Što je glazba mržnje izražena kroz sve glazbene pravce, kako je nastala, tko ju je stvorio, tko je i zašto izvodi, teme su šeste tribine iz ciklusa Zašto se mrzimo? u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust. Pod nazivom Glazba mržnje održat će se u četvrtak, 21. veljače u 19 sati u Muzičkoj akademiji (dvorana Bersa), Trg Republike Hrvatske 12, u Zagrebu. Na tribini će govoriti: Mladen Tarbuk, dirigent i skladatelj, dr. sc. Mojca Piškor, etnomuzikologinja, te glazbenici Saša Antić i Mile Kekin, a moderator je Dubravko Jagatić, glazbeni kritičar i novinar. Na javnoj tribini neće se samo govoriti o glazbi mržnje, nego će glazbene ilustracije izvoditi: Mate Matišić, skladatelj i dramski pisac, Kvartet Tuba XL, Mile Kekin, Ljubomir Puškarić, prvak Opere HNK u Zagrebu, Le Zbor, TBF i Sedam saksofona Muzičke akademije.

Mile Kekin primjer je glazbenika bez dlake na jeziku. Za razliku od mnogih kolega koji se ne žele zamjerati, Mile je vrlo jasan u izražavanju stavova o društvenoj zbilji. Učinit će to uskoro i na tribini na kojoj će se govoriti o glazbi koja potiče mržnju.

- Beskompromisan si kad je u pitanju društvena kritika. Jesi li ikad imao problema zbog iskazivanja stavova?

Ne, osim ponekog rijetkog dobacivanja sa sigurne distance od polupijanih prolaznika. Mislim da je normalna većina na mojoj strani, samo je problem što su tihi ili već apatični.

- U vremenu čestih pokušaja izjednačavanja fašizma i antifašizma, pjesmom “Ja nisam vaš” osjetio si potrebu deklarirati se kao antifašist. Zbog čega među javnim ličnostima nema više primjera poput tvog?

To morate pitati javne ličnosti. Ja sam davno shvatio da se čir na želucu najbolje izbjegava na način da otvoreno kažeš što te mori i muči. Mene je mučilo to izjednačavanje zla i dobra, pa sam odlučio napisati pjesmu o tome. Po meni je antifašizam dio opće kulture i najvažniji garant mira.

- Misliš li da su glazbenici i umjetnici dužni društveno se angažirati? Postoji li u tom slučaju strah zbog gubljenja publike?

Kao što rekoh, ne bih o dužnostima i obvezama svojih kolega. Ja sam angažiran iz vrlo sebičnih pobuda, zato što ne želim trpjeti i gutati ove antitotalitarističke bajke pod kojima se skrivaju revizionisti. A publika kojoj se ne sviđam neka traži druge zabavljače. Ima ih, hvala Bogu, dovoljno na estradi od kojih nećete čuti ništa kontroverzno. Većina glazbe danas je ultralight i bez kalorija.

- Imali smo karlovački slučaj zabrane koncerta Bajage, glazbenika koji uglavnom pjeva o ljubavi. Hladno pivo je potom odbilo biti zamjena u tom terminu, a ti si, štoviše, snimio duet s Bajagom. Kako se boriti protiv takvih besmislenih zabrana?

Mislim da je to bio glup potez gradonačelnika zbog kojih se Grad Karlovac mjesecima provlačio kroz negativno intonirane članke i komentare. Takve stvari najmanje škode Bajagi ili Pivu, a puno više imidžu grada. Znam da u Karlovcu postoje super ljudi i udruge mladih koji nisu zaglavili u ‘91-oj i koji su živi dokaz da u Karlovcu ne žive samo zabranitelji.

- S druge strane, imamo slučaj glazbenika vrlo popularnog unatoč širenju netolerancije i koketiranju sa zločinačkim režimima. Što nam to govori o društvu?

To govori o eroziji društva i negativnoj selekciji koja je u punom jeku. Tamo gdje se briše granica između fašizma i antifašizma, briše se razlika između dobra i zla, između poštenja i nepoštenja, originala i plagijata, idealista i oportunista, novinara i huškača, silovatelja i žrtve. Sve je to povezano.

- Radio si kao profesor i poznat ti je obrazovni sustav. Što bi trebalo mijenjati u sustavu da smanjimo netoleranciju i mržnju?

Radio sam u školi stranih jezika, ali nikad u školskom sustavu. Djecu treba učiti poštovati druge i drugačije, a prvi potez na tom putu je vraćanje vjeronauka u crkvu i uvođenje pojačanog građanskog odgoja. Teško je, međutim, djecu učiti nenasilju kada vide nasilnike u dobrim autima kojima ni policija ni sudstvo ništa ne može.