Zoran Čutura preuzeo je u ime Zorana Predina plaketu Croatia Recordsa Lačnom Franzu i tamo napokon uspio upoznati jednog od svojih glazbenih heroja

Nema tome dugo da sam upoznao Zorana Predina, slovenskog kantautora, rokera, pjesnika. O njemu ćemo nekom drugom prilikom – možda – a sad će nas samo odvesti do onoga o čemu želim pisati. Kategorija 'nema tome dugo' u životu koji traje 54 godine nije tjedan dana, nego nekih desetak godina. I nije to loš 'štiklec', to naše upoznavanje. Kad se u Zagrebu nije igrala dobra košarka, igrala se u Ljubljani i mi nekadašnji košarkaški novinari iz Zagreba redovito smo visili u Tivoliju (Stožica tad još nije bilo).

U tom je društvu bila i kolegica – tada iz Vjesnika – Iva, koja je stalno uzdisala za Predinom, a koji je pak bio inventar na svim utakmicama Olimpije, i to sjedeći u prvom redu uz parket. Dok nije pripalio suca - ali to je već druga, zapravo treća, priča – učinivši ono što smo svi mi bliski sportu željeli učiniti, ali se nismo usudili. Dakle, kad sam to uzdisanje 'baš je zgodan, a kakve samo pjesme piše…!' čuo po sedmi ili deseti put, dojadilo mi je, uzeo sam Ivu za ruku, i ravno preko terena sam je doveo do Predina, 'ispričavam se, blabla, ja sam taj-i-taj, biste li bili ljubazni upoznati se i fotografirati s mojom kolegicom koja obožava vaš lik i djelo?'

Ispostavilo se da on zna tko sam i što sam, da je nekad i sam igrao košarku u rodnom Mariboru, i malo po malo – bio je to početak jednog divnog prijateljstva, što ono kažu u 'Casablanci'.

Eto, taj me Zoran Predin uvaljao u problem kad me zamolio da preuzmem plaketu namijenjenu njemu i njegovom bendu Lačni Franz, a preuzimanje je upriličeno povodom prodaje određenog broja primjeraka edicije Ultimate Collection u izdanju Croatia Recordsa. Nećkao sam se, ali kratko, jer sam skužio da ima neke svoje razloge da molbu uputi baš meni.

On sam je taj dan bio u Tadžikistanu – halo, baš Tadžikistanu – pa baš i nije mogao doći. Nisam znao na što će to sličiti, iznenadio sam se kad sam na licu mjesta u sjedištu CR-a u Dubravi – za koju sam čuo da postoji, ali nisam bio siguran je li mitsko ili stvarno mjesto, recimo poput Mordora – zatekao svu silu glazbenika iz starih vremena na koja se danas svi pozivaju. I kad treba i kad ne treba… Neke znam osobno, čak i dosta dobro, neki su mi dragi, neki nisu, prema nekima sam indiferentan, ali – nije to moj milje. Razumijete nelagodu koju sam osjećao…?

No, netko me upoznao s Borisom Beleom, i tad sam stvarno ostao impresioniran. Da, onaj Boris Bele koji je bio kreativna snaga Buldožera, najluđeg benda na ovim prostorima svih vremena. Bili su ludi s Breceljem, ostali su ludi i bez njega, ostavljajući za sobom nekoliko antologijskih albuma koje sam svih ovih godina redovito stavljao u CD-player ili na gramofon.

Onaj prvi među njima, 'Pljuni istini u oči', s omotom poput zidnih novina, bio mi je jedan od prvih LP-a u životu. To je izdano 75' godine, debelo prije Novog vala… Uzalud bi bilo objašnjavati glazbu 'Buldožera', to treba čuti… Kao i tekstove u kojima su se sprdali sa svime i svačime, a ponajviše s ondašnjim državnim režimom i estradnim 'mainstreamom'. Sve je to dostupno, za početnike, na You Tubeu, samo treba imati malo strpljenja i sve preslušati s koncentracijom većom od trominutne MTV-koncentracije.

A ni Bijelo dugme im baš nije bilo drago – zahvalili su se na pozivu Dugmeta oko zajedničke turneje, a na uživo snimljenom albumu 'Ako ste slobodni večeras' ozbiljno se sprdaju i s njima. Iz ove perspektive nije mi jasno kako to tada, na njihovim počecima, u doba još uvijek čvrstog socijalizma, njihovo sprdanje sa svim i svačim nije bilo zabranjeno. Doduše, drugi album im je bio 'na ledu' godinu dana, ali ipak je izdan. I spomenuti Marko Brecelj je još 74' izdao svoj album 'Cocktail', a na njemu je bila i pjesma 'Škandal v rdečem baru'. Rdeči tj. crveni bar predstavlja Komunističku partiju… Ej, 74' godine!

Dogodi mi se – vidite i sami – da u tekstovima i igri asocijacija odlutam od onog što bi trebalo biti glavno, ali ne mogu izdržati a da ne napišem kako sam izuzetno ponosan na još jedan LP iz tog perioda koji imam – 'Odpotovanja' pokojnog Tomaža Pengova. Malo tko je za njega čuo ovdje, šteta.

Prije nekih desetak godina 'Buldožeri' su se ponovo okupili – makar se nikada nisu ni raspali, jednostavno su prestali s djelovanjem – kako bi malom Yu-turnejom skrenuli pozornost na box-set koji im je netom prije bio izdan. Zagrebački koncert bio je u Boogaloou, iz nekog sam razloga sa suprugom stajao kod donjeg šanka – vjerojatno smo došli u zadnji trenutak i nismo se htjeli uguravati u punu dvoranu – i to je bio esencijalni užitak od prve do zadnje stvari.

Stari i mladi, a bilo je i jednih i drugih u publici, znali su svaku riječ svake stvari, bend je bio fino usviran, imali su dovoljno energije (iako je Bele i svirao gitaru i pjevao, što mu na pola puta između pedesete i šezdesete, nakon duge pauze, sigurno nije bilo lako), da bi sve završilo trostrukim bisom i zbornim pjevanjem 'Ko jebe Buldožer' na podlogu 'Roll over Beethoven'.

No, da, s gospodinom Beleom, koji je inzistirao da mu govorim 'ti', a ja to nikako nisam uspijevao prevaliti preko usta, još sam se malo podružio i navečer, tijekom prigodnog koncerta u 'Tvornici'. Ne želim to zlorabiti, razgovor nije bio službeni, ali valjda smijem evidentirati da ima zgotovljen svoj novi album i to na hrvatskom. 'Buldožeri' su i inače uglavnom pjevali na hrvatskom. Zapravo, hrvatskosrpskom ili srpskohrvatskom. Pa ih dugo i nisu smatrali slovenskim bendom.

Zanimljivo, Bele je producirao prve albume 'Lačnog Franza', koji su pak pjevali isključivo na slovenskom, i trebalo im je duže da dopru do šire publike koja nije razumjela povremeno komplicirane Predinove tekstove, pune aluzija. 'Mravljinčarji i čeladarji', recimo, govori o obrezanim i neobrezanim penisima. Oni prvi sliče na mravojede, a drugi imaju kacige (čelade). Barem prema autorovom poimanju stvari. Ja se stvarno ne bih htio miješati…

Za one koji nisu čuli 'Buldožere' – stvarno bih najtoplije preporučio stare snimke. Mislim, ne mogu ja sad tu opisivati 'prog rock', na tragu Zappe, nema nikakvog smisla. Njihovo ludilo mogu ilustrirati jednim zgodnim događajem, koji sam čuo iz druge ruke, pa će možda neki detalj biti pogrešan. Ali, smisao je tu…

Dakle, omladinski časopis 'Mladina' imao je izbor za pjesmu godine, i 76' je izabrana pjesma 'Dan ljubezni' grupe 'Pepel in kri'. Ta je pjesma, inače, predstavljala SFRJ na Pjesmi Eurovizije. 'Buldožeri' su bili treći, a dodjeljivalo se redoslijedom treći-drugi-prvi. Dodjela nagrada je bila na nekom važnom mjestu, za potrebe ovog teksta neka to bude 'Cankarjev dom', uz prisustvo tv-kamera. Na pozornicu su prvi izašli 'Buldožeri', i to u pratnji zbora invalida. Što još nije bilo neko iznenađenje, jer su bili poznati po tome da njihove koncerte invalidi prate iz prvog reda. Pjesma 'I'don't wanna be paraplegic' ih je zbližila s tim dijelom populacije…  Marko Brecelj je, kao bio bez noge, Bele je bio revolveraš, a jednom je članu benda bila prikopčana transfuzija. Pjesma – 'Dan bolezni'.

Zbor je predstavljen kao 'Pepel in leukemija'. Krene pjesma, zbor užasno fuša. Ponovo – zbor ponovo užasno fuša. Tu se Bele jako naljuti, na tacni mu donesu pištolj, i on krene dirigirati zboru s tim pištoljem u ruci, 'sad bez fušanja, ili…'. Zbor ponovo fuša, on počne pucati na njih, i tu se ljudi bez ruku, bez nogu, slijepci, sa zamotanim glavama, razbježe po dvorani. Bele slučajno pogodi čovjeka u publici gađajući zboristu, krv lipti, ispriča se, i nastavi pucati dok nije 'ubio' i posljednjeg člana zbora. Koji, naravno, nisu bili invalidi, nego njihovi frendovi spremni na svaku vrstu praktične šale.

Sve se to događalo pred očima užasnute grupe 'Pepel in kri', i pred očima predstavnika Partije. Priredba je, jasno, prekinuta, nagrade nisu podijeljene. Ali, možda i najzanimljivije od svega, do javnosti taj igrokaz nikad nije došao… Netko pametan je zaključio da ne treba inzistirati, da ne treba 'čačkati mečku', i snimka je najvjerojatnije odmah uništena. Nitko nije išao na obavijesni razgovor, nikome nije pala dlaka s glave. Kapa dolje! Ili, rječnikom današnjeg novinarstva – svaka čast! Doduše, sa zakašnjenjem od četrdeset godina.