Zoran Čutura posjetio je s Predinom grad u kojem je igrao košarku, birao film u programu "Odabrao umjesto Đele Hadžiselimovića" i skupljao dojmove o Splitu

Sve je počelo prije godinu dana, možda i više, ali ne želim pretjerivati, jednim tipično splitskim telefonskim pozivom. Bez predstavljanja, odmah se kreće u glavu, a ja u takvim situacijama obično kažem 'pozdravljam sve koji nas sada slušaju', računajući na neku zajebanciju, na uključivanje u radio program, na nešto slično. Ok, čovjek se potom uredno predstavio, V. vodi program u splitskoj Kinoteci Zlatna vrata, i zove me da budem gost koji će izabrati film po svom izboru. Inače, kad sam malo razmislio, odlična ideja – zoveš neke ljude koji biraju film, a prema tome tko bira film gledatelji na neviđeno kupuju ulaznice i ne znaju što će gledati.

Prije mene su tamo filmove birale svakakve javne osobe, među inima i Đelo Hađiselimović, iako se program zove 'Odabrao umjesto Đele Hađiselimovića'. Može, zašto ne, u prvom mi je redu to kompliment, u drugom mi je redu uvijek drago otići do Splita. Pa je uslijedila razmjena mailova, moj je prvi prijedlog bio 'Blade Runner' Ridleya Scotta, koji mi je najdraži film svih vremena, a napamet znam i onaj monolog Rutgera Hauera na krovu, ali to nije moglo ići jer je taman u distribuciju trebao biti pušten 'Blade Runner 2049'. Pa sam morao malo razmisliti, i odbacio sam sve iz mojih osobnih top 10 filmova, jer su mi se nekako činili preeksploatiranima – i 'Kuma' i 'Taksista', i 'Aliena', i 'Apokalipsu sad', i malo pomalo sam dedukcijom došao do Kubrickovog filma 'Shining'. Ili 'Isijavanje', ili kako je već preveden kod nas.

I bio sam užasno ponosan na sebe što sam se sjetio 'Shininga', Em ima kultni status i jako je utjecajan, pa čak i citiran (scena iz bara u svemirskom brodu, friški film 'Putnici', je hommage sceni iz 'Shininga'), em sam ga gledao barem desetak puta, jer ga imam na DVD-u u kolekciji Kubrickovih filmova, em znam dosta i o Kubricku i Stephenu Kingu, prema čijem je romanu i nastao film, em je Jack Nicholson izuzetan u svom ludilu, em film nije previše viđen kod nas, jer Kubrick nije davao svoje filmove u distribuciju iza 'željezne zavjese', a mi smo bili s krive strane te zavjese, ma što iz ove perspektive o tome mislili, em imam i osobni link s filmom… A V. mi je rekao da prije filma ide i mala konferansa s gostom/izbornikom, pa sam si mislio da ću imati dovoljno sadržaja da tu konferansu održim živahnom.

Sad samo da malkice objasnim… Zver mi je kupila kolekciju Kubricka za neki Božić, i to je stvarno jedan od pamtljivijih poklona u naših 35 zajedničkih Božića. Uz deset sati plesne škole, ali to je neka druga priča… Tko bi se sjećao svih onih pidžama, čarapa i gaća ('ne možeš hodati u poderanim gaćama', 'kako ne mogu, koga briga, pa nitko ih ne vidi osim tebe') dobijenih za preostala 33 Božića?! Stephena Kinga sam jako volio, sate i sate sam po aerodromima proveo čitajući njegova 'paperback' izdanja – iz tih pradavnih vremena su mi 'Shining' i 'Pet Cemetery' ostali u pamćenju kao posebno jezoviti. Kasnije je pisao još puno toga, nisu sve njegove priče u domeni jeze, horora i fantasyja, bilo je tu i priča o odrastanju i laganih krimića, puno toga mu je ekranizirano, za ovu priliku mogu izdvojiti odlične filmove 'Stand by me' i 'Misery' Roba Reinera, te 'Shawshank redemption' Franka Darabonta. Inače je vrlo plodan, da ne kažem hiperproduktivan, pisac koji pisanje smatra zanatom, a čak je napisao i knjigu o pisanju kao zanatu. Napisao je 54 romana, oko 200 priča, a sve je to prodano u više od 350 milijuna kopija, što više reći na tu temu? Interes za njegov rad ponovno je probudio prošlogodišnji hit 'It', pa sam i tu vidio poveznicu.

'Shining' je bio jedan od prvih filmova, možda čak i prvi, koji smo supruga i ja gledali na netom kupljenom novitetu tehnologije – VHS playeru. U to doba, rane osamdesete, ta je sprava zauzimala pola ormara, a kad bi se kazeta ubacila u kučište puštale su zvukove škrip, škrip, gnik, gnik dok se teškom mukom pripremala za projiciranje. Tja, takva su vremena bila… I bilo nam je to fantastično - gledati razlivene boje na ekranu kroz koje se povremeno čak i dalo naslutiti što se događa. Eto, zato i imam taj poseban osobni odnos prema filmu.

Bili smo mladi roditelji, i VHS nam je bio jedna od rijetkih zabava dok je naš prvijenac spavao u drugoj sobi. Mislim – spavao… Bio je nevjerojatno dijete koje su budilo deset puta noću, svi su mi prekidači po stanu bili polupani jer bih bijesno udarao po njima da upalim svjetlo kad bih se – recimo – peti put tijekom noći probudio i glavinjao naokolo. Dobro se sjećam kako sam ga jedne tužne večeri bez sna u neko gluho doba ljuljao na rukama pred prozorom, i pitao suprugu 'da ga bacim?, mladi smo, proizvest ćemo neki bolji model…' Vjerujte mi da ni dan danas nisam siguran jesam li se uspio našaliti u toj situaciji, ili sam bio mrtav ozbiljan. Kad smo se prvi put kao roditelji probudili pod zrakama danjeg svjetla nakon mirno prospavane noći – izbezumljeno smo odjurili u drugu sobu da vidimo što se s njim događa. Da, divno je biti roditelj… Eno ga sad, menadžira u multinacionalnoj korporaciji, nemajući pojma o tom ljuljanju na mojim rukama pred prozorom i tim našim silnim neprospavanim noćima.

No, da, već sam bio zaboravio na ta dogovaranja i emailiranja kad se V. javio s terminom – kraj siječnja. A kako sam se netom prije vidio sa Zoranom Predinom – Lačni Franz, znate to valjda – palo mi je na pamet da i njega pozovem kao gostovog gosta, pa da još budem dovoljno napastan s prijedlogom da, usput, ponese i gitaru. Znao sam da ima drage prijatelje u Splitu… Riječ po riječ, mail po mail u trokutu Ljubljana-Zagreb-Split, i večer se najednom zvala 'Dva Zorana'.

Popunjenost male i krasno uređene dvorane vrlo solidna, Zoran je u uvodu izveo četiri svoje stvari, pomalo zaboravljajući stihove nakon nešto bevandi & rakijica tijekom poslijepodneva, ali i nalazeći nove rime odmah, u sekundi, na licu mjesta (što ti je iskustvo…), a onda smo V. i ja krenuli s pričom. Čim sam spomenuo riječ 'horor', u publici je krenulo meškoljenje, pa sam to pokušao ublažiti terminom 'jeza'… No, čim je film krenuo, shvatio sam svoju grešku. To jest horor, samo što ga ja – gledajući ga na tv – nisam vidio kao horor. Druga je priča gledati film na velikom platnu, dok glasna uznemirujuća glazba odjekuje iz sustava, na tv to nije isto. Na televizoru je lokva krvi velika centimetar, u kinu metar i pol; na tv je sjekira velika centimetar, u kinu metar i pol. Doma ti zazvoni telefon kad mali Danny vrišti 'redrum, redrum', pa usput uzmeš i piće iz frižidera, u kinu ti se nakostriješe sve dlake uz kičmicu i pale se svi alarmi u sivoj kori, a nemaš kud pobjeći.

I, bogami, s vremenom se diglo dvadeset, možda čak i dvadeset i pet gledatelja, i otišlo je iz dvorane. Bio sam u šoku… Nakon, evo, desetak dana sam se smirio, ali tad sam stvarno bio u šoku. A još sam bio rekao da 'zavidim onima koji nisu gledali film'. I još je jedna gospođa našla za shodno da se prilikom odlaska nagne prema meni i kaže 'ovo je grozno'. Relativizirajući činjenice uvjerio sam sam sebe da mi je zapravo rekla kako je film grozan u smislu grozote koja se gleda, a ne kako je moj izbor loš. No, da, za iduću priliku – ako takve igdje i ikada bude – biram neku romantičnu komediju. Ne znam, recimo 'Groundhog Day', taj je valjda za sve dobne uzraste, sve spolove, sve ukuse… Malkice me poslije utješio odlazak kod 'Hvaranina', prvi put sam bio tamo nakon što je stari gazda umro. A po putu sam bio informiran o tome kako se i Đeli diglo nešto ljudi iz kina, on je birao 'Divlju hordu' Sama Packinpaha.

Sam je ulazak u taj lokal, u 'Hvaranina', nekada bio poseban doživljaj – gazda bi bio naslonjen na šank, i gledao bi pridošlicu rentgenskim pogledom, te nisi bio siguran hoće li ti odmah opaliti šamar, ili će te prije šamara ipak pitati što želiš popiti. Danas je drugačije - mladi gazda dočekuje s osmijehom… Sretosmo tamo neke drage ljude i provedosmo ostatak večeri uz šale i pošalice. A Zoran je auditoriju objašnjavao kakav je bio osobni perpetuum mobile pokojnog Arsena Dedića. Možda je još uvijek nacrtan na zidu konobe, provjerite kad i ako ste u prilici. Oko, šešir i još ponešto…

Nakon dugo, dugo vremena ponovno sam se prisjetio odnosa Splićana prema ostatku svijeta. Ako te ne 'šmekaju' – ne postojiš. Ako si, pak, dobrodošao prema njihovim kriterijima, jedinstvenim i neshvatljivim – prigrlit će te i pazit će na tebe s posebnom pažnjom, jer te vide kao kakvo dijete s blagom retardacijom. Retardiran si samim time što nisi iz Splita. A dva Zorana su, kao, ok. Ono, budi tu, budi uz nogu, neka te, naučit ćeš nešto korisno uz nas, ne udaljavaj se da te mrak slučajno ne proguta. Povremeno ćeš dobiti tapšanje po ramenima ili će te čak pomilkiti po glavi kao znak posebne privrženosti. Osjećao sam se jako ugodno u toj ulozi… Makar se, inače, smatram velikim dečkom.

Jedan mi je frajer rekao otprilike 'kako sam te mrzio dok si igrao, dobro si čuvao Rađu'. Mislim, moraš osjetiti toplinu oko srca kad ti frajer kaže kako te mrzio i gleda te u oči. 'A onda si došao k nama, pa sam te zavolio…' – eto, upravo to je poanta priče. Ima nešto u tom gradu, usiše te poput vira kad si malo duže tamo. Jeste li ikad pročitali ili čuli intervju s kakvim viđenim stanovnikom Splita, nekim celebom, nekom javnom osobom, a da taj intervju nije sadržavao rečenicu' meni su dovoljne dvi lignje, malo blitve, bevanda i dobro društvo da budem sritan'? Ne moš, stari moj, opstati i ostati normalan u Splitu ako stremiš nečemu višem, značajnijem i plemenitijem od 'dvi lignje, malo blitve, bevanda i dobro društvo' koncepta – ubit će te od zajebancije. Masakrirati. Bez obzira na CV. Barem ja to tako vidim… A i meni je to sasvim dovoljno. Čisto usput. Ako nekog baš zanima.

Još samo jedna pričica – poslijepodne smo proveli u malom mjestu iza Omiša. U moru zahvala koje sam izrekao tijekom konferanse prije filma nisam se zahvalio samo dragom Bogu i čestitim stanovnicima tog mjesta koji su nas ugostili, pa to popravljam ovom prilikom. Klopa odlična, piće klizi, dim grize za oči, naravno da se razvezla i priča o svemu i svačemu. Iskoristio sam sekundu i pol šutnje da pitam 'zašto Split nije dao ni jedan pošteni rock bend, a rock u pravilu ide uz urbane sredine – što Split nesumnjivo jest', jer sam takvu diskusiju vodio par dana prije dolaska…

I onda kreće polifonija zvukova i mišljenja, od 'a koji je to rock bend dao Zagreb?', 'pusti sad Zagreb, nije ti Zagreb kriv baš za sve', 'bio je tu Metak, jedan album', 'možda Osmi putnik', ali u tom nadvikivanju nitko niti jedan suvisli argument nije uspio ponuditi. I onda kaže B.: 'slušaj, odrastao sam s generacijom rockera, nije nigdje bilo većih od njih, furanje na Coverdalea i David Lee Rotha'. Ne bih spominjao imena, molim za razumijevanje… 'ali su svi s vremenom završili u nekom melodioznim dalmatinskom popu, i na Prokurativama za vrijeme Splitskog festivala. Rock je uvijek i svuda bio izraz nekog bunta, kritike, neslaganja. ovdje se valjda ljudi nemaju protiv čega buniti, kristalno čisto nebo, galebovi klikću, klima ugodna, žene lijepe, noge depilirane, suknje kratke…'. Pa ako ta teza i nije u potpunosti točna – TBF se, recimo, i bune i kritiziraju i ne slažu se, ali u drugom žanru – dovoljno je efektna da bude zapamćena i zabilježena.

A sutradan ujutro smo obišli grob Predraga Lucića.