Jedan od segmenata mračnog turizma jest i memorijalni turizam, a odnosi se na putovanja koja su primarno motivirana edukacijom o prošlosti, empatijom i sjećanjem na masovne žrtve ratnih sukoba, terorističkih napada i političkih progona.
U 19. stoljeću, kada je izgradnja nacija bila na svom vrhuncu, a pitanje oblikovanja identiteta zaoštrilo pitanje tumačenja povijesti, ideje o kolektivnoj prošlosti i nacionalnom sjećanju pojavile su se kao temeljne matrice za izgradnju identiteta. Većina znanstvenika koji proučavaju kolektivna sjećanja kao polazišnu teorijsku referentnu točku uzima rad francuskog sociologa Mauricea Halbwachsa. Halbwachs navodi dvije vrste sjećanja: individualno, autobiografsko sjećanje na osobno proživljene događaje te javna i kolektivna sjećanja koja dijele članovi grupe ili čitave nacije i koja oblikuju njihove društvene, kulturne ili nacionalne identitete.
Nacionalna politika mračnog turizma uključuje, između ostalog, dva temeljna aspekta: jedan koji se odnosi na sjećanje kao način kohezije i drugi koji uključuje zaboravljanje loše faze u povijesti jednog naroda. Proučavanje sjećanja osobito je relevantno za Njemačku 20. stoljeća. Proces prevladavanja prošlosti dominirao je zapadnonjemačkom povijesnom kulturom još od 1960-ih kao rezultat pretvaranja osobne i političke krivnje u kolektivnu simboličku krivnju. Međutim, nakon ujedinjenja 1990. godine diskurs prevladavanja prošlosti trebalo je preoblikovati. Njemačka se tada suočila ne samo s problemom rješavanja "podijeljenog sjećanja" na nacističku prošlost, već i s uključivanjem sjećanja na komunističku prošlost u Istočnoj Njemačkoj u prevladavajući nacionalni narativ.
Kao što vidimo i na njemačkom primjeru, povijest i turbulentni događaji često se koriste kao važno oruđe za uspostavljanje osjećaja nacionalnog identiteta. Koliko su komemorativne prakse važne u očuvanju kolektivnog sjećanja i u legitimaciji povijesno ispravnih narativa o prošlosti?
- Komemorativne prakse mogu igrati važnu ulogu u izgradnji nacionalnog identiteta, a cilj političkih elita često je kreiranje i učvršćivanje određenih kolektivnih identiteta u javnom prostoru, koji se najčešće kreću od identiteta žrtve prema identitetu heroja i pobjednika. Time što označavaju određene konkretne događaje kao vrijedne pamćenja, službene komemorativne prakse učvršćuju određenu interpretaciju povijesti koju zajednica treba pamtiti. Komemoracije su ključan element u simboličkoj reprezentaciji države-nacije koji povezuje građane u kolektivni nacionalni identitet. Zadaća komemorativnih praksi je da okupe "imaginarnu zajednicu" oko zajedničkog sjećanja na hrabrost i žrtve podnijete u prošlosti te da daju legitimitet postojećim društvenim i političkim strukturama i njihovim politikama u sadašnjosti. Iz tog razloga održavanje komemoracija igra važnu ulogu jer se njima ne samo održava intenzitet kolektivnog sjećanja i daje legitimacija "ispravnim" narativima o prošlosti već se i učvršćuje i legitimira vlast. Međutim, treba reći da su komemoracije isto tako i značajno sredstvo kolektivnog žalovanja, tj. ljudska reakcija na smrt i patnju, a žalovanje je zajednički, univerzalan ljudski impuls koji nema nacionalne granice - objašnjava Tamara Banjeglav, nezavisna istraživačica koja je doktorirala društvene znanosti na Sveučilištu u Grazu, a u svojim istraživanjima bavi se temama iz područja nacionalizma, kolektivnih identiteta i društvene proizvodnje sjećanja.
Iako je većina koncentracijskih logora u svijetu sačuvana u svom izvornom obliku, s Jasenovcem to nije slučaj. Jedini autentični objekti ovog zloglasnog ustaškog logora iz razdoblja NDH su nasip uz rijeku Savu, dio željezničke pruge i zgrada Kožare u samom mjestu Jasenovac, a posljednji vidljivi tragovi logora uklonjeni su prilikom izgradnje spomenika i uređenja okoliša 1960-ih godina. Na mjestu nekadašnjeg logora danas se nalazi Memorijalni muzej, koji je za vrijeme Domovinskog rata pretrpio velika razaranja, a fundus muzeja je opljačkan. Muzejska građa dugo je vremena bila u posjedu jednog bivšeg kustosa i pohranjena u Republici Srpskoj, a tek uz posredovanje SFOR-a i Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu, građa je u prosincu 2001. napokon vraćena u Jasenovac, ali ne u cijelosti. Osim samog Spomen-područja, Jasenovac ne posjeduje značajnije turističke resurse za intenzivniji razvoj memorijalnog turizma na tom području.
Za razliku od Jasenovca, ratni turizam u Vukovaru ima ogroman potencijal, a sam Grad Vukovar danas ima znatno bogatiju ne samo memorijalnu, već i opću turističku ponudu. Iako je tijekom godina grad obnovljen, turisti još uvijek žele vidjeti Memorijalno groblje, vukovarsku bolnicu u čijem podrumu je rekonstruiran ratni život ranjenika, liječnika i medicinskih sestara, te vodotoranj, koji je postao simbol razarajuće opsade grada. Vukovarska turistička agencija Danubiumtours u svojoj ponudi od samih početaka ima i poseban program nazvan "Putevima vukovarskih branitelja", u kojem posjetiteljima nudi program obilaska najvažnijih mjesta na kojima se vodila bitka za Vukovar i koja podsjećaju na stradanja Vukovaraca tijekom Domovinskog rata. Potražnja za ovim turama izuzetno je velika, a premda stanovnici Vukovara ne vole kada se ratni događaji stavljaju u prvi plan kada je riječ o turističkoj promociji, jer Vukovar ima i druge turističke adute kao što su Dunav i prije svega sjajan Muzej vučedolske kulture, neosporna je činjenica kako su lokaliteti mračnog turizma proizašli iz Domovinskog rata u gradu Vukovaru najrazvijeniji u Hrvatskoj.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije