U „Greti“, kultnoj zagrebačkoj galeriji pored Britanskog trga, krajem prošlog mjeseca predstavila se svojom vrlo intrigantnom izložbom vizualna umjetnica i slikarica Jelena Sokić. Rođena 1980. u Splitu, seli se 1998. u Ljubljanu, gdje 2005. upisuje Likovnu akademiju. Nakon Ljubljane, godinu dana provodi u Milanu na studentskoj razmjeni Erasmus te se vraća u rodni Split na četiri godine, a od lani živi u Zagrebu. Ovo joj je prva zagrebačka izložba, a prethodne je imala, logično, u Ljubljani i u Splitu.

Sasvim zasluženo dobila je priliku izlagati u "Greti", jer dok je u ranijim fazama bila sklona uglavnom (ili ponajviše) nadrealizmu, u zadnje vrijeme kvalitativno izuzetno puno napreduje, a podosta se mijenja i stilski, tako da bismo ovo što ona danas radi, i čime se predstavlja zagrebačkoj publici, mogli okarakterizirati kao jedan vrlo originalan i osebujan magični realizam, ali s izrazito jakim autorskim pečatom.

Okosnica izložbe su četiri golema ulja na platnu koja i šarmom i kvalitetom osvajaju na prvu te istodobno uvlače u svoj svijet i djeluju očaravajuće i omamljujuće svojim bogatstvom, sugestivnošću i ljepotom.

Osim što govore bojom, Jelenina platna progovaraju i simbolikom, kao i oniričkom, iracionalnom atmosferom. Radove odlikuje izrazita figurativnost i spomenuti bogati kolorizam, uronjen u iskustva neoekspresionizma i transavangarde, s jedne, i metafizičkog slikarstva s druge strane. Istovremeno, njezini veliki formati su izuzetno komunikativni, i pored toga što su jasni i realistični motivi kod nje isprepleteni s jednom halucinogenom, mističko-metafizičkom dimenzijom.

•    Kako vidite trenutnu hrvatsku likovnu scenu i s kojim se problemima, po vama, umjetnici u Hrvatskoj najčešće susreću? Može li se danas živjeti od umjetnosti?

Likovna scena uopće i zdravo sudjelovanje i potpomaganje ili konkurentnost na likovnoj sceni bi se mogla uspostaviti kad bi postojalo odgovarajuće tržište umjetninama i financijsko ulaganje u tržište. To bi se moglo postići npr. ukidanjem ili barem smanjivanjem poreza na umjetnine i sličnim pomaganjem, a ne konstantnim prezirom i potkopavanjem, i podržavanjem crnog ili u najboljem slučaju tamnosivog tržišta kao jedinog tržišta umjetninama.

Dalje, smatram da je čudno da konkretno vizualni umjetnici (slikari) nisu nikada plaćeni za svoj rad, za izlaganje u galeriji, u kojoj su svi koji rade u vezi te izložbe plaćeni, čak i sama galerija funkcionira i financirana je na osnovi toga da umjetnici izlažu u njoj, a oni ostaju jedina stranka koja nije plaćena za to. Plaćeni su tehnički radnici koji postavljaju izložbu, osoba koja čuva izložbu, plaćena je i osoba koja čisti prostor, ali slikar nikad nije.

U većini galerija cijeli trošak organizacije izložbe snosi sam umjetnik, čak i transport, pozivnice i domjenak za otvaranje. Neke galerije i u tom slučaju uzimaju i do 40  posto u slučaju prodaje slike. Smatram da je to nenormalno. Trebalo bi regulirati naknadu za izlaganje, osobito u galerijama koje financira ministarstvo i na listi su galerija u kojima se izlaganje boduje.

•     Što vas motivira, odnosno što vam sve može poslužiti kao inspiracija za rad? Tu mislim i na eventualne književne, filmske i glazbene utjecaje, zatim politička zbivanja oko nas, kao i, naravno, osobna emocionalna previranja u vama. Koje likovne umjetnike cijenite, a koji su utjecali na vas? Jesu li možda na vas imali utjecaja Hieronymus Bosch, Blake, Goya ili Odilon Redon?

Na mene je utjecalo stvarno mnogo stvari, teško je ispostaviti pojedine doživljaje koje bih izolirala kao najutjecajnije. Morala bih ispisati cijelu autobiografiju. Od djetinjstva, odrastanja pa prvi utjecaji pejzaža i podneblja preko arhitekture kroz  glazbu, literaturu, slikarstvo i film.  Svakako su tu kao prvi doživljaji mediterana i monumentalnosti arhitekture, Rim i svjetlost. Od Rima do Grka i do renesanse. Od Meštrovića i Rosandića do Velasqueza. Od Tiepola do Turnera.  Muzika. Puno muzike. Tranzicija, transpozicija. Putovanje kroz svjetove. Techno. Vrijeme. Ples. Bućanovi plakati. Tom i Jerry, rat, Tin Ujević, Daniil Harms, interzona, humor i ironija, arbitrarnost realnoga, na žalost stvarno je nemoguće sve nabrojiti...

Goya, Redon, Bosch i Blake su sigurno među njima, a isto tako i Račić, Boecklin, Botticelli, Magritte i Ernst. U diplomi sam pisala o Davidu Lynchu, Caravaggiu, Fridi Kahlo i Sergeju Parajanovu. Sve što je moja biografija, utječe na mene. Posebno bliski ljudi, prijatelji i kolege, od kojih  najviše učim. Cijenim mnoge umjetnike, a u slikarstvu starih majstora pronalazim najviše užitka.

Kao inspiracija za rad služi mi sve što doživljavam, kolažiranje iskustva i dubina pogleda. Ne mogu odvojiti to što radim od toga što jesam i od doživljaja sebe i svoje okoline. Najveća inspiracija za rad mi je rad sam, jer kad najviše radim, dogodi se i da napravim nešto dobro, da samu sebe iznenadim. To je velika motivacija.

•    Kad bi vam netko postavio najbanalnije moguće pitanje, ono o čemu govore vaši radovi i o čemu je ponajviše riječ, kakav bi bio vaš odgovor?

Slika pruža čisti užitak kroz likovni jezik, sasvim elementaran, neposredniji i arhetipskiji od govora. Govor zahtijeva interpretaciju, značenje, koje u slici uvijek ostaje likovno. Simboli su poveznica među likovnim i govornim.  U tom smislu slika ne govori ni o čemu, slika je ogledalo ogledala, labirint odraza, unutarnje i vanjsko istovremeno. Slika ne govori, slika evocira. U tom smislu slikar je  posrednik među tim svjetovima i to je njegova odgovornost. Ono što moje slike prikazuju je istovremeno ono o čemu i govore.

U mom radu ima mnogo sličnosti s mnogim slikarima, uzimam od svakog tko mi je važan. Uzimam od svakog koga volim. Uzimam i preoblikujem, vadim iz konteksta i premještam, dodajem svoje, kolažiram.                                                                                                                                 

•    Vaše izložbe u Ljubljani i Splitu bile su podijeljene u dva dijela. Možete li mi reći nešto o tome? I kad je riječ o videu, instalacijama…, kako ste došli do toga i do potrebe da, pored tolikog slikarskog metiera (umijeća), radite u tzv. novim medijima? I kako biste protumačili manje radove izložene jedan pokraj drugog na posebnom zidu u "Greti"? O čemu govore ti manji formati, koji se stilski prilično razlikuju od četiri "udarna" platna, koja zapravo nose vašu izložbu, a koja su golemih formata?

Izložba „Zdravo je piti električno mlijeko ili slika se može objesiti bilo gdje a ne samo o tanku granu“ koja je bila u Ljubljani i Splitu bila je podijeljena u dva dijela. U jednom prostoru su bili zidovi oblijepljeni zidnim tapetima s tekstovima iz mog dnevnika i printevima facebook aktivnosti. Na takve zidove su bili izloženi radovi: crteži, kolaži, fotografije, slike i poneki osobni predmeti. Istovremeno su prikazivani videoradovi na više televizora. Zapravo  je u tom prostoru bilo izloženo sve ono što svakodnevno nastaje paralelno s ovim velikim uljima na platnu. Te slike su bile u drugoj prostoriji, zidovi su bili oblijepljeni mesarskom roza folijom. U Splitu sam dodala još zvučnu instalaciju, mačje predenje, konstantno prisutno u toj prostoriji.  

Kod crteža koje sam izložila pored devet ulja na platnu  je, zbog korištenja različite metode nego kod slika, i sam rezultat malo drugačiji. Crtež je sam po sebi intuitivniji, svježiji i direktniji, a papir izdržljiviji od platna. Na kraju su ipak dio iste estetike kao i platna i jedno drugo upotpunjuju, jedno u drugo prelaze. Ne mogu odijeliti ni jedan način stvaranja od drugog. Radi se samo o različitim tehnikama.

Video je isto tako sam po sebi drugačija tehnika. Omogućava efekte i načine koje slikanje ne može. Zabavlja me sam proces snimanja i montaža. Koristila sam ga kao pokretne slike, najčešće u scenografske svrhe za audio-vizualne literarne performanse u kojima sam sudjelovala, kao videospot ili kao samostalne radove.  

•    Ima li u vašem radu srodnosti i s recimo Paulom Rego ili možda s Baselitzem i neoekspresionizmom, s obzirom na pomalo začudne i psihološki uznemirujuće likove i ambijente?

U povijesti umjetnosti postoje razni pravci i stilovi koji služe za lakše stilsko razlikovanje. Sve te stilove ujedinjava ideja u najklasičnijem smislu koja i ostaje jedina važna kada se iščiste sve oznake i smještanja. Stil i istina nemaju ništa zajedničko. Neokspresionizam i magični realizam ili  barok i simbolizam... kako god, bitno je da ideja ostane jasna, svježa i spontana, prikazana bezrezervno, bez predumišljaja i politički nekorektno.

•     Kakvi su vam daljnji planovi i jeste li zadovoljni  izložbom u "Greti" i reakcijom publike?

U sadašnjoj i bliskoj budućnosti plan mi je slikati dalje kao i do sada. Zadovoljna sam da je izložba bila, reakcije za koje znam su uglavnom pozitivne. Drago mi je da slike može vidjeti za mene jedan novi krug ljudi.