Boris Bućan hrvatski je slikar i grafički dizajner, rođen u Zagrebu 1947. Završio je zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, a diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1972. godine. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih realizirao je više intervencija u gradskim prostorima (Pikturalna petlja, 1968; Akcija Total, 1971) te zapažena djela u području konceptualne i medijske umjetnosti (Bucan Art, 1973; Museum Palmolive, 1974). Od studentskih dana radi plakate, dok 1980-ih prelazi na velike dimenzije s kojima postiže europski, a nije pretjerano reći i svjetski uspjeh. Devedesetih se okreće slikarstvu.

Rijetko koji suvremeni slikar ima u svom djelu tako bogatu ikonografiju kao Boris Bućan. On slika ono što vidi u svakidašnjici: prolazeći ulicom, promatrajući ljude, izloge i predmete ili dok sjedi uz kavu u susjedstvu svog ateliera, na Britanskom trgu u Zagrebu. I tu na tržnici promatra svijet oko sebe, reći će u predgovoru knjižici posvećenoj izložbi „Kad sam se družio s golubovima“ B. Bućana, naša istaknuta povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić.

Sve su to dakle motivi iz svakidašnjeg života, sama stvarnost, preobražena slikarskom maštom, no slike su mu uglavnom dvoznačne i iz njih proizlazi neka priča, točnije dosjetka, „štos“ ili vic, s počesto dva motiva u jednoj slici, stvorena minimalnim sredstvima, katkad i samo jednom crtom, što pokazuje iznimnu domišljatost slikara i njegovu duhovitost i neospornu inteligenciju, koristeći redovito naslov slike pri gornjem dijelu svake, koji, u korelaciji sa sadržajem prikazanog, dosjetku prenosi na promatrača.

Iako mu je ovo u posljednjih 5-6 godina čak šesta zaredom, velika slikarska izložba u gliptoteci HAZU, „Mrežnica“, koja je išla u travnju i prvom dijelu svibnja ove godine, bila je izložba iznenađenja. Naime, prošla Bućanova izložba, „Što slikati“, završila je potkraj prošle/početkom ove godine, i kad imate to u vidu, i kad saznate da nakon samo 4-5 mjeseci opet ima novu izložbu, iako je poznat po iznimno velikoj produktivnosti, ali i visokoj kvaliteti, zapitate se, pa zar je moguće da već i opet, kao i neće li se početi ponavljati, jer na prošloj kao da se to dalo naslutiti. Međutim, ništa od toga, naprotiv.

Ovdje, prije svega, Bućan nalazi novu inspiraciju, potaknut i nadahnut posjetom rijeci Mrežnici, pritoci Korane, nedaleko od Karlovca. Dakle, dobrim dijelom promijenjen je motiv, došlo je do djelomičnog odmaka od urbanih tema, pa tako i do novog pristupa i pomaka u slikarovu radu, kojima je mnoge ugodno iznenadio, donoseći vedriju atmosferu u ciklus od 90-ak slika, pomaknuvši tako granice u svom radu i vrlo ga efektno osvježivši, prije svega puno bogatijim koloritom. Umjesto crne, bijele, sive i ponešto crvene, koristi gotovo cijeli spektar, od varijacija crvene pa sve do iznimno kvalitetnih dionica zlatne, čime je, što je najvažnije, osvježio svoj slikarski opus dodatnom kvalitetom, zadržavši iznimno duhovite, ludističke, asocijativno-metaforičke kompozicije, a ne promijenivši pri tome stil, ostavši i dalje izvan svih „post“ i „neo“ okvira, vjeran originalnom i specifičnom, „bućanovskom“ stilu koji ne trpi klasifikacije.

Zgodno je napomenuti još jedan detalj, naime na nekoliko slika iz ovog ciklusa vidljiv je tajanstveni lik žene, pa se možemo pitati – nije li to prijateljica koja je slikaru pokazala Mrežnicu i koja je, uz ovu rijeku, bila dodatna inspiracija.

Autorica postava i ove izložbe, dakle šeste po redu u gliptoteci HAZU, bila je već spomenuta, naša najcjenjenija povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić, najpoznatija po svojim knjigama koje su u međuvremenu postale klasici: „Od kiča do vječnosti“, „Svjedok u slici“ i „Tradicija i moderna“.                                                                                         

Kuriozitet je da je paralelno s ovim posve novim ciklusom slika, u Muzeju suvremene umjetnosti, otprilike tjedan dana nakon „Mrežnice“ otvorena velika, ovaj put retrospektivna izložba plakata Borisa Bućana, duhovito naslovljena „Doručak u štampariji“, s aluzijom na mnoga jutra koja je umjetnik dočekivao u tiskari, nestrpljivo iščekujući finalni izgled svojih plakata, medija u kojemu je Bućan jedan od naših najznačajnijih suvremenih umjetnika, uspješan i relevantan u europskim i svjetskim okvirima. Njegovi se plakati, naime, nalaze u Muzeju moderne umjetnosti, MoMA u New Yorku, u Njemačkom muzeju plakata u Essenu, zatim u The Victoria and Albert Museum, London; Cooper-Hewit Museum, New York; Staatliches Museum für Ange Warde Kunst, München, i mnogim drugim muzejima i galerijama. Bio je 1984. predstavnik Jugoslavije na Bijenalu u Veneciji upravo s plakatima velikih dimenzija, na kojemu je dobio više nego dobre kritike, a njegovim radom bio je oduševljen i jedan od tadašnjih najcjenjenijih svjetskih umjetnika, majstor neodadaizma i asamblaža Robert Rauschenberg.

Zanimljivo je da svoj prvi plakat radi 1968. za omladinski klub „Jabuka“, a potom za Galeriju SC (oba mjesta kasnije postaju kultna i sinonimi za ambiciozniji i zahtjevniji pristup rock-glazbi, osobito krajem 80-ih i početkom 90-ih, ali sada i ovdje nismo na toj temi), i već na tim ranim plakatima Bućan uspostavlja dominaciju vizualnoga nad verbalnim, koja postaje njegova elementarna karakteristika, to jest često puta sam njegov plakat postaje u većoj mjeri umjetničko djelo nego sam događaj koji najavljuje, što je svojevrsni raritetni fenomen! Odmah potom Bućan uspostavlja suradnju i s još dvije važne kulturne ustanove: Dramskim kazalištem Gavella i ondašnjom Galerijom suvremene umjetnosti (današnji Muzej suvremene umjetnosti).

Iznimno nadahnut i originalan, doseže zadivljujuće visoku razinu u ovom mediju, imajući u njemu i vrhunskog konkurenta Mihajla Arsovskog, ali i vrhunske prethodnike poput Ivana Picelja, a 70-ih zanimljive plakate rade i Dalibor Martinis, Mirko Ilić, pa i Sanja Iveković u manjem opsegu. Zanimljivo je da je Bućan uspijevao pronalaziti naručitelje koji ga nisu ograničavali i sputavali, a bile su to najčešće kulturne ustanove, koje su u njemu prepoznale partnera koji je s lakoćom prekoračivao granice oglasnog medija. Plakate iz 70-ih često odlikuje virtuoznost, dijalog s događajem, ali i reinterpretacija događaja, koje majstorski spaja sa sažetim, redukcionističkim i minimalističkim pristupom u izrazu, kao i odjecima pop-arta, dok nakon toga radi plakate u duhu konceptualizma, stavljajući pritom naglasak na fotografiju i jezični medij.

U osamdesetima dolazi do suradnje s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu i do zaokreta u pristupu. Plakati postaju sve veći i raskošniji i dosežu iznimno velike formate, 2 puta 2 metra, na pola puta između plakata i ulične slike, što je do tada neviđeno na našim prostorima a postaje Bućanov standard i zaštitni znak. Te medije Bućan lucidno spaja, sve je prisutnija stilizacija, snažan kolorit i napokon crtež, gesta. Slikarski plakat, moglo bi se reći, zamjenjuje konceptualni, dok likovnost posve dominira nad tekstom, koji je potisnut na rubove plakata. I upravo tada Bućan doživljava silan uspjeh, koji počinje njegovim odlaskom na Bijenale u Veneciju, nakon čega slijede i nastupi na Bijenalima u Sao Paolu, 1979. i i 1989., a potom trijenale u Milanu 1992.

Devedesetih Bućan postupno napušta bavljenje plakatima zbog, kako kaže, „nedovoljno odvažnih i vizualno osviještenih naručitelja“ i potpuno se prebacuje na slikarstvo. Osobito uspješna za Bućana je 2015. godina, kada su njegovi radovi bili izloženi u velikim svjetskim središtima, a na izložbi „The World Goes Pop“ u čuvenoj londonskoj galeriji Tate Modern bila su čak 32 njegova rada! Njujorška MoMA tada uzima tri njegova plakata, među kojima je bila „Žar ptica“ za balet Stravinskog, koji tako postaje kultni plakat hrvatske umjetnosti. Isti je plakat, osim toga, bio još 1983. izabran za naslovnicu kataloga izložbe „Moć plakata“ u londonskom Victoria & Albert muzeju! Hrvatsko dizajnersko društvo dodjeljuje 2006. Bućanu nagradu za životno djelo, a iste godine postaje član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.                                                                                             

Specifično za ovog umjetnika jest da je u svom radu uspio (po)maknuti granice između likovne i primijenjene umjetnosti te ostvariti spoj originalnosti, kvalitete i uspjeha, što je iznimno rijetko, posebno na ovim prostorima. Stoga nije naodmet spomenuti da se navodno već za rujan planira i izložba novog ciklusa slika Borisa Bućana.