Prema procjenama Svjetske banke, ukupna šteta od potresa u Zagrebu i okolici iznosila je 11,6 milijardi eura. U potresu su oštećeni i mnogi zagrebački muzeji, a većina ih je trenutno u procesu obnove i zatvoreni su za javnost: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski muzej arhitekture HAZU, Muzej Mimara, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatski školski muzej, Umjetnički paviljon, Gliptoteka HAZU, Atelijer Meštrović, kao i neke galerije i zbirke. Otvaranje Hrvatskog prirodoslovnog muzeja najavljeno je za kraj rujna, dok je obnova završila za Muzej grada Zagreba, Etnografski muzej, Muzej Prigorja u Sesvetama i Arheološki muzej koji rade u punom kapacitetu. Rok za obnovu svih muzeja je 30. lipanj 2026. godine.

Većina zagrebačkih muzeja nalazi se u povijesnim zgradama od kojih su mnoge zaštićena kulturna dobra i nisu bile građene za obavljanje muzejske djelatnosti. Pogledajmo samo neke primjere: Hrvatski prirodoslovni muzej nekada je bilo Amadéovo kazalište, Muzej grada Zagreba nalazi se u kompleksu nekadašnjeg samostana opatica klarisa iz 17. stoljeća, dok su Nacionalni muzej moderne umjetnosti i Arheološki muzej bivše stambene palače plemićke obitelji Vranyczany-Dobrinović. Etnografski muzej secesijska je palača arhitekta Vjekoslava Bastla sagrađena za izložbe Trgovačko-obrtničke komore, Gliptoteka HAZU, tipičan primjer industrijske arhitekture 19. stoljeća, bivša je kožara, muzej Mimara uselio je u prostore gimnazije, dok je Tehnički muzej Nikola Tesla izgrađen za potrebe Zagrebačkog velesajma, a u muzej je prenamijenjen 1955. godine.

Tadašnji standardi bili su bitno drugačiji od današnjih, pa većina tih povijesnih zgrada ne zadovoljava suvremene muzejske potrebe. U Zagrebu postoje svega tri muzeja koja su namjenski građena za muzeje - prvi je bio Muzej za umjetnost i obrt, kojeg je još davne 1888. godine gradio Herman Bollé. Ova reprezentativna historicistička palača s pročeljem u stilu njemačke renesanse bila je jedna od prvih institucija takve vrste u Europi, a ideju za njen osnutak dao je Izidor Kršnjavi, koji je isticao važnost obrta i bavljenja obrtom za gospodarski napredak zemlje. Koliko je pažljivo promišljan projekt izgradnje tog muzeja vidljivo je i iz činjenice da je osim samog muzeja Bollé projektirao i ormare i vitrine za smještaj zbirki, a uz muzej podigao je i Obrtnu školu, danas Školu primijenjenih umjetnosti. Dva kata zgrade Saveza slijepih u Draškovićevoj ulici namjenski su projektirane za Tiflološki muzej 1958. godine, dok je Muzej suvremene umjetnosti Igora Franića iz 2009. jedini zagrebački muzej izgrađen u 21. stoljeću.

Uz ova tri namjenski građena muzeja imamo i Umjetnički paviljon, koji nije muzej u pravom smislu riječi s obzirom da nema vlastiti fundus, već je isključivo izložbeni prostor, ali s obzirom na svoj centralni položaj na Lenucijevoj potkovi jedan je od reprezentativnih simbola Zagreba. Podignut je 1896. godine kao izložbeni prostor hrvatskih umjetnika na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, a nakon izložbe montažni paviljon demontiran je i prenesen u Zagreb, gdje je ponovo konstruiran i to po nacrtu bečkih arhitekata Helmera i Fellnera.

U Europi se veliki javni muzeji počinju pojavljivati u 18. stoljeću, a najznačajniji su British Museum iz 1753. i pariški Louvre iz 1793. godine. Te su institucije uglavnom izrasle iz privatnih zbirki i nekadašnjih kabineta čuda koje smo spominjali u prvom dijelu, a u kojima su umjetnička djela bila izložena u gustim, simetričnim redovima jer se vjerovalo da takav raspored dopušta bolju usporedbu stilova i pokreta. Na njih su također utjecali pariški saloni, gdje su slike na zidovima visjele doslovce od stropa do poda. Izgradnja muzejskih zgrada počinje tridesetih godina 19. stoljeća kad se muzeji institucionaliziraju i postaju državne ustanove, a 1934. godine u Madridu je održan prvi muzeografski skup na temu muzejske arhitekture.

Kod gradnje muzeja, odnosno kod adaptacije zgrade za muzej, vrlo je važno da je zgrada podređena muzeju i da ne zasjeni sama djela, no mnogi muzeji odlikuju se i svojom atraktivnom arhitekturom koja privlači turiste, a malo koji ugledni arhitekt nije se okušao u projektiranju muzeja. "Arhitektura, pretežito umjetničkih muzeja nastoji sebe vidjeti kao najveći muzejski eksponat. Natječaji za muzejske zgrade postaju veliki izazov kako za oblikovanje arhitekture, tako i za funkcioniranje muzejskih sadržaja. Ekstremni je primjer najnoviji Židovski muzej u Berlinu, za kojega njegov autor arhitekt Daniel Libeskind kaže da može služiti kao prenositelj muzejske poruke i bez izložaka", zapisao je profesor Ivo Maroević u časopisu Informatica Museologica 2002. godine.

Poduža je lista gradova koji svoju revitalizaciju duguju novim muzejskim projektima, no najpoznatiji među njima svakako je Bilbao koji je kao nijedan drugi grad profitirao od izgradnje muzeja Guggenheim Franka Gehryja 1997. godine. Muzej se nalazi u lučkoj četvrti, a sa svojim avangardnim dizajnom i sjajnim pločama od titana koje podsjećaju na riblje krljušti posveta je pomorskoj povijesti ovoga grada, ujedno i arhetip nove muzejske arhitekture koja je nekad zapuštenom području donijela ogroman financijski rast i prestiž.

S druge strane, postoji čitav niz muzeja neupadljive vanjštine i nutrine, tzv. white cubes, koje se i danas smatraju idealnim rješenjem za prezentaciju umjetničkih djela. U Weimaru, kolijevci Bauhausa, u travnju 2019. otvoren je Muzej Bauhausa berlinske arhitektice Heike Hanada. Geometrijski jasna struktura kubusa leži na temeljima od lijevanog betona iznad kojega se uzdižu stakleni blokovi i ostavlja dojam monolitne skulpture u prostoru. No, javnost je ispočetka negodovala.

- Na početku izgradnje dočekali su nas prosvjedi na kojima su ljudi izvjesili transparente s pitanjem gdje su prozori - izjavio je Wolfgang Holler, direktor fondacije Klassik Stiftung Weimar, pod čijom je nadležnošću muzej. Fasada doista ima malo prozora, no iznenađenje je utoliko veće jer vas, kada uđete u muzej, dočekuje koncept otvorenog prostora i visokih stropova, koji naprosto zrači svojom lakoćom, veličinom i bjelinom koja dodatno vizualno povećava prostor.

Iako se u Hrvatskoj gradi malo novih muzeja, dva svijetla primjera ona su koja potpisuje Radionica arhitekture Gorana Rake. Prvi je Arheološki muzej Narona u Vidu kod Metkovića, izgrađen nad ostacima rimskog hrama Augusteuma. Otvoren je 2007. godine i ujedno je prvi muzej u Hrvatskoj izgrađen in situ, odnosno na samom arheološkom nalazištu. Drugi je Muzej vučedolske kulture u Vukovaru iz 2015., možda i najljepši muzej u Hrvatskoj, fantastično uklopljen u okoliš. Počinje u razini ispod zemlje i onda se spiralno penje prema vrhu, tako da je izlaz zapravo na samom krovu gdje se nastavlja na izdvojeni brežuljak na kojem se nalaze megaron ljevača bakra i replika Vučedolske golubice. Izložbeni prostori muzeja prilagođavaju se topografiji, a prostorije nisu odijeljene zidovima te posjetitelj uopće nema osjećaj da prelazi iz jedne u drugu. I interijer i eksterijer vrlo su nenametljivi - izvana crvena cigla, iznutra crne plohe, a osim kroz muzej do nalazišta se može doći i vanjskim putem, serpentinama zelenog krova.

"Nismo radili zgradu za časopise i arhitektonske nagrade nego za posjetitelje (…) Za naše muzeje je ključno da nisu važniji od onog što se nalazi u njima, a slažem se da trebaju biti zanimljivi, ali ne i prezanimljivi", izjavio je u jednom intervjuu arhitekt Goran Rako.

Muzej krapinskih neandertalaca arhitekta Željka Kovačića i paleontologa Jakova Radovčića još je jedan primjer novijih izgradnji muzeja (2010.) i jednako dobrog stapanja s okolišem (brdo Hušnjakovo), a sam muzej nadilazi tradicijsku ulogu muzeja i prema mišljenju struke jedan je od najboljih znanstvenih muzeja u Europi. "Nema nadmetanja između arhitekture i postava, već se nastojao postići nenametljiv suživot", zapisao je Željko Kovačić u monografiji muzeja.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti