš on najveći krivac, otišao kao nekakva žrtva dolaska SDP-a na vlast. Tu svoju budalaštinu o razlozima odlaska s čela reprezentacije, kojega je nota bene čitava Hrvatska pozdravila i dočekala s olakšanjem, još je začinio imbecilnom pričom kako je „znao da mu nema spasa kod nove vlasti“ nakon što je izveo onu svinjariju nezabilježenu u bilo kojoj civiliziranoj i demokratskoj zemlji, kada je poveo igrače da daju potporu pučističkom istupu skupine generala protiv legalno izabrane vlasti, pljunuvši pritom na 80 posto Hrvata koji tada nisu bili HDZ-ovi glasači.
Nije, međutim, ni tu kraj jer još se pokušao prikazati i kao spasitelj hrvatskog nogometa i patriot jer je, pazite sad ovo, znao da „nema prosperiteta i egzistencije našem nogometu ako vlast ne stoji iza njega“. To je naravno posve u skladu s mentalnim sklopom čovjeka koji uopće ne razumije što je to demokracija i normalna država i koji zna funkcionirati samo slizan uz vlast, na galamu, te uz pogurance i muljažu.

Pustimo sad politiku, jednako je degutantno, međutim, čitati i njegove zamjerke Niki Kovaču, koji još ima prilike postati uspješan trener i svakako napraviti više od čovjeka koji u čitavoj karijeri ima tek dva uspjeha, koja su mu, naravno, pripremili drugi.
Dakle idemo od početka, odnosno mitske Dinamove titule prvaka iz 1982. godine. Bila je to doista fantastična generacija koju su selektirali i odgojili Blaževićevi prethodnici. Zagreb je tada bio drugačiji grad i doista je trebao doći netko divlji poput Ćire da potakne te fantastične igrače i pokrene tradicionalno uštogljenu maksimirsku publiku. Ćiro je to uspio i za to mu svaka čast.
Dinamo je osvojio prvenstvo i Zagreb je zahvatila neviđena euforija. U toj ekipi zapravo nije bilo slabog mjesta, a uz odličnog golmana Vlaka, Dinamo je imao barem četiri igrača top klase, Zajeca, Mlinarića, Cerina i Kranjčara te tada važeći propis po kojemu igrači nisu smjeli preko granice do 28. godine života. Idealno.

Što bi u takvoj situaciji napravio ozbiljan trener? S takvom fantastičnom generacijom osvojio bi barem još dva tri prvenstva i prošao barem dva tri kola u Europi.

Što je napravio diletant? Naravno, izgubio je sve pa pobjegao.

Ćirina priprema i strategija iz 1982 koja se mogla svesti na „sinovi j...e im mater“ prestala je funkcionirati i trebala je nadogradnju s nekakvim stručnim znanjem. Od toga, naravno, nije bilo ništa pa je Dinamo najprije glatko ispao od tada prosječnog lisabonskog Sportinga, da bi izgubio prvenstvo u ključnoj utakmici protiv Partizana u Beogradu, na Marakani. Prisjetimo se, Dinamo je na poluvremenu vodio 2:0 i držao prvenstvo u rukama. Tada je, međutim, Partizan stisnuo pa preko Mancea smanjio i izjednačio. Ćiro je potop nijemo i bespomoćno gledao, a to će kasnije vrlo često činiti. Nakon utakmice izjavio je kako „ne zna gdje bi mu bio kraj da ima navijače poput Partizanovih“, a svoje igrače optužio da su im klecala koljena. I optuživanje igrača postat će mu stalna praksa.
Tu vrstu besmislenog uvlačenja u dupe protivničkim navijačima kasnije će, pak, od njega preuzeti Zdravko Mamić pa se tako ulagivati Torcidi.

Kako je te sezone završio tek na razočaravajućem 3. mjestu, Ćiro se, naravno, napravio žrtvom i pobjegao iz kluba i države. Bijeg od neuspjeha poslije je opravdavao, pogađate, hajkom i prijetnjom komunista da će ga uhititi iako je istodobno među istim tim komunistima imao moćne zaštitnike, pa se u Dinamo mogao vratiti već 1986 nakon što je u kratko vrijeme zaludio navijače u Prištini. Kasnije je govorio da je Prištinu preuzeo na zamolbu tadašnjeg srbijanskog komunističkog moćnika Ivana Stambolića, što je, razumije se, neprovjerljivo...

U Dinamu tada nije imao baš nikakvog uspjeha, ali je zato za kratko vrijeme uspio pojačati Crvenu Zvezdu poslavši joj u sumanutom osvetničkom pohodu odličnog beka Bračuna i odličnog napadača Boru Cvetkovića. Klub koji je oduvijek želio trenirati tada nije pojačao i veznim igračem, ali to će učiniti nešto kasnije kada će u Beograd otjerati i Prosinečkog. Još ranije 1983. u Zvezdu je torpedirao golmana Ivkovića.

Što bi napravio trener da u ekipi ima jednog od najtalentiranijih mladih igrača svijeta, kakav je bio Prosinečki? Razvio bi ga u vrhunskog igrača i s njime nizao uspjehe. Što je učinio klaun? Otjerao ga je najvećem suparniku i Zvezdi omogućio osvajanje tri naslova prvaka bivše države te u Bariju Kupa prvaka. Bi li to Zvezdi uspjelo bez Žutog? Teško. Bi li Ćirini nasljednici, Velimir Zajec kao sportski direktor i Josip Kuže kao trener, igrali barem jednom umjesto Zvezde u Kupu prvaka da im svadljivi diletant Ćiro nije otjerao Prosinečkog? Vrlo izgledno.

Tjerajući Prosinečkog, Ćiro je pompozno zaprijetio da će pojesti trenersku diplomu ako Žuti postane igrač. Blefer i falschspieler diplomu nije pojeo, ali se Prosinečkom nastavio osvećivati čitav život. Dobro je Blaževića opisao pokojni radijski reporter Ivo Tomić: - Lice Delona, duša demona.

Ako se tih godina proslavio tjeranjem odličnih igrača iz Dinama, Ćiro se potrudio da u klub nekoga i dovede. Tada je, naime, Zdravko Mamić, njegov proizvod, klon, štićenik i kum ušao i službeno u Dinamo, koji ga se do dana današnjeg neće riješiti.
 Nakon novog neuspjeha u Dinamu bilo je vrijeme za novi bijeg, pa je završio u francuskom Nantesu, a u Hrvatsku se vratio nakon demokratskih promjena i odmah zauzeo počasno mjesto u Tuđmanovom dupetu, u sobici za dvorske lude koju je dijelio s Antunom Vrdoljakom. Obojici se trud isplatio, jer jedan je za igračku dobio nacionalnu televiziju, članstvo u Međunarodnom olimpijskom odboru te visoke političke funkcije, a drugom je Tuđman na poklon dao Dinamo, onako iz zajebancije, kao da mu je ćaćin. Klub su pod imenom HAŠK Građanski od 1993. vodili Ćiro kao vlasnik i Mamić kao direktor, ali su se već nakon godine dana posvađali oko novca pa je Ćiro štićenika torpedirao iz Dinama. Kasnije će mu to Mamić vratiti s kamatama, kada ga bude izbacivao iz kluba 2003. godine. Iz toga vremena datira ona legendarna fotografija njih dvojice kako kleče u crkvi u Mariji Bistrici. Teško je povjerovati da su se ikada u povijesti u nekoj crkvi u isto vrijeme našla dva takva grešnika.

Tuđmanovu fantazmagoriju o promjeni imena nije podržavao gotovo nitko, ime HAŠK Građanski bilo je preglupo i povijesno nespojivo, a Ćiro je, nakon što je uvjeravao navijače da će tražiti da se klubu vrati ime Dinamo, kukavički u skladu sa svojim karakterom podržao Tuđmana koji je klub na kraju u inat svima prozvao Croatia.

Iz tog doba u sjećanju je ostalo ispadanje od Staue u onoj sumanutoj utakmici u prvom kolu Lige prvaka igranoj te ratne 1993. u Ljubljani. Dinamo, tada Croatia, u uzvratu je imala prednost od 2:1, dobru ekipu i velike izglede za prolaz. Što bi napravio pravi trener? Mirno bi bez srljanja odradio utakmicu, pustio Rumunje da jurišaju i punio ih iz kontre s Cvitanovićem i Vlaovićem.

Što je napravio diletant? Bespomoćno je gledao kako Steaua dobiva 3:2 i prolazi dalje, a poslije se brutalno iživljavao na Željku Pakasinu kojega je proglasio glavnim krivcem i praktički mu uništio karijeru.
Ponizna poslušnost, neprekidno čučanje uz Tuđmanove skute, članstvo u partiji i pozicija kućnog ljubimca Tuđmanove kćeri Nevenke isplatila se dvorskoj ludi, pa je za nagradu napokon dobio igračku koju je htio – mjesto izbornika hrvatske nogometne reprezentacije.

To je bila strahovito moćna ekipa na vrhuncu snage, sastavljena mahom od igrača koji su 1990. pod vodstvom Mirka Jozića s lakoćom u Čileu osvojili Svjetsko omladinsko prvenstvo. U kvalifikacijama smo imali i dosta sreće jer je Blaževića u Francuskoj pritvorilo zbog afere namještanja iz doba dok je vodio Nantes, pa je na ključnoj utakmicu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 1996. u Englesko, ekipu protiv Italije u Palermu vodio Tomislav Ivić i pobijedio. U Engleskoj smo s tim igračima imali pravo očekivati puno.
Što bi u toj situaciji napravio pravi trener? Iskoristio bi nevjerojatni nacionalni naboj, motiv, snagu i kvalitetu svojih igrača i krenuo bez kalkulacija po titulu prvaka.

Što je napravio klaun? Krenuo je muljati i kalkulirati, pa je sramotno pustio utakmicu Portugalu i naštimavajući si protivnika u četvrfinalu, izbjegao Češku i namjestio si Nijemce. Kad si muljator i seronja to ti se i vrati, pa su nas Nijemci uz poguranac suca ispratili doma, iako smo, kao nikad poslije, bili spremni na velike stvari.

Nedodirljivi miljenik režima vodio je i kvalifikacije za SP u Francuskoj 1998 i odradio ih sramotno loše unatoč i istim sjajnim igračima. Na jedvite jade zahvaljujući čudesnom Schmeichelu i njegovim obranama protiv Grka ušli smo kao drugi u dodatne kvalifikacije i za protivnika imali Ukrajinu. Dobili smo i norveškog suca, inače susjeda našeg Nikole Tomca koji je godinama živio u zemlji fjordova, a Ukrajinci su zauzvrat imali suđenje koje im je garantiralo ostanak kući.

U Francuskoj smo, pak, odigrali jednu i pol dobru utakmicu, imali čudesnog Ladića na golu i osvojili broncu. Sjetimo se, nakon simpatične Jamajke uslijedilo je mučenje s Japanom i iščupana pobjeda pa glatki poraz od Argentine. Rumunjsku smo jedva dobili iz sumnjivog penala i onda protiv Nijemaca s igračem više praktički cijelu utakmicu bili u mišjoj rupi. Srećom, tri puta smo puknuli prema golu i svaki puta zabili, a Ladić je fantastičnim obranama doslovno izludio Nijemce. Tu je Ćiro već krenuo sa svojim sumanutim ignoriranjem Prosinečkog koje će kulminirati na polufinalnoj utakmici s Francuskom koju smo, u dobroj mjeri i zbog toga, naravno izgubili.

Dakle, što bi tada napravio ozbiljan trener? Ne bi se inatio kao malo dijete i držao bi tada odličnog Prosinečkog u igri, izvukao barem bod protiv Francuza pa s Ladićem na golu dobio Francuze na penale.
Što je napravio klaun? Nastavio se iživljavati nad Žutim i ostavio ga na klupi, razumije se popušio, a onda ga kao balavca ponizio i uveo u 90. minuti kada je sve bilo gotovo. Kasnije po običaju nije izdržao, pa je prozvao i Bobana zbog prodaje lopte za gol Francuza i lažno optužio Prosinečkog da mu je rekao da je ozlijeđen, pa tobože zato nije igrao. Pod pritiskom javnosti, a možda i na zapovijed tadašnjeg pravog izbornika, Franje Tuđmana, morao je staviti Žutog od početka protiv demoralizirane Nizozemske koja je u polufinalu nadigrala Brazil i izgubila. Žuti je, razumije se, bio najbolji igrač, postigao gol i bio presudan u toj pobjedi za treće mjesto.
Napokon došle su kvalifikacije za EP 2000. U Nizozemskoj i Belgiji i ono što smo svi čekali. Jugoslavija u skupini i prilika da dokažemo da smo bolji. Sve što je Ćiro trebao napraviti jest proći laku skupinu s Makedonijom, Irskom i Maltom, dobiti Jugoslaviju i otići na prvenstvo.

Što bi napravio trener? Iskoristio bi autoritet reprezentacije koja je treća na svijetu, pa bez problema prošao skupinu i učinio naciju sretnom.

Što je učinio diletant? Odmah je u prvoj utakmici prosuo bodove protiv Irske, pa potom i protiv Makedonije. Zadnju utakmicu kvalifikacija igrao je u Maksimiru i odlučivao o svojoj sudbini. Trebalo je samo pobijediti Jugoslaviju i išli bi na EP. Hrvatska je od 41. minute imala i igrača više, uspjela izjednačiti, a onda je čitavo drugo poluvrijeme trajala mučna agonija. Trener svih trenera, razumije se, nije ništa poduzimao, mijenjao, pokušavao. Ponovno je bio tek bespomoćni i besmisleni gledatelj bolnog i ponižavajućeg neuspjeha.

Nakon tog debakla, gubitnika i krivca nitko nije mogao spasiti i naprosto je morao otići. Nikakva politika, nikakva osveta, ništa osobno. Sve si sjebo majstore i dobio si pedalu koju si zaslužio već na početku kvalifikacija.
Nakon toga dobio je napokon priliku raditi ono što mu najbolje ide pa se proslavio glumeći klauna u onoj simpatičnoj reklami pred Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu.

Kasnije je sve čega se dotaknuo uglavnom upropastio, nesretna NK Mura je nakon njega čak i doslovno propala, a vrijedi se prisjetiti epizode kada je iz Varteksa prelazio u Hajduk. U posljednjem kolu igrali su upravo ta dva kluba i već se znalo da Štimac Blaževića dovodi u Split. Hajduku je trebala pobjeda da osvoji prvenstvo i svima je bilo jasno da je to gotova priča. Ćiro se, međutim, nije mogao suzdržati  i posve se bespotrebno rugao javnosti pričama da će tobože on zaustaviti Hajduka. Naravno, izgubio je 6:0, ali ti su se igrokazi i Štimčev avanturizam vratili i njemu i Splićanima jer ih je osramotio kao nitko nikada, izgubivši u kvalifikacijama za Ligu prvaka od smiješnog Debrecena 0:3 vani, pa kod kuće 0:5. Tipično za njega - baš kada bi trebao, nikada nije pobijedio.

Moglo bi se nabrajati i dalje, ali nema smisla. Nakon svega, baš on od svih na svijetu ima obraza Kovaču zamjerati samohvalu, a još se i gura da bi mu trebao biti nekakav savjetnik. Za što? Lijepo odijevanje? Boju za kosu? Čokoladu? Klasična hrvatska priča, konstantno imaš grozne na vlasti i još gore u oporbi.

Miroslav Ćiro Blažević ogledalo je hrvatskog društva i nogometa. Bahat, ohol, vulgaran, osvetoljubiv, neuspješan, ali pompozan i pun samohvale koju pak zamjera drugima. Sitna duša. Lice Delona i duša demona. Starac koji postaje sve zločestiji. Sjaši više, klaune.