Alan je Zagrepčanin koji je imao kartu za turistički obilazak Nepala. Umjesto toga, nakon potresa krenuo je pomoći Nepalcima i ostao mjesec dana

“Ako se ikada izgubite u džungli ili planinama Nepala, bez novca i naiđete na bilo koga, ili na neko selo, budite uvjereni da ćete imati mjesto za spavanje…I znate što još? Nemojte biti iznenađeni ako samo za Vas pripreme zadnju kokoš koju imaju, kako bi Vi mogli pristojno večerati. Učiniti će to s ponosom i svim srcem samo za Vas! Takvi su stanovnici Nepala“. Ovo su početne riječi iz jednog od mnogih poziva na pomoć stanovnicima Nepala nakon razornog potresa koji je pogodio tu zemlju 25.04.2015.

Proživjevši s Nepalcima u Katmanduu to razdoblje nakon potresa, mogu samo potvrditi da te riječi jako dobro opisuju gostoljubivost, srdačnost, uviđavnost i toplinu tih ljudi. Nepalci nisu takvi samo prema gostima, oni su takvi i međusobno. S velikim zadovoljstvom čine ljude u svojoj okolini sretnima i u mjesec dana provedenih tamo, u vrlo dramatičnoj situaciji nakon katastrofe, nisam primijetio ni jednu gestu grubosti, ljutnje, prijetnje, bezobrazluka, vike i sličnog ponašanja. Imaju nizak standard, puno problema i još trpe jako nakon potresa, ali od navedenog ni traga.

A tko su svi ti silni ljudi ljubazni ljudi koji žive u jednoj od najposebnijih zemalja na svijetu? Zašto je Nepal toliko poseban? Da bi donekle razumjeli sadašnjost, potrebno je krenuti kratko u povijest.

Nepal je zemlja koja graniči sa dvije svjetske velesile, Kinom na sjeveru i Indijom na jugu. Geografski najveći dio zemlje čine Himalaje. Osim Himalaja na sjeveru, Nepal čini i središnje brdovito područje te nizina na jugu uz granicu s Indijom u kojoj prevladavaju džungle i plantaže poljoprivrednih kultura.

Povijesno, na području Nepala tragovi života postoje od 11.000 godina PNE. Oko 500-te godine NE razvijaju se mala kraljevstva i konfederacije na južnom dijelu današnjeg Nepala. Jedno od tih, SHAKYA, je posebno značajno jer iz njega potječe princ rođen 623. godine, koji je odbacio prijestolje kako bi živio asketskim životom. Njegovo ime bilo je Siddartha Shakya, ili drugim imenom Gautana Buddha, ili jednostavno Buda. I danas njegovo rodno mjesto Lumbini na jugu zemlje posjećuju mnogi budisti, ali i sljedbenici hindu religije, koji Buddhu smatraju inkarnacijom Boga Vishne.

Religija je snažno prisutna u životima ljudi u Nepalu. Hinduizam (81%) i budizam (9%) su najzastupljeniji, a uz njih postoji i islam (4.4%), kiratizam (3.1%) i kršćanstvo (1,4%). Specifično za hinduizam i budizam je inkluzivnost prema svim ostalim religijama i različitostima što vjerojatno uvelike doprinosi tome da u Nepalu ne postoji religijski ili bilo kakav drugi animozitet prema nečemu što je drugačije. Umjesto toga postoji duboko poštovanje prema različitostima što se primjećuje u baš svakom dijelu svakodnevnog života. Ovo nije samo bitno zbog te sveprisutne religijske tolerantnosti, već i činjenice da u Nepalu živi 30 milijuna ljudi, podijeljenih u 102 kaste i etničke grupe koji svi zajedno govore 92 aktivna jezika. Osim službenog nepalskog, još 14 regionalnih jezika je službeno priznato.

U svoj toj religijskoj, etničkoj, klasnoj (kaste) i jezičnoj raznolikosti, Nepal nekako funkcionira. Možda taj fenomen najbolje opisuje nepalska riječ MASALA što doslovno znači “mješavina svega”. Ta riječ najčešće se koristi kod naručivanja MASALA čaja u koji se osim čaja stavlja mlijeko, cimet, kardamom (vrsta začina), crni papar i lovorov list. Sa svim tim sastojcima, taj čaj ima odličan, ugodan intenzivan okus. Tako je i s Nepalom. Zemlja s mješavinom brojnih sastojaka koji ju čine tako posebnom, intenzivnom i toliko ugodnom.

Nažalost, 25. travnja još je jedan element dominantno odredio život Nepala. U 12.25 sati u subotu, zemlju koja je do tada brinula svoje svakodnevne brige pogodio je razoran potres od 7.8 stupnjeva po Richteru.

Mene je ova informacija zatekla u Istri, nakon što sam već kupio kartu za let 3. svibnja. I što sada? Otkazati let nije dolazilo u obzir. Putovati kao turist, kao da se ništa nije desilo, isto nije dolazilo u obzir. Jedino logično činilo se prikupiti što više sredstava i na licu mjesta pokušati to što korisnije upotrijebiti za pomoć žrtvama. I tako je krenulo. U nekoliko dana puno prijatelja i poznanika uključilo se u inicijativu i ne znajući za što se točno donira, a zapravo u tom trenu nisam znao niti ja. No prikupljena sredstva pomogla su 150 obitelji.

Devet dana nakon potresa 4. svibnja sletio sam u Katmandu. Dočekali su me Ananda i Kumud koje poznajem preko facebooka kroz  moto klub iz Nepala, i s kojima sam i dogovorio posjet. Klikamo kao da se oduvijek znamo i krećemo prema Durbar trgu. To je glavni trg u Katmanduu i najpoznatiji trg u Nepalu, dio UNESCO-ve svjetske baštine neopisive ljepote. Tamo gdje su do prije nekoliko dana stajali stoljetni hramovi, dočekala nas gomila ruševina, a na svakoj ravnoj površini šatori u kojima žive ljudi koji su izgubili domove. Ništa vas ne može pripremiti na prizor takve totalne destrukcije, tragedije i na prizor posljedica koje su nakon toga nastale. Tu je potres udario u samo srce i dušu Nepala, u najsvetija i najznačajnija mjesta.

No, kao čista suprotnost tom udaru u samo srce nacije, između tih ruševina na glavnom trgu pojavio se čovjek kojeg ću pamtiti čitav život i za kojeg smatram da je vrijedan koliko i sva humanitarna pomoć koja je u Nepal pristigla. Ne znam mu ime, tradicionalno odjeven, svojih 60-ak godina. Hodao je među tim ruševinama s najvećim osmjehom i ponosno mahao prekrasnom ogromnom nepalskom zastavom.

Nije samo mahao. Pozdravljao je svakog prolaznika, pozirao svim kamerama, fotoaparatima i TV ekipama kojih je bilo mnogo. Lice mu je bilo živo i ponosno, a tom gestom i tim vedrim načinom prkosio je tragediji i uspio ju nadjačati.

On je predstavljao otpornost, duh, vedrinu i dušu Nepalaca koju ću tek upoznati tokom narednih mjesec dana. Taj je čovjek bio veći od destrukcije koja nas je okruživala. Predstavljao je simbol nadilaženja teškoća koliko god snažne one bile. Držali smo “eye-contact” i mahali jedan drugome u više navrata po minute ili dvije. Razumjeli smo se bez riječi. Tih nekoliko minuta bili smo bliski prijatelji.

Ono što je slijedilo u narednih mjesec dana je istodobno proživljavanje dvije ekstremno suprotne emocije: strahota katastrofe koja je zadesila Nepal i divota ljudi koji se s tom katastrofom moraju nositi.

Prvo što je trebalo poduzeti je pronalazak pogođenih područja kako bi se iz prikupljenih donacija što je moguće više pomoglo ugroženima. No to se pokazalo skoro nemogućim zbog kompleksnosti situacije na terenu, kontradiktornih informacija o potrebama i nepoznavanju pogođenih regija u Nepalu.

Vrlo brzo postalo je jasno da je pametnije locirati lokalne kvalitetne ljude koji već pomažu i pomoći njihovom projektu kako se ne bi uzalud trošilo sredstva, vrijeme i energija. Uz veliku sreću ili kako neki vole nazivati sudbinu, pronašli smo izuzetne ljudi koji su krenuli ostvarivati projekte sanitacije u područjima oko Katmandua.

Kroz njihov projekt, sa prikupljenim sredstvima uspjeli smo pomoći 150 obitelji kojima smo omogućili kupnju 300 sanitacijskih paketa i gradnju 80 privremenih WC-a koji su bitni radi sprječavanja širenja zaraze pošto dolaze visoke temperature i monsunsko razdoblje s obilnim oborinama i vlagom, što čini idealne uvijete za širenje epidemije.

Katmandu osim glavnog trga i hramova nije toliko pogođen kako bi se moglo naslutiti iz medija. Postoji velik broj napuknutih kuća, no puno su više stradala prigradska naselja i sela gdje je gradnja manje kvalitetna. Osim toga, jezgra Kathmandua je vrlo gusto građena, sa zgradama koje su naslonjene jedna na drugu, tako da je ta vrsta strukture nekako izdržala.

Sreća u toj velikoj nesreći je što se potres desio u subotu, jedini neradni dan u Nepalu. Djeca nisu bila u školama koje su većinom sve porušene. Radnici nisu bili u tvornicama koje su isto tako jako stradale. Ljudi na selu su bili u poljima jer se približava vrijeme žetve.

Da se potres dogodio bilo koji drugi dan, broj žrtava mogao je biti i deseterostruko veći. Iako zvuči strašno, broj od 8500 poginulih za ovakav potres je relativno nizak u odnosu na slične u svijetu. No iako je broj žrtava manji od mogućeg, 2.5 milijuna ljudi je na ovaj ili onaj način pogođeno. Svaka ravna površina u Katmanduu je šatorsko naselje. Parkovi, igrališta, nogostupi, kružni tokovi, dvorišta škola, muzeja i obiteljskih kuća.  

Ogroman broj ljudi, cijele familije s bebama, djecom, bolesnima, starcima žive u tim neljudskim uvjetima. Tu je razina katastrofe najvidljivija. Problem je što ti ljudi tako žive uz ceste koje su zagađene od ispušnih plinova i prašine na način koji mi iz Evrope ne možemo niti zamisliti. Na tim šatorima su simboli mnogih zemalja i to je jedna od mnogih indikacija da se cijeli svijet ujedinio u velikoj akciji pomoći Nepalu. Sretna okolnost za stanovništvo je i činjenica da su se Indija i Kina nadmetale oko utjecaja u Nepalu i slale i više pomoći nego je uobičajeno. To je jedna od rijetkih geopolitičkih igara u kojima stvarno profitiraju oni koji trebaju - žrtve pogođene katastrofom.

Tu ponovno dolazimo do nepalske kulture. Kada ne bi znali da se dogodio potres i kada šatori i cerade ne bi imali znakove humanitarnih organizacija, moglo bi se lako pomisliti da se u gradu dešava kakav festival ili okupljanje ljudi. Ti ljudi koji su izgubili baš sve, i koji žive u neljudskim uvjetima opušteni su, nasmijani, pažljivi i uviđavni jedni prema drugima. Nema grabeži, nema agresije i sličnih pojava. Doživljavajući i promatrajući to, svaki puta mi je bilo vrlo nelagodno znajući da dolazim iz zemlje gdje imamo sve, a ljudi su toliko grubi i mrzovoljni.  

Spomenuo sam to prijatelju i kažem mu: “Ananda, nevjerojatno je da se ljudi koji su izgubili sve i žive u neljudskim uvjetima, i ostali ljudi koji su preživjeli katastrofu i žive u strahu toliko smiju cijelim licem i toliko su divni pažljivi jedni prema drugima.” Pogledao me zastavši malo, kao da ne razumije što je tu čudno i odgovorio protupitanjem: “A zar nije tako sa svim ljudima u svijetu?” Na tome je ostalo, a ja sam si mislio u sebi “bolje da ne znaš koliko ljudi znaju biti grubi i bezobrazni tamo odakle ja dolazim.” Nekako kao što se kod nas širi mrzovolja, u Nepalu se širi uviđavnost, toplina i osmjeh.

No ispod toga, svi su i dalje u strahu. Potres se ponovio i 26. travnja, dan nakon prvog udara. Uslijedila su svakodnevna podrhtavanja tla od 5-6 stupnjeva po Richteru. A onda 12.05. u utorak u 12.30 sati ponovio se jak potres od 7.3 stupnja po Richteru. Taj me uhvatio na drugom katu “Nirvana” hotela u centru Katmandua, kvartu Thamel. Taman sam se spremao pod tuš kada se pod kupaone pomakao. Pomakao se za pola metra i nastavio tako. Zgrada se počela micati kao da je od želatine. Nakon dvije sekunde shvatite da to nije običan “aftershock” i onda počinje trka za život. Nije bitno što na sebi imam samo majicu i ništa drugo, nisu bitne stvari, nije bitno apsolutno ništa. Kreće trčanje kroz hodnik, pa stepenice koje sam preskakivao u jednom komadu s kata na kat, pa kroz restoran van u dvorište. Gol, nebitno, vani sam.  Mislim da mi je iz  sobe na drugom katu do tog dvorišta trebalo manje od 10 sekundi.

Potres je trajao još kojih 15-ak sekundi nakon mog izlaska iz zgrade i tu na scenu opet stupa taj kontrast strašne katastrofe i divne nepalske uviđavnosti i ljubaznosti. Dok se zgrada tresla, jedan čovjek je utrčao unutra po plahtu ili stolnjak i dao mi to da se ogrnem uz velik osmjeh i riječi “Here you are Sir!”. Što reći? Zahvalim se čovjeku, zagrlim ga, oboje se u toj situaciji glasno nasmijemo tome što se upravo desilo, ali kažem mu da sljedeći puta ipak brine prvo o svome životu nego o mojoj nelagodi.

Ono što je čudno nakon tako jakog udara je da se ljudi sljedećih sati ne osjećaju stabilno na nogama niti nakon smirivanja tla. Potres takve jačine osjeća se kao da ste u malom čamcu a pored vas prođe ogroman brod i zaljulja vas. No, nakon potresa osjećaj je još satima isti kao kada nakon dugog bivanja na brodu stupite na kopno, a ipak imate osjećaj da se tlo i dalje ljulja pod nogama. Vrlo čudan osjećaj i nije mi posve jasno zašto se dešava jer potres traje vrlo kratko, a taj osjećaj traje satima.

Nakon takvog iskustva, kada se stvari malo smire, kojih sat-dva kasnije opalio me trenutak spoznaje koji će zasigurno obilježiti moj život. Svi mi u nekom trenutku dolazimo u neka stanja apatije i malodušnosti kad si mislimo čemu sve ovo, život je bez veze, ako se nešto desi nije bitno. To su neka razdoblja koja dođu i prođu. Ali u trenutku kada vam život tu misao stvarno stavi na kušnju i vi se nađete u situaciji da se stvarno za njega borite i ne znate da li će zgrada izdržati ili ne, vi tada shvaćate koliko su takva razmišljanja pogrešna i koliko ste u krivu. U tom trenutku vi trčite brže no ikada, bez ičega na sebi i nije vas briga niti za opremu niti stvari niti novac, niti išta drugo.

Tada shvaćate koliko je život važan i dragocjen i da ostanak na životu čak i uz gubitak apsolutno svega materijalnog znači najljepšu stvar koja vam se može dogoditi!!!  Da mi je netko rekao da sam u tom trenutku izgubio sve materijalno što posjedujem i ostao bez novca i prihoda, bez kuće i sa milijun dolara duga, slatko bi se nasmijao i rekao: nije bitno, samo nek sam živ!

Ispalo je da je taj hotel izdržao bez ikakvog oštećenja, ali je ipak taj dan nažalost u Katmanduu i Nepalu poginulo 120 ljudi. I toga ste jako svjesni i prije nego što ta informacija dođe do vas.

Nakon tog udara, strah u ljudima postao je još veći jer se pokazalo da se tlo ne smiruje i da je prijetnja konstantno prisutna. To je još jedna strahota potresa tih razmjera. Ako nikada nismo doživjeli potres, normalno je da razmišljamo da su njegove posljedice samo mrtvi, ranjeni i materijalna šteta. No proživljavajući posljedice s Nepalcima, shvatite da potres utječe na stotine raznih aspekata života i mijenja pogled na njega. Npr. šator postaje vredniji od najljepše kuće. Ljudi su se preselili spavati u dvorišta. Tu večer nakon tog potresa, prespavao sam na zadnjem sjedalu prijateljeva auta i spavao sam mirnije nego bilo koju drugu noć u Nepalu.

Potres pogađa i ekonomiju jer tvornice su porušene, ljudi u strahu zatvaraju dućane, radnici ne žele raditi u zatvorenim prostorima. Turisti koji su se zatekli u Nepalu su pobjegli, a oni koji su se spremali doći kompletno su otkazali posjete Nepalu, a zemlja uvelike ovisi o prihodima od turizma. Kronični bolesnici ostali su bez lijekova zbog nemogućnosti dostave zbog urušavanja planinskih cesta. Djeca su masovno popustila u školama kad je ponovno krenula nastava. Tragikomična je i činjenica da su frizeri u Katmanduu mahom sa sela i otišli su obiteljima pa su ljudi ostali bez mogućnosti da se ošišaju.

No Nepalci su se trgnuli. Baš svi koje sam upoznao, bili su na neki način involvirani u organizaciju pomoći koliko tko može. Čak i turisti koji su se u Nepalu tada zatekli priskočili su u pomoć. Neki skupljanjem sredstava, neki radom, neki specifičnim znanjima.

Ipak, nije sve bilo tako dobro. Političari su se odmah okoristili. Vlada je odmah sva pristigla sredstva za humanitarnu pomoć prebacila na svoj račun i monopolizirala raspodjelu novca. Nakon negodovanja lokalne i međunarodne zajednice to je ukinuto, ali dio novca je nestao. Priče o korupciji su odmah krenule. Guverner je brže bolje kupio novi luksuzni auto i kuću. Isto tako i ministar gradnje. Svaki Nepalac s kojim sam razgovarao u drugoj ili trećoj rečenici obrušio se na vladu. Sredstva i humanitarna pomoć u početku su bili carinjeni, no to se srećom promijenilo.

Imao sam prilike prisustvovati radu velikih međunarodnih humanitarnih organizacija. I drago mi je da jesam i da mogu posvjedočiti da ti ljudi unatoč često vrlo lošem imidžu u javnosti rade izuzetno velike i važne stvari u vrlo teškim i kompleksnim uvjetima. No u medije obično stižu negativne price i skandali. Bilo bi važno izvijestiti o tome da takve organizacije u roku od nekoliko dana nakon katastrofe u pogođeno područje dopreme stotine milijuna dolara pomoći, lijekova, hrane, skloništa i svega potrebnog za pogođeno stanovništvo. O svemu tome se u javnosti vrlo malo zna, a jako je važno.

Nepal je preživio strašnu katastrofu. To je veliki udar za ionako siromašnu zemlju. No najgore je prošlo i tlo se smiruje. Za one koji su preživjeli, život će se polako vratiti u normalu. Ostat će posljedice, gubitak voljenih, gubitak kuća i poslova. Selo će se obnoviti. Ljudi na selu već grade jedni drugima kuće. Znaju raditi s alatom. Najteže je ljudima iz gradova koji nemaju kamo i žive na ulicama Katmandua. To se čini kao dugoročan problem i treba ga rješavati čim prije. No za posjetioca, Nepal je siguran, a ljudi su pogotovo sada zahvalni za posjet i pomoć u ovako teškim trenucima.

Zato preporučam svima koji ovo čitaju, posjetite Nepal. Posjetite tu predivnu i posebnu zemlju sjajnih ljudi i očaravajuće ljepote. Možda će vas zanimati trekking rute po Himalaji, a za manje aktivne možda panoramski let oko himalajskih vrhova.  Možda povijest, izleti u džungle na slonovima uz promatranje nosoroga, tigrova i ostalih životinja. Možda izlet iz Nepala na Tibet i Lhasu, paragliding, rafting  ili mt. biking fascinantnom prirodom.

Ja sam za sebe uzeo šest dana od trideset što sam proveo tamo i motorom se popeo u 3560 metara visoko mjesto Manang u podnožju masiva Annapurna. Netko će možda drugačije, ali Nepal svakako treba posjetiti. Karte su povoljne i veza Zagreb - Katmandu košta od 350-500 USD, ovisno o terminu. Sezona za posjet je rujan i listopad. U srpnju i kolovozu je sezona monsuna koja donosi ogromne količine padalina koje uzrokuju odrone tla i lavine zaostalog snijega koje kiša ispire.

Za mene je Nepal trebao biti turističko putovanje, no zbog situacije i pokretanja inicijative pomoći ispalo je sasvim drugačije iskustvo. Puno bogatije, inspirativnije i plemenitije. Usadilo mi je spoznaju da je život vrijedan, najvrjedniji i da ga treba živjeti sretno i kvalitetno svaki dan.

Nepalci su pokazali da i kada je najteže možemo biti najbolji ljudi i najuviđavniji prema svojoj okolini. Unatoč svemu što su prošli i što prolaze, to su ljudi koji se smiju cijelim licem i cijelom svojom osobnošću, i čine to konstantno.

Posjetite Nepal i družite se s Nepalcima. Ispunit će vas radošću i vedrinom. Možda su za završnicu ovog članka najbolje riječi prijatelja Kumuda iz Nepala kojeg sam pitao o njegovom osobnom razmišljanju o potresu. Između ostalog, rekao mi je:

“Preživjeli smo, mnogi nisu. Mi smo sada živi dio povijesti i to će uvijek biti sa nama. Sada mogu činiti stvari koje ne bi mogao da nisam preživio. To mi daje osjećaj da treba živjeti i činiti dobro, pogotovo za ljude koji nisu imali sreće i toliko su izgubili.”

• Paketi za unesrećene Paketi za unesrećene
• Osmijeh nakon pomoći Osmijeh nakon pomoći
• Hinduistički hram Hinduistički hram
• Rad s djecom Rad s djecom
• Stradala predgrađa Stradala predgrađa
• Povratak života Povratak života
• Muke siromašnih Muke siromašnih
• Osmijeh optimizma Osmijeh optimizma
• Cerada spasa Cerada spasa
• Svjetska baština Svjetska baština
• Kraljevska rezidencija Kraljevska rezidencija
• Šatori do palače Šatori do palače
• Uništeni hramovi Uništeni hramovi
• Hanuman Dhoka Hanuman Dhoka
• Durbar trg Durbar trg
• Postolje bez hrama Postolje bez hrama
• Kraljeva molitva Kraljeva molitva
• Neumorni humanitarci Neumorni humanitarci
• Sanitacijski paketi Sanitacijski paketi
• Potpora hramovima Potpora hramovima
• Provizorni zahodi Provizorni zahodi
• Spomenik šerpi Spomenik šerpi
• Život na cesti Život na cesti
• Majmunski hram Majmunski hram
• Rutina siromašnih Rutina siromašnih
• Svete krave Svete krave
• Učinak potresa Učinak potresa
•