
Poput nekih priznatih europskih slikarskih imena današnjice, kao što su Neo Rauch, rođen u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, i Wilhelm Sasnal, rođen u Poljskoj u vrijeme komunizma, na idejno, a donekle i stilski sličan način se u svom slikarstvu oslanja i Martina Grlić, rođena u Zagrebu 1982. U svom radu se također referira na prošlost, ali i na tranziciju i utjecaj prošlosti na posttranzicijsko društvo i današnjeg čovjeka.
Dok je Wilhelm Sasnal donekle i stilski utjecao na Martinu, za Nea Raucha, predvodnika Nove lajpciške škole (New Leipzig School), to vrijedi u poprilično manjoj mjeri, prije svega zato što Martina Grlić u svom slikarskom izričaju ne koristi boje (osim u jednom ciklusu), radeći samo u sivo-crno-bijelom "spektru", s jedne strane želeći ostati vjerna crno-bijelim fotografijama po čijim motivima radi, ali i smatrajući da boja djeluje na percepciju promatrača sugerirajući mu i na određeni način donoseći emocionalnu komponentu, što Grlić želi izbjeći. Koristeći se uporabom blur-efekta, svjesnog i namjernog blagog zamućivanja motiva na slici, želi istaknuti emocionalnu i vremensku distanciranost od prikazanog, sugerirajući protok vremena, ali i postići jedan melankolični ugođaj.
Diplomirala je slikarstvo 2009. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Kesera i Duje Jurića, a od 2010. godine aktivno sudjeluje na hrvatskoj likovnoj sceni. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Španjolska, Slovenija, Poljska, Kina), ističući se kao jedna od najznačajnijih hrvatskih slikarica mlađe generacije.
Dobitnica je i prve nagrade Erste banke na osmom po redu izdanju Erste Fragmenata (2012.), vrlo značajne manifestacije za afirmaciju mladih umjetnika. Njezine slike mogu se naći i u online galeriji Saatchi, koja okuplja djela brojnih umjetnika iz cijelog svijeta, a jedna od njih izglasana je i za sliku tjedna.
Čest motiv u njezinim radovima je prikaz rada u tvornicama za bivšeg režima gdje fenomenu radništva prilazi u izrazito afirmativnom kontekstu. Svijet rada u tvorničkim pogonima prikazan je istovremeno i nostalgički i kritički. Nostalgički jer je rad u tvornicama na ovim prostorima nekoć imao dignitet i nosio je sa sobom dozu dostojanstva, sigurnosti i isplativosti, što Martina itekako želi istaknuti, a kritički s obzirom na način kojim je jedna tako pozitivna tendencija kasnije sustavno razgrađivana, uništavana i devastirana. Ona ne želi idealizirati to razdoblje, ali ukazati na neke stvari koje su bile dobre, to da.
Prizore iz propalih tvornica Martina Grlić radi po modelima crno-bijelih fotografija, kao što su po modelima crno-bijelih fotografija radili neki od najistaknutijih pop-art umjetnika (npr. Robert Rauschenberg i Andy Warhol), ali s bitnom razlikom da Martina po modelu fotografija radi ulja na platnu, dok su Warhol i Rauschenberg rabili postupak fotoserigrafije; novinske fotografije davali su industrijski prenijeti na serigrafske otiske, isprva crno-bijele, a kasnije i u boji. S druge strane, isti estetski odmak, stvaranjem formalnog odmaka zamućenošću crno-bijele fotografije, također je karakterističan za pop-art.
A na jedini Martinin ciklus u boji, pod nazivom "Proizvod / Product", na kojem prikazuje neke od proizvoda iz spomenutih tvornica, ponajviše neuništive gumene igračke živopisnih boja, utječe i američki slikar Glennray Tutor, dok se svjetlosni efekti koje Grlić postiže u svojim c/b slikama mogu usporediti s rješenjima do kojih u svom radu dolazi njemačko-američka fotografkinja i vizualna umjetnica Vera Lutter.
Utjecaji, bilo u slikarstvu, rock-glazbi, filmu ili književnosti, su normalni i neizbježni, no velika je razlika posjeduje li umjetnik u svom radu autorski pečat, nešto originalno i svojstveno samo njemu, po čemu je prepoznatljiv i poseban, ili ne, a Martina Grlić ga itekako posjeduje, što je prepoznala i zagrebačka Galerija "Kranjčar", uz Laubu, najznačajnija zagrebačka galerija za suvremenu umjetnost, u kojoj je ova slikarica ostvarila svoju posljednju izložbu "Kolektivni snovi", koja je zasad vrhunac njezine karijere i za koju uglavnom vrijedi sve dosad rečeno za umjetničine crno-bijele cikluse, ali za razliku od tvorničkog ciklusa, koji je bio zapravo jedan citat dokumentarnog materijala, ovdje je dokumentarnost ili razbijena ili narušena.
Na nekoliko udarnih slika, koje nose izložbu i koje su rađene u većim formatima, vidimo da ljudi nešto euforično slave, međutim, niti znamo tko su ljudi na slici niti gdje se to odvija i što to oni slave. Ne znamo je li riječ o političkom skupu, nogometnoj utakmici, ili proslavi rođendana, ali to zapravo i nije važno, važna je njihova kolektivna povezanost, kolektivna identifikacija. Značenja su izvan slike, ovise o promatraču.
U "Kolektivnim snovima" autorica, prema vlastitim riječima, istražuje i propituje koncept ideologije koji može funkcionirati "kao sustav vrijednosti, lažna svijest ili kao izvor sukoba". Slaže se s definicijom koju je postavio francuski filozof Louis Althusser, koji smatra da je ideologija zamišljena veza sa stvarnim uvjetima egzistencije. Grlić kaže: "Zanima me fenomen kolektivne identifikacije i zašto se ljudi najlakše poistovjećuju posredstvom loše glazbe, populističkih ideja, sportskih ili religijskih događanja. U takvu trenutku zajedništvo funcionira ideološki i može eskalirati u mnogim neželjenim smjerovima."
Slikarica o kojoj je ovdje riječ potvrđuje da je teza o kraju slikarstva, započeta još u kasnoj fazi visokog modernizma, radikalnim redukcionističkim postupcima iz 60-ih godina prošlog stoljeća, koja se ponavljala sve do jučer i argumentirala na razne načine, naravno, potpuno promašena.