Poput nekih priznatih europskih slikarskih imena današnjice, kao što su Neo Rauch, rođen u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, i Wilhelm Sasnal, rođen u Poljskoj u vrijeme komunizma, na idejno, a donekle i stilski sličan način se u svom slikarstvu oslanja i Martina Grlić, rođena u Zagrebu 1982. U svom radu se također referira na prošlost, ali i na tranziciju i utjecaj prošlosti na posttranzicijsko društvo i današnjeg čovjeka.

Dok je Wilhelm Sasnal donekle i stilski utjecao na Martinu, za Nea Raucha, predvodnika Nove lajpciške škole (New Leipzig School), to vrijedi u poprilično manjoj mjeri, prije svega zato što Martina Grlić u svom slikarskom izričaju ne koristi boje (osim u jednom ciklusu), radeći samo u sivo-crno-bijelom "spektru", s jedne strane želeći ostati vjerna crno-bijelim fotografijama po čijim motivima radi, ali i smatrajući da boja djeluje na percepciju promatrača sugerirajući mu i na određeni način donoseći emocionalnu komponentu, što Grlić želi izbjeći. Koristeći se uporabom blur-efekta, svjesnog i namjernog blagog zamućivanja motiva na slici, želi istaknuti emocionalnu i vremensku distanciranost od prikazanog, sugerirajući protok vremena, ali i postići jedan melankolični ugođaj.

Diplomirala je slikarstvo 2009. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Kesera i Duje Jurića, a od 2010. godine aktivno sudjeluje na hrvatskoj likovnoj sceni. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Španjolska, Slovenija, Poljska, Kina), ističući se kao jedna od najznačajnijih hrvatskih slikarica mlađe generacije.

Da je ta kvaliteta prepoznata, vidi se i po tome što redovito biva uvrštena i izabrana na sve značajnije skupne izložbe u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina; i na Zagrebački salon, i na Salon mladih, i na tzv. godišnju izložbu THT-MSU, a sva posljednja izdanja ovih izložbi bila su izrazito nesklona slikarima, preferirajući ostale suvremene umjetničke prakse, novijeg datuma, tako da je slikarima na ove manifestacije bilo dosta teško upasti i malobrojni su oni kojima je to uspjelo (Jelena Bando i Ines Matijević na THT-MSU, Pavle Pavlović, Ivan Tudek i Iva Habus na Salon mladih, a Grgur Akrap i Tanja Škrgatić na Zagrebački salon), dok je jedino Martina prisutna na svim tim izložbama.

Dobitnica je i prve nagrade Erste banke na osmom po redu izdanju Erste Fragmenata (2012.), vrlo značajne manifestacije za afirmaciju mladih umjetnika. Njezine slike mogu se naći i u online galeriji Saatchi, koja okuplja djela brojnih umjetnika iz cijelog svijeta, a jedna od njih izglasana je i za sliku tjedna.

Čest motiv u njezinim radovima je prikaz rada u tvornicama za bivšeg režima gdje fenomenu radništva prilazi u izrazito afirmativnom kontekstu. Svijet rada u tvorničkim pogonima prikazan je istovremeno i nostalgički i kritički. Nostalgički jer je rad u tvornicama na ovim prostorima nekoć imao dignitet i nosio je sa sobom dozu dostojanstva, sigurnosti i isplativosti, što Martina itekako želi istaknuti, a kritički s obzirom na način kojim je jedna tako pozitivna tendencija kasnije sustavno razgrađivana, uništavana i devastirana. Ona ne želi idealizirati to razdoblje, ali ukazati na neke stvari koje su bile dobre, to da.

Prizore iz propalih tvornica Martina Grlić radi po modelima crno-bijelih fotografija, kao što su po modelima crno-bijelih fotografija radili neki od najistaknutijih pop-art umjetnika (npr. Robert Rauschenberg i Andy Warhol), ali s bitnom razlikom da Martina po modelu fotografija radi ulja na platnu, dok su Warhol i Rauschenberg rabili postupak fotoserigrafije; novinske fotografije davali su industrijski prenijeti na serigrafske otiske, isprva crno-bijele, a kasnije i u boji. S druge strane, isti estetski odmak, stvaranjem formalnog odmaka zamućenošću crno-bijele fotografije, također je karakterističan za pop-art.

Osim nekih navedenih umjetnika, na Martinin je rad u još većoj mjeri utjecao jedan od najvećih živućih umjetnika, njemački slikar i likovni umjetnik Gerhard Richter, poznat po tome što se u njegovu djelu mogu pronaći figurativne fotorealistične ali i apstraktne slike. Njegova su djela visokocijenjena, a neke od njegovih slika obaraju rekorde najskupljih slika današnjice, dosežući cijenu od oko 35 milijuna dolara!

A na jedini Martinin ciklus u boji, pod nazivom "Proizvod / Product", na kojem prikazuje neke od proizvoda iz spomenutih tvornica, ponajviše neuništive gumene igračke živopisnih boja, utječe i američki slikar Glennray Tutor, dok se svjetlosni efekti koje Grlić postiže u svojim c/b slikama mogu usporediti s rješenjima do kojih u svom radu dolazi njemačko-američka fotografkinja i vizualna umjetnica Vera Lutter.

Utjecaji, bilo u slikarstvu, rock-glazbi, filmu ili književnosti, su normalni i neizbježni, no velika je razlika posjeduje li umjetnik u svom radu autorski pečat, nešto originalno i svojstveno samo njemu, po čemu je prepoznatljiv i poseban, ili ne, a Martina Grlić ga itekako posjeduje, što je prepoznala i zagrebačka Galerija "Kranjčar", uz Laubu, najznačajnija zagrebačka galerija za suvremenu umjetnost, u kojoj je ova slikarica ostvarila svoju posljednju izložbu "Kolektivni snovi", koja je zasad vrhunac njezine karijere i za koju uglavnom vrijedi sve dosad rečeno za umjetničine crno-bijele cikluse, ali za razliku od tvorničkog ciklusa, koji je bio zapravo jedan citat dokumentarnog materijala, ovdje je dokumentarnost ili razbijena ili narušena.

Na nekoliko udarnih slika, koje nose izložbu i koje su rađene u većim formatima, vidimo da ljudi nešto euforično slave, međutim, niti znamo tko su ljudi na slici niti gdje se to odvija i što to oni slave. Ne znamo je li riječ o političkom skupu, nogometnoj utakmici, ili proslavi rođendana, ali to zapravo i nije važno, važna je njihova kolektivna povezanost, kolektivna identifikacija. Značenja su izvan slike, ovise o promatraču.

Značenje fotografija koje Martina donosi nije doslovno, tu postoji jedna redukcija izvornih fotografija. Autorica uzima isječke fotografija iz doba socijalizma (što je jasno samo iz slika koje su dosta manjeg formata), stavlja prošlost u drugi kontekst i unosi imaginativne elemente dok slika i daje slikama novo značenje.

U "Kolektivnim snovima" autorica, prema vlastitim riječima, istražuje i propituje koncept ideologije koji može funkcionirati "kao sustav vrijednosti, lažna svijest ili kao izvor sukoba". Slaže se s definicijom koju je postavio francuski filozof Louis Althusser, koji smatra da je ideologija zamišljena veza sa stvarnim uvjetima egzistencije. Grlić kaže: "Zanima me fenomen kolektivne identifikacije i zašto se ljudi najlakše poistovjećuju posredstvom loše glazbe, populističkih ideja, sportskih ili religijskih događanja. U takvu trenutku zajedništvo funcionira ideološki i može eskalirati u mnogim neželjenim smjerovima."

Slikarica o kojoj je ovdje riječ potvrđuje da je teza o kraju slikarstva, započeta još u kasnoj fazi visokog modernizma, radikalnim redukcionističkim postupcima iz 60-ih godina prošlog stoljeća, koja se ponavljala sve do jučer i argumentirala na razne načine, naravno, potpuno promašena.