Ima tome – brat bratu – šest mjeseci, možda i više, kad me neki nepoznat glas s nepoznatog broja telefona dobio i malo me ispitivao o mom djedu Josipu, a ja mu nisam mogao dati bogznakakve informacije. Ne znam kako je to u ostalim obiteljima, ali moja je bila prilično šutljiva što se tiče povijesti, pa mi je tako otac bio dao samo neke elementarne informacije o djedu. 'Vlakom bez voznog reda' stigao iz Hercegovine u Novoselec, tamo je igrao nogomet, bio je centarhalf, oštar ko britva, svirao je bajs, i bio je barjaktar na seoskim svadbama. Uz to su išle i neke stravične odgojne priče tipa 'kad ja (tj otac…) ne bih htio jesti, dida bi me prvo pustio da odsjedim za stolom neko vrijeme, a onda bi mi izlio tanjur na glavu'. Pretpostavljam da je predamnom na stolu bio neki - po mojim dječjim kriterijima – nejestivi obrok koji sam s užasom gledao, pa je otac imao potrebu naglasiti kako ja još i dobro prolazim u tom bojkotu, ali ipak… Danas kad dijete čuje takvu priču, okrene broj socijalne službe koji mu je memoriran pod rednim brojem tri na mobitelu kojeg je dobilo sa šest godina, a onda državne institucije odrade svoje…

Djeda jedva da se sjećam, bio je visok čovjek, puno je pušio i imao je veliki nos i velike uši, pri kraju života je imao i Alzheimera. Što sam nepogrešivo dobio genetskim kodom s njegove strane… Mislim na nos i uši… a i na visinu… Bio je visok negdje 195, za ono vrijeme – dakle – bio je pravi div. Možda sam s njegove strane dobio i talent za sport. Geni se nekako čudno rasporede, pa je tako njegov drugi unuk, a moj bratić, Dubravko Vorih, u DNK dobio talent za glazbu; prerano preminuli Dudo je bio čarobnjak s basom. Mogao je s instrumentom napraviti sve, samo ga nije mogao pojesti. A da se baš zainatio, nekako si mislim da je mogao i to. Djeda, dakle, više nema među nama, ni oca mi nema, ni Dubravka nema, puno mrtvih već u prvom pasusu.

Pa kad smo već kod Dude, ajd nek kažem da je bio novovalni prvoborac, s bubnjarom Šolcom i gitaristom Zokom Cvetkovićem osnovao je bend Parlament – neku verziju Policea, imali su izblajhane kose – prije toga je postojalo neprežaljeno Obećanje proljeća iza kojeg nije ostao nikakav ozbiljniji zvučni zapis, nakon toga je slijedilo puno bendova, pa Njemačka, pa nešto solo albuma i u jazzu i u bluesu, a posljednjih je godina svirao s Prljavim kazalištem. Osjećam se obaveznim to evidentirati, kao što se osjećam obaveznim napomenuti da je njegov vrlo prepoznatljivi Fender jazz bas, koji datira negdje iz prve polovine šezdesetih, zajedničkim stavom moje malenkosti, njegove mame tj. moje tete, te gazde Ratka, trajno izložen u kafiću Jazz, među ostalim memorabilijama. Dobro rješenje, i ponosan sam na to, barem dok glazbenici moje generacije ne budu prihvaćeni kao nacionalno dobro i dobiju neki zajednički reprezentativni prostor. A i ulice bi mogli dobiti, Neven Mijač, Marko Križan, Dubravko Vorih, da ne širim priču s Arsenom, B.P.-jem, Glavanom, Vrdoljakom (Draženom, da ga ne biste pomiješali s autorom 'Generala') i ostalima koji su zadužili nacionalnu kulturu kroz glazbu.

Ok, malo zabrazdio, vraćam se djedu…

Dakle, zaboravih već na onaj telefonski razgovor, kad me sa slijedećeg nepoznatog broja poruka obavijestila da sam pozvan u mjesto Križ, gdje će djedi Josipu posthumno biti dodijeljeno priznanje za životno djelo. Zgodno, zanimljivo, tko se još može pohvaliti činjenicom da mu je djed dobio ikakvu nagradu za životno djelo, šteta je bilo propustiti, i tako sam se pretprošlog tjedna uputio u nepoznate mi predjele. I teritorijalno i povijesno i obiteljski. Ništa, čas posla, sat vremena od kuće do Križa, ispostavilo se. Povod je bio obljetnica osnivanja nogometnog kluba u Križu, službeno ime kluba je 'Sloga Novoselec - Križ', opće prihvaćeno 'Sloga Križ'. Klub ove godine slavi 90 godina od osnutka, a moj je djed bio osnivač (ili suosnivač) kluba davne 29'. Teška, turbulentna vremena, a ispostavilo se da su u tim teškim vremenima zapravo najteža upravo ova, naša…

Unatoč ratovima, promjenama režima, vlasti, država, baš su ova naša vremena najgora i najlošija za klub koji ima godišnji budžet od 90 tisuća kuna (!!!, mjesečna plaća nekog dobro pozicioniranog šugavog menadžera - s Tommy Hilfiger košuljom i Boss odijelom - u korporaciji) i podržan je isključivo od lokalne samouprave. Kroz te silne godine postojanja im je leđa držala uglavnom lokalna drvna industrija, ali kako to u našoj tranziciji standardno ide – sad je u vlasništvu stranaca. Koje, logično, baš briga za 'Slogu'. A legenda kaže da su u međuratnom periodu na vrućem terenu u Križu 'padali' i HAŠK i Građanski. Pisanih dokumenata o tome nema, ali ima usmene predaje, i bit će je uvijek… 'Sloga' je, jasno, uvijek bila u različitim nižim rangovima natjecanja, bilo je ispadanja, napredovanja, reorganizacija sustava, sada igra jedinstvenu županijsku ligu, a navijači su im – Mungosi. 43' su svi iz momčadi otišli u partizane, nije ona otrcana priča o Hajduku jedina takva…

U godinu i pol dana mladi gospodin M. je sakupio svu povijesnu građu koja se sakupiti mogla, napravljena je mala izložba i našao sam djeda na dvije fotke iz onih starih vremena. Na jednoj od njih prekrižio je ruke na prsima, izbacio jednu nogu, i nekako prkosno gleda u objektiv, 'tko vas j..e, sve skupa'. Isti ja! Okupilo se na proslavi više od stotinu ljudi, tijekom podjele priznanja prišapnuli su mi 'ovi iz Ivanića su obilježili stotinu godina postojanja, a na proslavu im je došlo nekih četrdeset ljudi'. Poanta je u tome da su 'ovi iz Ivanića' kroz povijest najveći i najljući rivali 'nama' iz Križa. Svaka utakmica u svim dobnim kategorijama, od pionira do seniora, obilježena je čarkama, svađama, provokacijama. Eh, ti povijesni rivaliteti; Real - Barca, Hajduk - Dinamo, Zadar - Cibona, Zvezda - Partizan, Križ - Ivanić, to je nešto posebno.

Bilo je svečano, bilo je ugodno, bilo je poučno, neke su obiteljske tajne otkrivene, neke su ostale skrivene, svi su se zahvaljivali svima, to su takve prilike. Čak su i 'ovi iz Ivanića' došli čestitati. Strateški sam se povukao nakon svečanog dijela, ono popularno 'treće poluvrijeme', hrana, cuga i igranka, prepustio sam dragim domaćinima, to je samo njihovo, tako sam si mislio.

A kako je sve to meni bilo novo i interesantno, moram napisati i nekoliko zanimljivosti iz kraja. Recimo, Križ postoji gotovo sedam stotina godina, a dobar dio povijesti je bio dio vojne krajine, važno uporište pred turskim osvajanjima i zvao se Vojni Križ. Na području općine (mjesto Vežišće) rođena je, recimo, Milka Trnina, naša operna umjetnica, najbolja Tosca s kraja 19. stoljeća, za koju je sam Puccini rekao da se 'nijedna druga Tosca ne može usporediti s njom' i koja je pjevala i u Covent Gardenu i u Metropolitan Operi. Posebno mjesto u povijesti zauzima 'Kriška republika' iz 1920. Tada su se seljaci u Križu pobunili protiv stanja u friško osnovanoj kraljevini SHS, i njih nekih dvije do tri tisuće razoružali su žandarmeriju, razjurili općinsko činovništvo, zapalili slike kralja Petra i regenta Aleksandra, te imenovali 'narodnu gardu' i preuzeli upravu mjesta. Buna se proširila i na druga mjesta u Moslavini, gdje je brzo ugušena, dok je buntovni Križ ostao posljednjih uporištem pobunjenika. Tek je dolazak vojske i oružani sukob uz 24 mrtva i stotinjak ranjenih okončao postojanje 'Kriške republike'. Malo se i sramim sam sebe jer sam prvi put čuo za te događaje.

Vidimo se, valjda, na stogodišnjici. Samo što tada neću ići u nepoznato.