Imam pedeset i dvije i dvostruki sam djed, a postoje realne šanse i latentna prijetnja da se to razmnožavanje slijedeće generacije nastavi  dosta brzo. Roditelji moje supruge još su uvijek živi, bogihblagoslovio, kao i moja majka. Sina i snahu gazi korporativni kapitalizam, baš kao i moju suprugu, i to u dobi u kojoj je prethodna generacija socijalističkih pregalaca već bila u debeloj penziji, i to količinom novaca ekvivalentnoj današnjoj plaći za koje se pred poslodavcem hoda po trepavicama, te je imala slobodan izbor: prepustiti se alkoholu, možda sedativima koji se osobama treće životne dobi daju u neograničenim količinama kod liječnika opće prakse, gdje se socijaliziraju, pod  motom 'evo ti što god hoćeš, samo mi se skini s k….', ili pak možda posvetiti se perfekcionističkoj košnji trave do kategorije wimbledonske oko vikendice do koje se došlo jedući meso dva puta tjedno i proizvodnji octa od jabuka jer ih ima u takvim količinama da se ne može napeći baš toliko pita i štrudela da bi se potrošile. To su osnovni parametri mog aktualnog postojanja.

S vremenom se nekako, više slučajno, manje namjerno, dogodilo da sve svoje elementarne životne potrebe – gastronomija, erotika, glazba, kisik, rekreacija, društveni život, plaćica - mogu zadovoljiti na relaciji stan-plac-kvartovski kafić (koji neću imenovati da silni čitatelji ne bi onamo pohrlili); a jednom kad se to dogodilo shvatio sam koliko je ugodna ta rutina, pa mi je sad i odlazak u centar Zagreba mučna akcija koja iziskuje temeljitu pripremu, izbor rute, mjesta za parkiranje i slično. Koliko je meni sad već teško doći do centra, toliko je i centru sad već teško prihvatiti me – što je nedavno potvrđeno brutalnom pljačkom u vidu četiri cd-a (izazovno…), kupovine karata za pet kazališnih predstava (kad sam već tu…), i kazna od 100 kuna za parking jer sam u mobitel ukucao drugu zonu umjesto prve kod srednjoškolskog igrališta. Ne mogu ja toliko brzo pratiti promjene zona za parking, koliko ih 'svi Bandićevi ljudi' mogu mijenjati. Poruka je jasna: ne dolazi, jer ćeš bankrotirati. To prije što ćeš češće dolaziti.
Dug i dosadan uvod samo je blaga naznaka onoga što slijedi, prema tome vi slabijih živaca – odustanite pravovremeno.

Sad se vraćam u daleku prošlost. Kao sportaš imao sam privilegiju i pokoru naputovati se svijetom još dok se većina moje generacije nije ni makla iz kafića (Ružmarinka…? Ime probija kroz petlju zakrečenih žila) oko Kennedyjevog trga, gdje su bili locirani Ekonomski fakultet i Vanjska trgovina. Tamo su išli svi oni koji nisu znali kud bi sa sobom i što bi sa sobom, micali su se od staraca (opravdano odsustvo; idem na faks), i imali iluziju neke slobode. Koja se pojačavala vikend-odlascima u Trst ili Leibnitz, od tamo se vraćalo s novim trapericama i cipelama.

Za razliku od njih, još kao tinejdžer sam bio u Brazilu i Siriji, gdje sam prvi put u životu vidio minaret i čuo mujezina. U ranim dvadesetima prvi put sam išao u SAD i lutao sam ulicama Philadelphije u rano jutro, mučen jet-legom, fasciniran svjetlom i drugim svijetom, tada još nepoznatim u socijalizmu s ljudskim likom (a zapravo vrlo neljudskim, kako je povijest pokazala). Vrlo brzo sam došao i do Hong Konga i Shangaija, u kojem su tada još milijuni ljudi biciklirali obučeni u bijele košulje i tamnoplave hlače (žene u sive suknje) te Bangkoka. Ubrzo sam u nogama imao stotine tisuća kilometara, što me ne čini ni boljim ni lošijim od onih u kafićima oko faksova - jednostavno je bilo tako.

Sva su ta putovanja bila vezana uz boravak u vrlo heterogenoj skupini ljudi - sportske momčadi skupljene su od ljudi različitih interesa. Što je značilo i spavanje u sobi s nekim s kim ni kavu ne bih popio (kao ni on sa mnom), putovanje od deset sati avionom uz lika koji bi pričao trivijalije dok bih ja čitao, i sve to iza malenog Azijata na sjedalu ispred, koji je to sjedalo oborio u trećoj minuti leta iako je on visok 150, a ja 200 (ima pravo na to, kažu stjuardese i odlaze ljuljajući bokovima u prolazu), pa sam u vrijeme slavne Cibone uvijek sjedio kraj Krešimira Ćosića (abeceda je neumoljiva), koji mi je redovito govorio 'ajde mali prošetaj, bole me leđa, moram se ispružiti', te bih onda šetao po avionu i satima sjedio na onim sjedalima na izvlačenje kod stjuardesa.

Pa šestosatna čekanja na aerodromima da usporeni tip u 'overallu' s kombinirkama u ruci zavrne neki šaraf, jer će se avion raspasti u paramparčad negdje iznad zemlje nedođije bez tog zavrtanja, a izbezumljene oči putnika, ispod kojih su pripadajući spljošteni nosevi,  prate ga kroz staklo, dok svi misle isto, 'nije moguće da mi o ovom pajdi ovisi život?!'. Danas mene stalno bole leđa, a Kreše više nema, čudan je taj život…

S vremenom su stigla i putovanja vlakom iz, recimo, bugarskog Dimitrovgrada, tamo sve od turske granice, beskrajni autobusi u kojima sam sa slušalicama na ušima tupo zurio kroz zamrznuti prozor, uz vječitu borbu s vlastitim mjehurom, koji nikad nije držao najbolje. No, imao sam ludu sreću da je u tim momčadima uvijek bio netko s još slabijim mjehurom, koji je počeo urlati 'pišanje!!!' deset sekundi prije no što bih ja to isto iz petnih žila zaurlao. Jeste li ikad u gluho doba noći psovali nepropisno parkiran autobus na neugodnom zavoju? E, to je taj autobus, a ja sam jedan od onih petnaestak muškaraca koji pišaju iza autobusa. Prije trideset godina. Uvjeren sam da sam još uvijek, s te pedeset i dvije, pola svjesnog dijela života proveo u vlakovima, autobusima, na aerodromima i u avionima. Auto ne računam.

Jeo sam, tako, ribu iz Rio de la Plate, ali i besprijekorne dimljene vešalice u Čačku, šetao po 48. ulici u New Yorku među kurvama i makroima, držeći se panično za novčanik u džepu, prije no što ga je Giuliani počistio, bacao sapun u islandske gejzire, penjao se na pagode u Tajlandu, analizirao program porno kina na Plaki, pod Akropolom, dok je Plaka još na nešto sličila i nije postala čist i uredan dio grada pun malenih bakica u tenisicama, stajao podno piramida u Egiptu, darivao djecu u Kijevu hranom donesenom iz Zagreba, a koja mi je ostala nakon boravka tamo (dijete je zagrizlo naranču s korom, časna riječ, nije znalo da se treba oguliti), osjećao se mizernim pred grandioznim Lenjinovim spomenikom u Alma-Ati (danas Almatyju), baš kako je komesar i zamislio.

Gledao sam rakune kako kopaju po smeću u predgrađu Vancouvera, vozio se na rollercoasteru u Kobeu, užasnut bježao od divovske Snjeguljice u Orlandu, virio kroz rupu u zidu u središtu Nikozije s grčkog u turski dio Cipra, uzeo vodiča u Pradu, 'imam sat vremena, pokaži mi najbitnije', slušao Dukes of Dixieland na Nachezu, vozeći se po moćnom Mississippiju, kupovao suvenire u Hangzou… I sve to prije tridesete. Ni kriv ni dužan.

Dotle se moja generacija napokon odlučila maknuti iz kafića, otkrila je postojanje vanjskog svijeta, zaposlili su se, izgradili karijere, zaradili novac, ušli su u nadzorne i upravne odbore, i krenuli su putovati. Nikako da ne nađemo na istoj točki sinusoide. Sad, kad su se oni razmilili svijetom, od Kambodže, preko Vijetnama do Perua i Australije, ja se ne bih micao iz omiljene žute fotelje. Frustriran sam putovanjima, i trebao bih pomoć neke stručne osobe, možda i komisije.

I nikako im to objasniti, nikako im objasniti te frustracije, i izostanak želje da nanovo i nanovo planiram slijedeće putovanje, a boravak u Zagrebu smatram samo nužnim zlom između putovanja, nikako im objasniti da bih volio izbjeći gledanje njihovih video snimki i fotki s tih putovanja. Između ostalog, smatram da se život ne može dokumentirati, i ne treba ga dokumentirati, a takvi se pokušaji svode na retrospektivne falsifikate namijenjene samome sebi, 'moj je život zapravo urnebesno putovanje po svijetu, nikad nisam osjetio ni sekundu dosade, beskorisnosti i besmislenosti, uspjeh!' – ostale ionako ne zanimaju tuđi falsifikati. Pa čak ni tuđi originali.

Kvragu, valjda imamo dovoljno kapaciteta da nešto od toga zadržimo i u sivoj kori, ne treba sve biti trodimenzionalno, opipljivo. Nikako im objasniti da poklanjanje suvenira s takvih putovanja smatram virusima, i da se nelagodno osjećam kad mi ih donose; ne želim da moj suvenir, djelić mog života i mojih uspomena bude u ičijoj dnevnoj sobi – tamo je mjesto za njihove živote i njihove uspomene. Nikako im objasniti da svojevoljna putovanja smatram bijegom od samog sebe, nekako mi se čini da bi prije valjalo raščistiti račune sam samim sobom, nego uporno pokušavati pobjeći iz vlastite kože.

Tvrdoglavo smatram da mi je jedno sunčano poslijepodne s unukom Lovrom na školskom igralištu na Knežiji značajnije od kupanja s ružičastim delfinima u Rio Negru. Griješim? Možda i griješim – ali to je moja teorija. Kao što bi rekao John Cleese: 'moja teorija o dinosaurusima je ovakva – oni su na početku uski, u sredini su široki, i na kraju su opet uski. To je moja teorija, ta teorija pripada meni'.

Danas su putovanja za one koji drže do sebe, valjda, 'must'. Možda je uzorak krivi, ali mi se jednom prilikom okretao želudac dok sam, sjedeći u malom i zgodom restorančiću u centru grada, koji drži zgodna i šarmantna dama, a koja je postala popularna preko televizije, mućkajući pred kamerama sastojke egzotičnih obroka (da se baš ne nabacujem imenima; usput, uvijek sam se pitao tko kasnije pere tu hrpu posuđa?), bio prisiljen slušati kikotanje za susjednim stolom, gdje je gomila preplanulih žena u najboljim godinama (prestare da bi ih se okarakteriziralo klinkama, premlade da bi ih brinula menopauza) međusobno pokazivala fotke s ljetnih putovanja na laptopima, ajpodima i ajfonima. Možda je u pitanju jednostavno, generacijska razlika, ali… žas-u, raz-bu.

Neugodnije sam se osjećao vjerojatno samo onda kad mi je aktualna, obožavana, supruga davnih dana rekla da sam joj 'drugi', uz sve one popratne mučne i dugotrajne misli koje to priznanje izaziva kod muškaraca. Svi smo mi uvijek drugi. Dvojka na leđima. Desni bekovi. Oni tipovi koji ne znaju najbolje baratati loptom, pa jedva čekamo da je izgubimo, kako bismo potom mogli efektno uklizati uz kurtoazni pljesak publike. I s vremenom se s tom ulogom pomirimo, to je najgore. Trudeći se igrati najbolje što možemo na poziciji desnih bekova, kad nam sudbina već nije dodijelila ulogu životnih 'fantazista'.

Mislim, putovao sam ja i nakon što sam završio s bavljenjem sportom – nešto poslom, nešto obiteljski, nešto neizbježno. I nije bilo loše, pače – povremeno je bilo i jako dobro. Odličan je osjećaj mrdati nogama u faveli Ria, na posljednjoj probi škole prije izlaska na Sambadrom, ležati na travi u Central Parku ili prošvercati koralje u torbi s Havaja. I opet bih to ponovio. Ali, kad se sjetim kakva bi muka bila putovati do tih mjesta… Teleportacija – može! Zažmirim u dnevnoj sobi, zakoračim u krug koji je žena nacrtala kredom, i otvorim oči u Petri. Super. Ostalo – užas.

Pakiranje, raspakiravanje, overweight, prebacuj stvari iz kofera u kofer pred bijesnim suputnicima na check-inu, ispižđenim kao i ja, premali krevet, neudoban jastuk, nema klime u sobi, predebeo pokrivač, bole me koljena i leđa u avionu, a hrana me neodoljivo podsjeća na 'suvi dnevni obrok' u JNA, jet-leg koji me sve više i više muči što sam stariji i stariji (napij se! popij praxiten! neću!), vozi lijevom stranom, fali mi sat vremena dnevne meditacije uz buljenje u plafon. Imam dvadeset godina i kila previše, brada mi je presijeda i kosa prerijetka da bih i dalje razvijao toleranciju.
A znam da neću moći izbjeći daljnja putovanja… Samo da budu brza i bezbolna. Kao vađenje zuba pod lokalnom anestezijom. Ili kolonoskopija pod punom anestezijom.