Primjeri mračnog turizma su brojni: od povijesnih lokaliteta na kojima su se vodile bitke Drugog svjetskog rata, preko bunkera i napuštenih vojnih objekata, pa sve do mjesta na kojima se dogodila neka prirodna ili ljudska katastrofa. Od konkretnih destinacija nabrojat ćemo samo neke: Ground Zero u New Yorku, šuma Aokigahara u Japanu, poznata i kao šuma samoubojica, Polja smrti u Kambodži, ture koje posjetitelje vode na mjesta zločina Charlesa Mansona... popis je dugačak. Ruševine Pompeja jedna su od najstarijih destinacija mračnog turizma, dok je jedna od najnovijih atrakcija olupina broda Costa Concordia, uništenog u najpoznatijoj pomorskoj nesreći nakon Titanika. Dobar primjer edukacijskog mračnog turizma je Muzej okupacije u Tallinnu: nije tako djelovao na prvu, ali na kraju se pokazao genijalnim interaktivnim iskustvom o razdobljima povijesti koje bi većina Estonaca najradije zaboravila. Zatim su tu i groblja, koja osim komemorativnog imaju i povijesni, kulturni i umjetnički značaj, te mjesta genocida, poput koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau, simbola holokausta iz Drugog svjetskog rata, a danas jedne od najmasovnije posjećenih mračnih destinacija na svijetu.
Na najmračnijoj strani spektra nalaze se zone aktivnih ratnih sukoba kao što su Afganistan, Irak i Sirija, koje također privlače pojedine posjetitelje, ali postavljaju i pitanje gdje je granica na kojoj turizam prelazi u voajerstvo? Za neke to je tzv. slum turizam, odnosno posjete favelama i sirotinjskim četvrtima, kao i turizam katastrofe, što bi uključivalo odlazak na mjesta recentnih nesreća. Kao zlatno pravilo vrijedi: što se događaj odigrao dalje u prošlosti, to je manje vjerojatno da će posjet takvom mjestu uključivati neku vrstu trivijalizacije ili spektakla.
No, ne nužno. Prema časopisu Forbes, Černobil je jedno od deset najzanimljvijih mjesta na svijetu, a černobilska katastrofa, iako jedna od najgorih u povijesti čovječanstva i podnesenim žrtvama, stvorila je, paradoksalno, jednu od najvećih "atrakcija" mračnog turizma koju danas nesmiljeno koriste i Instagrameri, YouTuberi, influenceri i ostali -eri u borbi za preglede i lajkove. Iako je ispočetka posjet Černobilu bio zabranjen, od 2011. godine krenule su prve organizirane ture, koja su zainteresiranim turistima po cijeni od 100 do 150 dolara nudile pristup zoni isključenja koja je još i danas u velikoj mjeri ozračena. Više od 30 godina nakon eksplozije nuklearnog reaktora, s Geigerovim brojačem u ruksaku možete ući u zonu i sa sigurne udaljenosti pogledati nuklearnu elektranu. U grupnom obilasku s vodičem također se može posjetiti i tri kilometra udaljen Pripjat. Nekada dom radnika nuklearne elektrane i njihovih obitelji, a danas grad duhova, slavu je stekao zbog svoje sudbine: dan nakon nuklearne katastrofe 49 tisuća stanovnika moralo je biti evakuirano u najkraćem mogućem roku jer je izloženost zračenju bila oko 600 tisuća puta veća od dozvoljene. Većina osobnih stvari ostavljena je u žurbi, te danas poput kakve apokaliptične slike završavaju na fotografijama i u postovima turista namjernika: plišani medvjedići, ostaci školske ploče, prazni neboderi iz kojih raste drveće, nekadašnji bazen, kino, vatrogasna postaja, napušteni zabavni park s Ferrisovim kotačem... Posljednjih godina procvatu turizma u Černobilu značajno je pridonijela i HBO-ova mini-serija, kao i novozelandski dokumentarni serijal "Dark Tourist" koji se prikazuje na Netflixu. Promatrano sa strane ponude, jedan od razloga povećanja broja tura i agencija svakako su i ekonomske potrebe lokalne zajednice, za koju je ova vrsta turizma lukrativan izvor prihoda.
- Černobil je vrlo poseban slučaj među mračnim turističkim destinacijama, prije svega zbog potencijalne opasnosti za posjetitelje. Unatoč činjenici da je tamo izvršeno masovno čišćenje i da je prošlo više od tri desetljeća, mjesto i okolna područja kontinuirano predstavljaju veliku opasnost zbog preostale razine zračenja. Prisutnost ljudi unutar zone isključenja dozvoljena je samo na određenim mjestima i to vrlo ograničeno vrijeme. Ipak, broj turista koji posjećuju zonu povećava se svake godine - ističe Urbonavičius, koji je došao i do zaključka da su ženske turistkinje vođene motivacijom za istraživanjem i bijegom, dok je kod muških turista prvenstveno riječ o egu i prestižu.
A što o posjetu Černobilu kažu turisti iz Hrvatske? Nina Vrdoljak ovaj ukrajinski grad posjetila je u siječnju 2020. godine i smatra da turističke destinacije ne moraju uvijek biti lijepe i blještave da bi fascinirale, ali i naučile te novim stvarima:
- Primarna motivacija za odlazak u Černobil datira još iz srednjoškolskih dana kada smo se kroz satove povijesti upoznali sa općenitim zbivanjima tog vremena kao i s utjecajem koji je taj događaj imao na cijelu Europu i svijet. Strah od radijacije svakako je bio prisutan, međutim od trenutka kad sam kupila avionske karte do samog putovanja trudila sam se dodatno educirati i informirati o potencijalnim štetnim posljedicama putovanja kojih zapravo i nema ukoliko posjetitelji poštuju određena pravila ponašanja unutar zone isključenja (radijus od 30 km od same elektrane). Pravila su prilično jasna te ih se nekoliko puta ponavlja prilikom dolaska u zonu - od toga da se držimo označenog puta, preko obveze nošenja zatvorene obuće, do apsolutne zabrane diranja predmeta i stvari unutar zone. Također, prije i nakon posjeta zoni svaki posjetitelj prolazi mjerenje osobne količine primljene radijacije. Naš vodič inače je profesionalni turistički vodič specijaliziran za takve ture i kad nam je spomenuo da u zoni provodi u prosjeku 300 dana godišnje, strah od radijacije ipak se primirio - priča Nina.
No, iako se u černobilsku zonu ne može ići u vlastitoj organizaciji već isključivo putem jedne od agencija koje organiziraju ture, s obzirom da u zoni nije nadziran baš svaki punkt, u nju je moguće ući i mimo službenih puteva, a ilegalne ture potpuno neskriveno oglašavaju se i na Instagramu, no mi ih ovdje iz razumljivih razloga nećemo reklamirati.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije