slikarica.jpg

U „Greti“, kultnoj zagrebačkoj galeriji pored Britanskog trga, krajem prošlog mjeseca predstavila se svojom vrlo intrigantnom izložbom vizualna umjetnica i slikarica Jelena Sokić. Rođena 1980. u Splitu, seli se 1998. u Ljubljanu, gdje 2005. upisuje Likovnu akademiju. Nakon Ljubljane, godinu dana provodi u Milanu na studentskoj razmjeni Erasmus te se vraća u rodni Split na četiri godine, a od lani živi u Zagrebu. Ovo joj je prva zagrebačka izložba, a prethodne je imala, logično, u Ljubljani i u Splitu.

Sasvim zasluženo dobila je priliku izlagati u "Greti", jer dok je u ranijim fazama bila sklona uglavnom (ili ponajviše) nadrealizmu, u zadnje vrijeme kvalitativno izuzetno puno napreduje, a podosta se mijenja i stilski, tako da bismo ovo što ona danas radi, i čime se predstavlja zagrebačkoj publici, mogli okarakterizirati kao jedan vrlo originalan i osebujan magični realizam, ali s izrazito jakim autorskim pečatom.

Okosnica izložbe su četiri golema ulja na platnu koja i šarmom i kvalitetom osvajaju na prvu te istodobno uvlače u svoj svijet i djeluju očaravajuće i omamljujuće svojim bogatstvom, sugestivnošću i ljepotom.

Osim što govore bojom, Jelenina platna progovaraju i simbolikom, kao i oniričkom, iracionalnom atmosferom. Radove odlikuje izrazita figurativnost i spomenuti bogati kolorizam, uronjen u iskustva neoekspresionizma i transavangarde, s jedne, i metafizičkog slikarstva s druge strane. Istovremeno, njezini veliki formati su izuzetno komunikativni, i pored toga što su jasni i realistični motivi kod nje isprepleteni s jednom halucinogenom, mističko-metafizičkom dimenzijom.

•    Kako vidite trenutnu hrvatsku likovnu scenu i s kojim se problemima, po vama, umjetnici u Hrvatskoj najčešće susreću? Može li se danas živjeti od umjetnosti?

b_400_300_16777215_00_images_tekstovi_zivot_ljudi_286_sokić6.jpgLikovna scena uopće i zdravo sudjelovanje i potpomaganje ili konkurentnost na likovnoj sceni bi se mogla uspostaviti kad bi postojalo odgovarajuće tržište umjetninama i financijsko ulaganje u tržište. To bi se moglo postići npr. ukidanjem ili barem smanjivanjem poreza na umjetnine i sličnim pomaganjem, a ne konstantnim prezirom i potkopavanjem, i podržavanjem crnog ili u najboljem slučaju tamnosivog tržišta kao jedinog tržišta umjetninama.

Dalje, smatram da je čudno da konkretno vizualni umjetnici (slikari) nisu nikada plaćeni za svoj rad, za izlaganje u galeriji, u kojoj su svi koji rade u vezi te izložbe plaćeni, čak i sama galerija funkcionira i financirana je na osnovi toga da umjetnici izlažu u njoj, a oni ostaju jedina stranka koja nije plaćena za to. Plaćeni su tehnički radnici koji postavljaju izložbu, osoba koja čuva izložbu, plaćena je i osoba koja čisti prostor, ali slikar nikad nije.

U većini galerija cijeli trošak organizacije izložbe snosi sam umjetnik, čak i transport, pozivnice i domjenak za otvaranje. Neke galerije i u tom slučaju uzimaju i do 40  posto u slučaju prodaje slike. Smatram da je to nenormalno. Trebalo bi regulirati naknadu za izlaganje, osobito u galerijama koje financira ministarstvo i na listi su galerija u kojima se izlaganje boduje.

•     Što vas motivira, odnosno što vam sve može poslužiti kao inspiracija za rad? Tu mislim i na eventualne književne, filmske i glazbene utjecaje, zatim politička zbivanja oko nas, kao i, naravno, osobna emocionalna previranja u vama. Koje likovne umjetnike cijenite, a koji su utjecali na vas? Jesu li možda na vas imali utjecaja Hieronymus Bosch, Blake, Goya ili Odilon Redon?

b_400_300_16777215_00_images_tekstovi_zivot_ljudi_286_sokić7.jpgNa mene je utjecalo stvarno mnogo stvari, teško je ispostaviti pojedine doživljaje koje bih izolirala kao najutjecajnije. Morala bih ispisati cijelu autobiografiju. Od djetinjstva, odrastanja pa prvi utjecaji pejzaža i podneblja preko arhitekture kroz  glazbu, literaturu, slikarstvo i film.  Svakako su tu kao prvi doživljaji mediterana i monumentalnosti arhitekture, Rim i svjetlost. Od Rima do Grka i do renesanse. Od Meštrovića i Rosandića do Velasqueza. Od Tiepola do Turnera.  Muzika. Puno muzike. Tranzicija, transpozicija. Putovanje kroz svjetove. Techno. Vrijeme. Ples. Bućanovi plakati. Tom i Jerry, rat, Tin Ujević, Daniil Harms, interzona, humor i ironija, arbitrarnost realnoga, na žalost stvarno je nemoguće sve nabrojiti...

Goya, Redon, Bosch i Blake su sigurno među njima, a isto tako i Račić, Boecklin, Botticelli, Magritte i Ernst. U diplomi sam pisala o Davidu Lynchu, Caravaggiu, Fridi Kahlo i Sergeju Parajanovu. Sve što je moja biografija, utječe na mene. Posebno bliski ljudi, prijatelji i kolege, od kojih  najviše učim. Cijenim mnoge umjetnike, a u slikarstvu starih majstora pronalazim najviše užitka.

Kao inspiracija za rad služi mi sve što doživljavam, kolažiranje iskustva i dubina pogleda. Ne mogu odvojiti to što radim od toga što jesam i od doživljaja sebe i svoje okoline. Najveća inspiracija za rad mi je rad sam, jer kad najviše radim, dogodi se i da napravim nešto dobro, da samu sebe iznenadim. To je velika motivacija.

•    Kad bi vam netko postavio najbanalnije moguće pitanje, ono o čemu govore vaši radovi i o čemu je ponajviše riječ, kakav bi bio vaš odgovor?

Slika pruža čisti užitak kroz likovni jezik, sasvim elementaran, neposredniji i arhetipskiji od govora. Govor zahtijeva interpretaciju, značenje, koje u slici uvijek ostaje likovno. Simboli su poveznica među likovnim i govornim.  U tom smislu slika ne govori ni o čemu, slika je ogledalo ogledala, labirint odraza, unutarnje i vanjsko istovremeno. Slika ne govori, slika evocira. U tom smislu slikar je  posrednik među tim svjetovima i to je njegova odgovornost. Ono što moje slike prikazuju je istovremeno ono o čemu i govore.

U mom radu ima mnogo sličnosti s mnogim slikarima, uzimam od svakog tko mi je važan. Uzimam od svakog koga volim. Uzimam i preoblikujem, vadim iz konteksta i premještam, dodajem svoje, kolažiram.                                                                                                                                 

•    Vaše izložbe u Ljubljani i Splitu bile su podijeljene u dva dijela. Možete li mi reći nešto o tome? I kad je riječ o videu, instalacijama…, kako ste došli do toga i do potrebe da, pored tolikog slikarskog metiera (umijeća), radite u tzv. novim medijima? I kako biste protumačili manje radove izložene jedan pokraj drugog na posebnom zidu u "Greti"? O čemu govore ti manji formati, koji se stilski prilično razlikuju od četiri "udarna" platna, koja zapravo nose vašu izložbu, a koja su golemih formata?

b_400_300_16777215_00_images_tekstovi_zivot_ljudi_286_sokić4.jpgIzložba „Zdravo je piti električno mlijeko ili slika se može objesiti bilo gdje a ne samo o tanku granu“ koja je bila u Ljubljani i Splitu bila je podijeljena u dva dijela. U jednom prostoru su bili zidovi oblijepljeni zidnim tapetima s tekstovima iz mog dnevnika i printevima facebook aktivnosti. Na takve zidove su bili izloženi radovi: crteži, kolaži, fotografije, slike i poneki osobni predmeti. Istovremeno su prikazivani videoradovi na više televizora. Zapravo  je u tom prostoru bilo izloženo sve ono što svakodnevno nastaje paralelno s ovim velikim uljima na platnu. Te slike su bile u drugoj prostoriji, zidovi su bili oblijepljeni mesarskom roza folijom. U Splitu sam dodala još zvučnu instalaciju, mačje predenje, konstantno prisutno u toj prostoriji.  

Kod crteža koje sam izložila pored devet ulja na platnu  je, zbog korištenja različite metode nego kod slika, i sam rezultat malo drugačiji. Crtež je sam po sebi intuitivniji, svježiji i direktniji, a papir izdržljiviji od platna. Na kraju su ipak dio iste estetike kao i platna i jedno drugo upotpunjuju, jedno u drugo prelaze. Ne mogu odijeliti ni jedan način stvaranja od drugog. Radi se samo o različitim tehnikama.

Video je isto tako sam po sebi drugačija tehnika. Omogućava efekte i načine koje slikanje ne može. Zabavlja me sam proces snimanja i montaža. Koristila sam ga kao pokretne slike, najčešće u scenografske svrhe za audio-vizualne literarne performanse u kojima sam sudjelovala, kao videospot ili kao samostalne radove.  

•    Ima li u vašem radu srodnosti i s recimo Paulom Rego ili možda s Baselitzem i neoekspresionizmom, s obzirom na pomalo začudne i psihološki uznemirujuće likove i ambijente?

U povijesti umjetnosti postoje razni pravci i stilovi koji služe za lakše stilsko razlikovanje. Sve te stilove ujedinjava ideja u najklasičnijem smislu koja i ostaje jedina važna kada se iščiste sve oznake i smještanja. Stil i istina nemaju ništa zajedničko. Neokspresionizam i magični realizam ili  barok i simbolizam... kako god, bitno je da ideja ostane jasna, svježa i spontana, prikazana bezrezervno, bez predumišljaja i politički nekorektno.

•     Kakvi su vam daljnji planovi i jeste li zadovoljni  izložbom u "Greti" i reakcijom publike?

U sadašnjoj i bliskoj budućnosti plan mi je slikati dalje kao i do sada. Zadovoljna sam da je izložba bila, reakcije za koje znam su uglavnom pozitivne. Drago mi je da slike može vidjeti za mene jedan novi krug ljudi.