Da se odmah razumijemo, teško mi je i zamisliti išta tako odbojno poput obitelji Todorić i svega što se s njom povezuje. Ti isprazni i napuhani malograđanski pajaci, lišeni dobrog ukusa i cijepljeni od ikakve zanimljivosti i karizme, bili su vlasnici Hrvatske i povlašteni do mučne razine, toliko da im je cirkusant na čelu Zagreba prilagodio zakone da mogu živjeti u dvorcu, a u šestinskoj su crkvi imali rezerviran prvi red u koji obične smrtnike svećenici nisu pripuštali čak i kada se obitelj ne bi spustila na misu.

Uvijek sam prezirao tu pompu oko njih, oduvijek sam izbjegavao Konzum, i ne vidim baš niti jedan razlog zbog kojega bi imalo smisla žaliti i braniti taj ogledni primjer propasti realizacije hrvatske države i metastaze najgoreg što se iz nje izrodilo. Todorići su sve što su mogli u stvaranju poslovnog carstva činili na način vrijedan prezira, od grabeži i izrabljivanja radnika, do ucjenjivanja i reketarenja dobavljača, i zapravo, teško da postoji išta vezano uz tu obitelj što ne bi bilo vrijedno gnušanja i ništa što je usporedivo s užasom kakvog opravdano izazivaju.

Jedino što je po razini gadljivosti usporedivo s Todorićima kao takvim samim jest tretman kakav su do propasti imali u hrvatskim mainstream medijima te način na koji taj njihov sunovrat isti ti mainstream mediji prate danas. To je vjerojatno još i gadljivije.

Neke stvari su već sada legendarne i kada bi postojalo natjecanje u Sjevernoj Koreji za najdublje uvlačenje u dupe moćniku i izražavanje divljenja voljenom vođi imali bi s čime nastupiti. Onaj veličanstveni uradak Jutarnjeg lista u kojem, sjećate se sigurno, Gazda ljubi bika među rogove, osobno poznaje svaku svoju kravu, leti neustrašivo i nepokolebljivo helikopterom iznad svojih bogatih i prekrasnih polja i bla, bla, zadivio bi čak i zombije u Pjongjangu i dao im misliti vole li oni doista dovoljno jako svoga vođu.

Jutarnji list, koji nije imao muda prošle jeseni objaviti čak ni informaciju o dokumentarnom filmu „Gazda“ i čija se uređivačka politika pod vodstvom društvenopolitičkog radnika koji ga trenutno uređuje svodi na motanje pod nogama premijeru i servilno servisiranje HDZ-a, nije još siguran kako će se stvari s Todorićima rasplesti pa se prave polumrtvi objavljujući uglavnom smrtno dosadne suhoparne tekstove u kojima prenose tuđe izjave i ono što Plenković i Marić smatraju važnim ili rijjetko živnu pa vlastitim tijelima poput Gojka Drljače dirljivo srčano brane Marića.

Taj gigant novinarske misli i njihov najveći ekonomski stručnjak stao je poput Rexa pred metak namijenjen Zdravku Mariću, ministru uhvaćenom ili u gadnoj laži ili u gadnom neznanju oko slučaja Agrokor, te Martini Dalić, pa u rijetko bizarnom komentaru u kojemu je usput iz posve nepoznatih pobuda Winstona Churchilla nazvao "vrlo debelim pijancem", sve koji smatraju da lažljiv ili nekompetantan čovjek kakvim se Marić pokazao ne može ostati ministar, optužio da žele zabraniti baš svim stručnjacima ulaz u vladu. Taj sumanuti argument koji ozbiljno dovodi u pitanje autorovu sposobnost zdravog rasuđivanja, jednako je smislen kao kad bi onima što traže odlazak lošeg nogometaša spočitavao da to čine jer na njegovo mjesto žele dovesti glazbenika ili varioca.

Jutarnjem, naravno, osim vrijednog društveno političkog rada pod egidom "osuditi pojavu, druga spasiti", ne pada na pamet baviti se i novinarstvom pa onako revno kako su slinili oko Todorićevih nekad u doba ljubavi i sreće, krenuti u lov i pronaći nekog iz obitelji, pa ga nešto pitati i fotografirati ispred dvorca ili možda objaviti tko su ti ljudi iz njegova tima koje plaćaju porezni obveznici i koje su im reference, osim svojedobnog vođenja operacije dijeljenja masovnih otkaza u Večernjem listu ... Ono, novinarstvo vulgaris, pitanja i odgovori.

Jednako je bezličan i dosadan i Večernjak s tekstovima poput onog naslovljenog „Kako je dječak iz Božjakovine gradio veliko poslovno carstvo“, ali dobro, tu su redakciju oni što su je vodili posljednjih desetak ili više godina toliko devastirali da je čudo da išta osim Raspudićevih i Ivkošićevih tlapnji uopće i objavljuju.

Ipak, i to je profesionalno metiljanje bez muda dostojanstvenije od otužnog demagoškog ii ljubomornog izdrkavanja po bogatstvu Todorićevih i silnog iščuđavanja oko toga kako su i gdje ljetovali 2006. (na Jadranu kao i svi hrvatski bogati seljoberi, da ne bude zabune) kakvo je pokrenuto u Styrijinim trash izdanjima koja neustrašivo i s neviđenim elanom cipelare tog mrtvog konja.

Naravno, nakon svih tih silnih godina klečanja i uvlačenja u dupe svemu što je imalo veze s Agrokorom i Todorićima nije se štedjelo s prostorom pa je išlo i specijalno izdanje i tulum na svim platformama, ali rezultat čitave te histerije jest tužna činjenica da su čak i Todorići ispali bolji, manje antipatični i svakako pametniji od tvoraca te trećerazredne neukusne papazjanije.

U navodno šokantnom video uratku koji nosi bombastičan naziv „Snimke ljetnih avantura obitelji i kumova“, pleme Todorićevih se bezazleno i klimberi na nekakvom brodu i jednako bezazleno vozika gumenjacima i helikopterom, umjereno se pritom preseravajući i čineći sve ono što na ljetovanju čini svatko u njihovoj poziciji, pa čak i manje. Prikazana je i snimka nekakvog konja kojega su kupili za 100 000 eura i to je to. Nema alkohola, nema droge, nema seksa, nema, ukratko, baš ničeg zanimljivog i pikantnog.

Teško je proniknuti što je tu točno ekskluzivno otkriveno. To da Todorićevi imaju brod na kojemu, pazite čuda, ljetuju te helikopter, kojim se, šok i nevjerica, voze, te konja kojega netko jaše, više nekako spada pod egidu „posljednji saznajemo“. Jedino što je u toj priči šokantno jest da se odlični i ozbiljni novinari tjeraju na sudjelovanje u ovakvim besmislicama i da pristaju svoje ime žrtvovati za ovakve prizemne pizdarije i čuđenje da netko bogat ima imovinu pa je još i koristi.

Izrugivanje s lošom investicijom od 100.000 eura u konja, naročito je utemeljeno kada dolazi iz medijske kuće koja je iselila iz vlastitog prostora u gradu da bi preselila u prigradsku vukojebinu pa tamo plaćala najam i čiji je popis propalih projekata malo jači od vrijednosti kobile koja barem na nešto liči i nije odmah krepala, ali pustimo sad to, obratimo pažnju na još luđe stvari. Na primjer, žurnalistički i logički biser koji ide nakon ruganja kobili i kaže:

„Recimo i to da se stariji Todorić vozio u ozbiljno skupome modelu Mercedesove limuzine. Sve na račun tvrtke. Što je uobičajeno u poslovnom svijetu.“

Dakle, ovo je sjajno. Čovjek je prozvan zbog nečega za što čak i autor navodi da je uobičajeno u poslovnom svijetu i zapravo nije po ničemu čudno? WTF? Kakva je to budalaština?

No nije sve samo nizanje riječi povezanih u besmislice, ima tu i pokušaja ozbiljnog investigativnog rada. Evo, na primjer ovo:

„Prema rekonstrukciji iz snimki obiteljskih ljetovanja, u pogonu su bile dvije lokacije: otok Smokvica i vila u Medveji. Mlađi dio obitelji više se držao juga, a patrijarh Ivica sjevera.“  

Čitatelji su bez daha, ali nema stajanja:

„Snimka ljetovanja svakako pokazuje navike jako bogatih ljudi. I obitelji koja je, barem tih godina, bila jako povezana. Djeca ljetuju s roditeljima (istina, ne vidi se baš mlađi sin Ivan), a oni im čuvaju unuke. Obiteljska idila. Ivica Todorić kupa se sa zlatnim Rolexom od 20.000 eura na ruci. Zlobnici bi rekli da je veliki dio obiteljskog luksuza financirao koncern. Helikopter je u vlasništvu Agrokora, jahta isto tako. A to su milijunski iznosi.“

Čitava je ova minijatura naprosto veličanstvena, kandidati za Pulitzera su na aparatima, ali oštrouman zaključak da djeca ljetuju s roditeljima uz skrušeno priznanje da zapravo tu i nema djeteta, biser je sam po sebi. Baš kao i vrlo korisna informacija da je zlatni Rolex tijekom kupanja bio na ruci, a ne oko vrata ili bedra kupača, te ingeniozno razrješenje misterije bogatstva Todorićevih visprenim zaključkom da im je to financirao koncern. Isti onaj čiji su bili vlasnici i kontrolirali ga u jednakoj mjeri kao i ovu tragikomičnu državu i njezine tragikomične mainstream medije.  

I drugi tekst specijalnog izdanja na istu temu zadržava vrhunsku novinarsku i literarnu razinu. Ovaj je ulomak remek djelo novinarstva s izglednim šansama da posrami sve novinare početnike iz 3.c razreda:

„I zaista prizori s njihovih krstarenja prosječnim građanima Hrvatske izgledaju fascinantno: skupe jahte, sa svim mogućim luksuzom, propinju se na jadranskim valovima. Veseli Todorići i njihovi kumovi te prijatelji dobro se zabavljaju. Jede se i pije. Ničega ne fali dok mala flotila plovi srednjim Jadranom. Na snimkama se često čuje Ante Todorić. On zabavlja društvo, snima suprugu i djecu. Upravlja jahtom. Nije ništa manje angažiran njegov kum Ivica Crnjac. Bivši financijski direktor Agrokora najbliži je prijatelj starijeg Todorićeva sina. Često je u kadru, pogotovo dok se jede. Društvo na jahtama aktivno provodi vrijeme. Zavlače se u morske špilje, uživaju u uvalama s poznatim restoranima. Ukratko, guštaju.“

Reći ćete da tu nema slabog mjesta i bit ćete u pravu, pisac je dodirnuo nebo kako stilom, tako i sintaksom, ali ipak, šteta bi bilo ne istaknuti trenutak kada se „skupe jahte, sa svim mogućim luksuzom, propinju na jadranskim valovima“, te ingeniozni dio koji kaže da se „veseli Todorići i njihovi kumovi te prijatelji dobro zabavljaju. Jede se i pije. Ničega ne fali. Zavlače se u morske špilje, uživaju u uvalama s poznatim restoranima. Ukratko guštaju“.

O sunce ti jebem, bogati su i moćni, ljetuju i dobro se zabavljaju, jedu i piju i ničeg im ne fali? I još guštaju! Pa kakvi su to ljudi, gdje ide ovaj svijet? Zar ne mogu kao svi drugi bogati i moćni biti gladni i namrgođeni dok im se izbljedjeli kineski luftmadraci puni zakrpa propinju na zloglasnim jadranskim valovima od 20 metara? To je istraživačko novinarstvo 21. stoljeća, to te ja pitam.

Prave stvari i ozbiljni zaključci proizašli iz temeljitih analiza potkrijepljenih neumoljivim brojkama, međutim, tek slijede. Teško je reći što tu više zadivljuje, fascinantno znanje o moru i običajima bogataša, ili ono o uobičajenom kriteriju kod odabira plovila.

„U flotili koja je plovila Jadranom najviše se isticala “Jana”. Jahta koja vrijedi više od tri milijuna eura, s prepoznatljivim plavim trupom i srebrnim natpisom na krmi bila je simbol uspjeha Todorića i njegovih tvrtki“.

Ovo je već opasno ozbiljna stvar, taj šok i nevjerica oko broda koji vrijedi više od tri milijuna eura. Ne 30, nego tri milijuna i ne neprepoznatljiv plavi nego baš prepoznatljiv.

Dakle, četiri sekunde guglanja reći će da je prema Forbesovoj listi iz 2015. Ivica Todorić bio težak 3,37 milijardi kuna, a godinu dana ranije imao je 6,5 milijardi kuna. Ne milijuna, milijardi. E sad, koliko moraš biti glup od nule do specijalnog izdanja 24sata da te fascinira, šokira i navede na pravednički gnjev što ti ovako okrutno pomuti razum, nezabilježeni bezobrazluk, avanturizam i bahatost lika teškog 6,5 milijardi da si priušti brod od 11 milijuna kuna? Pa još i plav i prepoznatljiv. Jedino što bi normalan čovjek, pa čak i onaj blago umanjenog kvocjenta inteligencije iz ovoga mogao zaključiti jest da su Todorići prema sebi bili poprilično škrti jer takav si brod mogu priuštiti čak i obrambeni igrači koje je Mamić izdilao po Europi, a ne netko tko je vlasnik čitave jedne, makar i ovako neozbiljne i zatucane države i njezinih imbecilnih mainstream medija. Ovdje su se već protukandidati za Pulitzera predali i sami si isključili aparate.

Dobro, ista je ta ekipa istraživača bila strašno zgranuta kada je Slavko Linić kao ministar financija bio na odmoru u Dubaiju, jer da je to neviđeni luksuz, iako je riječ o destinaciji koja je dostupna i srednjim obrtnicima. Neš ti luksuza. Uostalom, jebeš državu čiji si ministar to ne može priuštiti, ali, shvatili ste, to je taj mentalni sklop, to je ta tako lijepo metastazirala demagogija. 

Svođenje čitavog sunovrata Todorićevog carstva i posljedica koje to za Hrvatsku nosi u gospodarskom i političkom, pa i društvenom smislu, na spašavanje njegova zaposlenika u vladi, čačkanje po novčaniku i ljetovanjima, te tragično nevažne i posve besmislene usporedbe s drugim tajkunima pa iskopavanje neviđeno važnih informacija tko im je svirao na zabavama i svadbama i zašto ih vole celebrityji, klasičan je primjer intelektualnog, moralnog i profesionalnog kapaciteta hrvatskih mainstream medija čiji su dometi slabiji i od Todorićeve poslovne vizije. Ili smrtna dosada i nedostatak muda ili bijedno klijentelističko odrađivanje za nekog od gazda ili čisto smeće i liječenje kompleksa.

Uvijek vrijedi ponavljati da su baš sve te stvari oko Todorićevih bile svima poznate i ranije, ali su tada na tu temu današnji urednički junaci medijske borbe za istinu bili u mišjim rupama gdje su s rukama preko ušiju vikali la,la,la da ništa ne bi čuli.

Isti ti koji ga danas najjače cipelare, šteta je i to ne spomenuti, prešućivali su i izbacivali iz vlastitih istraživanja o kvaliteti robe loše ocijenjene Gazdine proizvode „jer, jebiga, pusti ukurac, znaš kako je, od njih živimo...“

Tada je bila samo ljubav, ništa karanje.

Ipak, najljepša epizoda iz serijala klečanje hrvatskog novinarstva pred Gazdom odigravala bi se u prosincu kada su vrhuške svih mainstreeam medija, odlazile u Agrokorov neboder na poklon svojim pravim gazdama. Smisao tih dirljivih predblagdanskih okupljanja bio je medijskim neimarima dati do znanja koliko su mali, jadni i beznačajni, dobili bi tada uz sarmu blagdanski blage prijekore ako su nešto zasrali, a rijetko bi zasrali, te smjernice kako zajedno dalje. Na kraju tog ponižavajućeg igrokaza, svatko bi na odlasku dobio vrećicu s Agrokorovim proizvodima pa sretno i ponizno odbauljao. Ne pamti se da je itko izbjegao taj dolazak na noge Gazdi ili se na bilo koji način usprotivio takvom tretmanu, a veterani tog poltronskog cirkusa u međuvremenu su dijelom i od Gazdinih vrećica s kulenima uzgojili lijepe trbušine.

Uostalom, ti isti tiskani mediji, redom u privatnom vlasništvu, koji sada metiljaju oko morala Todorićevih i štete za Hrvatsku, klečali su pred Milanovićem dok ih nije pristao spašavati pa im bez ikakvog opravdanja i logike smanjio PDV i tako, jebiga kad smo već u tom filmu, pristao oštetiti državu i porezne obveznike spašavajući nekvalitetne i za opće dobro i interes, sasvim nevažne privatne firme.

Nitko se na tom dijelu medijske scene nema pravo smatrati boljim ni časnijim od plemena Todorić ili moralnijim u poslovanju. Jebiga, na kraju, za razliku od njih, u tom Agrokoru ipak postoje firme s nekim kvalitetnim proizvodima. Napokon, kakvi god da jesu, a nikakvi su, čak su i Todorići zaslužili da ih po blatu razvlače bolji novinari na inteligentniji način.

Milanovića prozivaju za kojekakve stvari, ali ako mene pitate, najveća je šteta za Hrvatsku što je tu sramotnu i bezvrijednu hrvatsku medijsku kulu od karata pristao spašavati kada se počela urušavati kao Agrokor. Svima bi bilo bolje da je to propalo.