Od enformala i apstraktnog ekspresionizma, koji mu je prethodio, slikarsko platno postaje mapa tragova i putova umjetnikova direktnog izražavanja gestom, bojom, formom, materijalom. Slika više nije ekran za prikazivanje svijeta ili projektiranje mašte slikara nego mjesto na kojem umjetnik ostavlja trag kao posljedicu svog doživljaja svijeta. Bit umjetničkog djela nije u njegovoj bogatoj, gustoj i reljefnoj, često taktilnoj materijalnoj strukturi koju sačinjavaju debeli, pastozni nanosi boje pomiješani s raznim neslikarskim materijalima (poput gipsa, pijeska, cementa, smole, jute...), nego u tome da prenosi doživljaj stvarnosti autora i dokumentira njegovu životnu dramu. Iako nema izravne veze s enformelom kao povijesnim pravcem i stilom u europskoj umjetnosti koji se javio četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, i na njega nisu direktno utjecali klasični enformel slikari, struktura i način građenja slike Fedora Fischera su u suštini enformelistički, ili neoenformelistički.

Prije dvije godine, na 3. Bijenalu slikarstva, Fedor Fischer dobio je Posebnu pohvalu stručnog ocjenjivačkog suda, a njegova upravo održana velika izložba "Collapse" u monumentalnom prostoru galerije "Bačva" Meštrovićeva paviljona najavljuje 4. Bijenale slikarstva koji će biti otvoren 20. rujna. Ova opsežna izložba sinteza je Fischerova rada u zadnje dvije godine te brojnih samostalnih i skupnih tematskih izložbi po Hrvatskoj i Austriji.

Europski enformel umjetnik ima iza sebe iskustvo egzistencijalističke filozofije i iskustvo razaranja Drugog svjetskog rata. Te povijesne i idejne komponente i filozofije klasičnog enformela ovdje nema, no primjetan je utjecaj njemačkog neoekspresionističkog slikara i multimedijalnog umjetnika Anselma Kiefera, jednog od najvećih živućih umjetnika, tako da bi se ovo što Fischer sad radi moglo okarakterizirati kao neoenformel.

Fischer nastavlja Kieferovu ideju slike kao "zemlje" koristeći se piljevinom i svakodnevnim predmetima lišenih obličja (žica, slama) i prigušenim, gotovo monokromnim ne-bojama lišenih značenja, pomičući granice u hrvatskom suvremenom slikarstvu.

Njegova tehnika podsjeća na Dubuffetovu, koja se temeljila na uporabi guste smjese od pijeska, zemlje, fiksativa i drugih sastojaka u koju je bio umiješan pigment.

Fischer u svom slikarstvu djelomično radi ono što je 80-ih u rock-glazbi napravila njemačka avangardna rock-grupa Einstürzende Neubauten, bend koji je maltene stvorio žanr industrijskog rocka; u klasični rock-instrumentarij oni uključuju bušilice, cijevi, metalne opruge i druge "instrumente" napravljene od metalnog otpada i građevinskog alata, stvarajući originalnu i fascinantnu zvučnu sliku.

Fedor Fischer rođen je 1975., a diplomirao 2007. na zagrebačkoj Likovnoj akademiji u klasi prof. Zlatka Kesera. 2012. boravio je na umjetničkoj rezideciji "One-sided Story" u Leipzigu. Svira u bendu Odron, s članovima grupa Majke, Psihomodopop, Red Roosters... Njegovi radovi nalaze se u stalnom postavu austrijske galerije Artdepot iz Innsbrucka.

Nakon što mi je u svom ateljeu pokazao nove slike, započinje s komentarom...

- Osjećam da u ovome što sad radim mogu dati još puno više i to mi je važno. U neku ruku, nisam tražio to, nego je to našlo mene... Tražio sam oblik koji će mi ostavljati mnogo prostora za rad. Puno ljudi dobro slika figurativno, međutim teško je biti istovremeno potpuno fokusiran i na figuraciju i na živost same materije. Probali su to i ekspresionisti i impresionisti, iz čijeg se rada da iščitati da im je sama figuracija ipak bila u drugom planu. Ne možeš ignorirari materiju dok slikaš.

* Tvoje slike jako zanimljivo i neobično izgledaju. Zanima me proces rada. Kako započinješ i je li ideja tu prije slike ili je to spontani proces? Koristiš li skice, kao što ih je npr. redovito koristio Franz Kline čije su slike bile uvijek apstraktne? I bi li svoje slike nazvao apstraktnima, ili možda prije slikama-objektima?

- Uopće ne bih o tome razmišljao, to je kategorija koja je potrebna ali koja mene ne zanima. Na nekom drugom je da to kategorizira, u ovom slučaju to možeš biti ti, u nekom drugom slučaju netko drugi, ali nisam ja taj koji bi to trebao raditi. Što se tiče skica, ja ih ne koristim. Potpuno mi je jasno zašto ih je koristio Kline, ali meni to nije pomoglo. Mogu si predočiti u glavi dokle bi išla skica. A neka ideja prije same slike postoji, no ta je ideja sitna i podložna promjenama tijekom rada. Mislim da je bilo tako i dok sam radio figurativno. Nama je Marcel Bačić na Akademiji, u "Teoriji prostora", govorio o razlici između rasta i urastanja. Dao nam je primjer: svi neostilovi su zapravo urastanje, a razlika između rasta i urastanja jest što je rast nepredvidiv, on ima svoj život i uvijek će nas iznenaditi, a kod urastanja mi imamo već zacrtano kako je nešto bilo i onda to nastavljamo.

* Sa svojom djevojkom, multimedijalnom umjetnicom Ivanom Jurić, godinama surađuješ na zajedničkom projektu pod imenom JUFI. Možeš li mi reći nešto o toj suradnji? Kakvi su vam planovi?

- Ivana je u odnosu na mene osoba s posve drukčijim mentalnim sklopom, ali jako je zanimljiv taj međusobni utjecaj. Ne mogu zamisliti da Ivana ne vidi i ne komentira moju sliku. Do suradnje je došlo spontano i ona će se nastaviti, iako smo u ovom trenutku i ona i ja usredotočeni na vlastiti rad. Ivana radi na izložbi koju će iduće godine predstaviti u jednoj zagrebačkoj galeriji. Treba napomenuti da je Ivanin animirani film "Soba" (2011.) uvršten u program New Directors/New Films u legendarnom muzeju MoMA u New Yorku, a nakon toga je prikazan i na ARTE TV-u.

* Kako bi opisao evoluciju svog slikarskog rada?

- Nisam oduvijek znao da ću biti slikar, pomogao mi je u tome i potaknuo me odlazak na Rokov perivoj na tečaj kod Pika Stančića (sin istaknutog hrvatskog slikara Miljenka Stančića i bubnjar grupe Film iz rane faze, op.a.). Tek nekoliko godina nakon toga upisao sam Likovnu akademiju. Tad sam imao 26 godina.

* A prije poznate serije realističnih portreta tvojih prijatelja glazbenika, bilo je što?

- Moja rana faza obilježena je utjecajima De Kooninga i Muncha, čiju sam veliku izložbu vidio u Beču na drugoj godini studija. "Opalila" me jako ta izložba... To su bili razrijeđeni, tanki i lazurni nanosi boje, međutim moćno mi je to izgledalo i snažno me se dojmilo. Sam sadržaj slika, iako kod njega jako važan, nije na mene toliko utjecao, više način na koji su slike naslikane! I onda uzimaš ono što je ostavilo dojam na tebe, to je legitimno i svi to rade, i to je jedini put. Mislim da je bahato danas reći da je netko ne znam što izmislio. I sad dolazimo do onoga što je znanstvenik Miroslav Radman rekao - da ne vjeruje u novo, nego da je novo više ili manje uspješan spoj već postojećeg. Dakle, radi se o tom kreativnom spoju... Ako je uspješan, onda je i kreativan. Nema potrebe graditi nešto što je već izgrađeno. Gradiš na tome, ništa nisi ukrao, i nastavljaš to. I to nikad nije samo jedan utjecaj, nego grupa utjecaja. Bila mi je zanimljiva ta međuigra debljih i tanjih nanosa boje, pastoznih namaza i "curenja" boje, ali mislim da tad nije baš bila prava situacija za to. Uglavnom, u toj vrlo ranoj fazi shvatio sam da je neutemeljena ona priča koja kaže da je za uspjeh potrebno 2 posto talenta i 98 posto rada. S tim se nikako ne bih složio.

* Rekao si mi nedavno, na otvorenju izložbe "Materičnost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti", na kojoj si zastupljen triptihom golemih dimenzija, da ne dijeliš filozofiju enformela kao povijesnog stila u umjetnosti, koji se pojavio 50-ih godina prošlog stoljeća u Europi, ali i u Hrvatskoj, nego da tvoje slike imaju puno optimističniju poruku i da govore nešto sasvim drugo...

- Moj put do enformela nije išao preko enformel slikara. Prešao sam u jednom trenutku s uljenih boja na akrilik dijelom i ne mogu reći da mi se dopalo... Ulje ima jednu punoću koju akril nema i morao sam to riješiti probavajući ga miješati s raznim materijalima. Počeo sam raditi s gipsom na jutenim platnima, ali nije ni to bilo idealno, pa sam eksperimentirao dalje, želeći ujedno dobiti i dojam ispucanosti, pa sam došao do piljevine i drugih materijala... Jedno je vodilo drugome, i do toga da podsjeća na enformel, no nisam imao ideju kakvu su imali slikari enformela 50-ih... Ne dijelim ni njihovu filozofiju. Mislim da se neke stvari ponavljaju desetljećima, tipa današnji mladi su užas, zatim se pitamo i komentiramo kuda ovaj svijet vodi, imamo ideju da sve vodi u propast, ali to su sve relativni odnosi. Apsolutan je ovaj trenutak, to što se događa sad... Činjenica je da je danas 7 milijardi ljudi na svijetu, ISIL se aktivirao, moda je takva kakva je; pojavili su se hipsteri, zatim imamo i-phone, i to je to, taj trenutak se više neće ponoviti, to je jedino apsolutno. Ali pogledi u prošlost i u budućnost se ponavljaju, više-manje su isti s koje god točke promatrali, i u kojem god vremenu bili. Naprimjer, taj pogled da sve neminovno vodi u propast. Međutim, svijet i priroda čovjeka uvijek iznanade i uvijek se nađe put. Po meni, svijet može preživjeti svašta, čak i nuklearne ratove!

* A zašto tvoja nedavno održana izložba nosi ime "Collapse"?

- Kolaps je stanje prije velike promjene, ponovnog rođenja. Sve što ima početak ima i kraj. To nije ni pozitvno ni negativno, naprosto je tako. Što je život kvalitetniji i problemi objektivno manji, to ih više vidimo kao probleme i bliži smo dekadenciji. U jednom trenutku nas priroda protrese i vrati pravim problemima i onda ne znamo kako bismo se nosili s time.

* Što za teba kao umjetnika znači izlaganje u jednom tako, moglo bi se reći monumetalnom, ali i zahtijevnom prostoru, kao što je velika kružna dvorana galerije "Bačva" u Meštrovićevu paviljonu?

- Nedostatak Bačve, koliko god da je istinski monumentalna, jest to što je sve u jednom prostoru pa manje zainteresirana osoba može gotovo sve obuhvatiti jednim pogledom i izaći, dok te npr. u drukčijim muzejskim prostorima, gdje nije sve u jednoj prostoriji, takoreći prisile da ideš od slike do slike, jer si prisiljen ići iz jedne prostorije u drugu. Ali to kako cijela ta zgrada izgleda, izvana i iznutra, i na kojoj je poziciji, to je savršeno. Čak i kad strani umjetnici vide taj prostor, to im je ludnica, i imaju dojam kao da će izlagati u Bijeloj kući. Puno mi znači izlagati tamo.

* Rekao si mi da umjetnici vani baš i nemaju priliku izlagati u tako reprezentativnom prostoru. Konkretno, spominjao si da, primjerice, u Leipzigu u takvom prostoru može izlagati samo Neo Rauch, koji je prava slikarska zvijezda, a i profesor na akademiji. I što je to u Leipzigu, gradu bivšeg DDR-a, što umjetnike toliko privlači, osim iznimno poznate likovne scene i škole pod nazivom New Leipzig School?

- Mislim da je to ono što ljude privlači tamo. Ali, s druge strane, Leipzig nije bilo koji grad, on je bio nekakav centar i prije, i nije niotkud postao kulturno središte. Naprimjer, i Bach je tamo živio i stvarao, druga stvar je to što je DDR napravio od njega. Mislim da je za New Leipzig School bila presudna galerija Eigen + ART, i da je povukla za sobom ostalo. No Neo Rauch to nije mogao izgurati bez podrške nekakvog oblika menadžmenta, za koji mislim da je ključan, i to je ono što nedostaje u Hrvatskoj. Takav oblik menadžmenta postoji i u Rumunjskoj i pomogao je u stvaranju nove rumunjske scene, koja je sad vrlo jaka. Naravno, mora postojati i umjetnik oko kojega će se to vrtiti. (U Rumunjskoj je to Adrian Ghenie, koji je postao globalno poznat, op.a.)

* Kako je danas biti likovni umjetnik u Hrvatskoj i s kojim se problemima susrećeš?

- Mi smo takav narod da uvijek pričamo samo o negativnim stvarima i bavimo se samo njima, kao da drugima cvjetaju ruže. Primjerice, u tom Leipzigu dobro je umjetnicima iz Lajpciške škole, ali pola grada su umjetnici, i većina ne živi nikako. Tako da ne bih rekao da je ovdje sad ne znam kako grozno. Ono što meni smeta jest tromost sistema, koji je uz neznatne izmjene povučen iz bivše države. Danas, međutim, stvari drukčije funkcioniraju jer smo manji i zato ne možemo biti okrenuti samo svom tržištu. Znači, ono što nam nedostaje jest povezanost s inozemstvom. Nužno je da stvari budu brže, dinamičnije... manje komisija, manje očekivanja od države... Ali, država bi svakako trebala procijeniti neke stvari... Npr. Hrvatska je prepoznala sport kao nešto što je može reklamirati. I uložila je u njega, i to joj se vratilo. I sad je poznato da su Hrvati dobri sportaši... No, pitanje je bi li sportaši mogli biti dobri da nisu imali gdje trenirati. Kad bi prepoznali kulturu kao nešto bitno, bi li ona mogla nešto dati. Uvjeren sam da bi. Uopće nije sporno ima li talenata. Ima ih. Ali kad bi ti talenti mogli bolje "trenirati", dali bi i bolje rezultate.

* Što sve može poslužiti kao inspiracija u radu, uključujući i druge vidove umjetnosti? Koje umjetnike cijeniš i jesu li imali utjecaja na tebe (osim Muncha i De Kooninga, za koje si rekao da su obilježili tvoju ranu fazu)? Spominjao si mi u jednom razgovoru Davida Schnella i C. Twomblyja... Što sve može biti poticajno, a što frustrirajuće?

- Zapravo ne znam što bi bila inspiracija, odnosno ne znam što je stanje bez inspiracije. Ne bih dizao inspiraciju u nebo. Netko nema inspiracije za život uopće, a ako netko ima životnu energiju, mislim da mu ne nedostaje inspiracije za bilo šta. Kad je to što želiš napraviti jače od tvoje lijenosti, onda ništa nije problem. Velasquez mi je jako poticajan umjetnik zato što nije kalkulirao dok je slikao. Cy Twombly je također imao utjecaja na mene. On je prepoznao kako je rukopis sam po sebi likovan, i onda ga je izvukao iz konteksta, stavio ga na platno, povećao to, izmijenio i napravio genijalan rad. Sigurno da i Lajpciška škola nije mogla ne utjecati na mene. Upoznao sam je pred završetak Akademije. Poticajno je bilo i kad je Ivana dobila nagradu Essl muzeja u Beču te su nas pozvali u depo da biramo slike koje želimo pogledati. Ondje sam vidio Cecily Brown, Daniela Richtera, Anselma Kiefera, Gerharda Richtera... To je bilo iznimno i jako poticajno iskustvo.

* Danas dio ljudi koji su skloniji konceptualnom pristupu umjetnosti podcjenjivački, gotovo s prezirom gledaju na slikarstvo, kao da je to zastario ili manje vrijedan medij. Apsurd te situacije dodiruje i naš istaknuti teoretičar i povjesničar književnosti, germanist i muzikolog Viktor Žmegač. On u intervjuu u povodu svoje nove knjige "Četiri grada" kaže da bi teoretičari postmoderne i njezine izvedenice "postmodernizma" morali biti svjesni toga da se bave pojavom kojoj je u međuvremenu narasla prilično bujna, sijeda brada... Kako to komentiraš i cijeniš li neke konceptualne umjetnike?

- Ne vidim da bi to trebalo biti u sukobu, ali znam da jest. To su dva različita načina umjetničkog izražavanja. I jedno i drugo je umjetnost i to nije apsolutno ni u kakvom sukobu, zašto bi moralo biti ili jedno ili drugo?! Otkad je ljudi postoji slikarstvo i postojat će i nadalje, Zašto ne bi postojalo? Konceptualna umjetnost je novijeg datuma, ali ne mora biti ni manje ni više vrijedna. Mislim da se najveći konceptualni umjetnici i najveći slikari uopće ne bave tim pitanjem i da oni nisu u sukobu. Dakle, u sukobu su oni koji imaju malo za reći pa se radije bave sukobljavanjem.