Premda od ove ekipe opsjenara, častohlepnih provincijskih amatera te vjerskih i ideoloških fanatika koji su se dočepali vlasti u Hrvatskoj nitko pametan nije ni na trenutak imao razloga očekivati puno dobrog i korisnog, njihova zastrašujuća razina nekompetencije u kombinaciji s bahatošću, primitivizmom, neutaživim osvetničkim nagonom, nedostatkom socijalne inteligencije, ali i osnovnog kućnog odgoja, koja se neumorno ponavlja i doslovno svakoga dana nadograđuje, ipak je iznad svih očekivanja.

Ta pompozno najavljena „vlada stručnjaka“ koja je, ispostavilo se, tek mukom sastavljena skupina aferama opterećenih anonimaca, što se, nastojeći zapišati što veći teritorij i zgrabiti što veće ovlasti, čak i međusobno ne podnose, nije, gle čuda, ni pipnula u reforme, a i proračun je uglavnom prepisala od prethodnika uz znakovito rezanje u obrazovanju i znanosti te socijali.

Ne čudi da je najava „reformi“ u zdravstvu, što bi je trebao provesti ministar kojeg su zbog lošeg rada smijenili s mjesta ravnatelja zadarske bolnice, zabrinula mnoge, a nije impresionirala nikoga, kao što ne čudi ni napad na znanost i obrazovanje budući da je vlada dobrim dijelom sastavljena od vjerskih fanatika kojima znanost ionako nije najvažnija stvar na svijetu. Pravo obrazovanje, zna se, megadomoljub stječe na vjeronauku, od svoje babe uz ognjište i od sebi sličnima u birtiji ili kladionici.

Da će to ministarstvo, kojem je na čelu simpatizer kreacionizma Predrag Šustar, biti nepresušan izvor najmaštovitijih ludosti vidi se i po pokušaju klerikalizacije znanosti i obrazovanja, odnosno perverznog spajanja Katoličko bogoslovnog fakulteta s Filozofskim fakultetom čiji su studenti taj pokušaj silovanja velikom većinom odbili, međutim, daleko je to još od pobjede.

Budući da su program, ali i smisao postojanja ovog Karamarkovog HDZ-a i desnijih mu partnera praktički isključivo bazirani na širenju histerije i paranoje od ugroza te unutarnjih i vanjskih neprijatelja, u rasponu od samo njima vidljivih, a u realnom svijetu odavno nepostojećih komunista i Jugoslavena, preko Srba i izbjeglica, do ateista, civilnog društva, satire, Frljića, Ante Tomića, nepodobnih u kulturi i medijima, moderne civilizacije te zdravog razuma kao takvog, dakle po svemu jednaki konceptu strašenja naroda neprijateljima i čuvanja stečevina revolucije, jednako zadrtih, fanatičnih i primitivnih pradavnih komunjara, odnosno preciznije staljinista čiji su mentalni i duhovni nasljednici, ne treba čuditi što su čistke i obračuni s neistomišljenicima bili prvi i za sada jedini konkretni potezi nove vlasti. Naravno, praćeni sveobuhvatnom i još neviđenom klerikalizacijom društva što je od pamtivijeka dokazana garancija napretka i blagostanja.

Postupci Domoljubne koalicije koja je pokrenula aktualnu konzervativnu kulturnu revoluciju definitivno nisu neočekivani, ali to da će se pompozno najavljene reforme svesti tek na ovaj "sovjetski" model obračuna s ideološkim protivnicima i ništa drugo teško je bilo vjerovati.

Ponašanje ministra kulture Zlatka Hasanbegovića postalo je simbol te osvetničke i čistkama opsjednute politike HDZ-a i partnera, čiji se stil može opisati kao kombinacija osvetničkog ideološkog fanatizma i lošeg kućnog odgoja, ali posve je jednako, da ne budemo nepravedni, zvučala i prijeteća i huškačka uskrsna propovijed kardinala Bozanića. Izljevi političke i ideološke netrpeljivosti i govor mržnje do sada su bili rezervirani za notorne hejtere i crkvene politikante poput biskupa Košića, Bogovića ili Pozaića, no posve je očito da je i kardinal Bozanić u sve većem raskoraku s naukom i stavovima pape Franje, ali i u otvorenom ratu s velikim dijelom vlastitog naroda te, nažalost, sve očitije i sa vremenom u kojem živi.

Bozanićeva tlapnja o Zlu koje opsjeda medije, osim što je opasno huškačka, posve je neistinita i zapravo žalosno promašena, a takvim istupom, koji mu nije prvi, kardinal je potvrdio svoju neizlječivu netrpeljivost prema drugačijem mišljenju, nerazumijevanje medija ali i nesposobnost shvaćanja smisla i biti demokracije. Na žalost, potvrdio je i očitu potkapacitiranost u odnosu na svojeg prethodnika, mudrog i blagog kardinala Kuharića, koji ovakav svadljivi ton i sramotne ispade nikada ne bi dopustio ni sebi ni svojim svećenicima.

Mainstream mediji su, a to kardinal zasigurno zna, mahom u vlasništvu istomišljenika, pa čak i saveznika Kaptola i Domoljubne koalicije, poput Styrije i EPH, u čijim izdanjima tek pojedini autori još nisu upregnuti u domoljubna kola, a zapravo jedino 24sata nisu svjetonazorski i politički "na liniji" vladajućih. Hrvatska radio televizija, na kojoj se čistke nepodobnih urednika i voditelja provode od prvog dana promjene vlasti, pod potpunom je kontrolom HDZ-a i Kaptola. HTV, uostalom, sve više i izgleda kao da ga uređuje osobno Bozanić uz asistenciju Karamarka i Ilčića, što često izgleda doslovno tragikomično.

Tako je na primjer Krešimir Čokolić, novi v.d. glavnog urednika 3. programa, dva dana nakon što je zamijenio prema općoj ocjeni odličnog, ali presvjetovnog i, stoga, u čistkama ipak pometenog Deana Šošu, odmah iskoristio pruženu prigodu i emitirao svoj vlastiti dokumentarac „Dominikanci u Hrvatskoj“, voditeljice iz informativnog programa u intervjuima ističu kako im je vjera najvažnija stvar u životu, a sve pršti od gostovanja Miklenića, Markićke, Ilčića i Marušića koji svojim anticivilizacijskim i često sumanutim stavovima i lažima, neometano zagađuju eter. Uglavnom, sve je tako lijepo i normalno, baš kako bi trebalo biti da je danas 1016. godina.

Po pitanju kvalitete HTV-ov informativni program, za vrijeme nikom dragog i posve neobjašnjivog Josipovićevog kadra Radmana, definitivno nije živio najbolje dane, ali bio je zapravo prilično politički neutralan, a koliko god Karamarko, Hasanbegović i Bozanić bili do granica histerije opsjednuti javnom televizijom i napadima na nju, razloga za nezadovoljstvo nisu imali. Crkve i religije na HRT-u nikada nije manjkalo, TV kalendar je uvijek našao riječ razumijevanja za ustašku vojnicu i Wehrmacht, HDZ-u skloni urednici i novinari, uključujući i one smijenjene s uredničkih pozicija, nisu maknuti s ekrana nego su nastavili su raditi na jednak način kao i uvijek, u Pola ure kulture promicala se Karamarkova istina i stavovi, a praktički čitav 4. program HTV-a bio je u službi povratka HDZ-a na vlast.

Milanović i njegova vlada u tom Josipovićevom dvorištu nisu imali praktički nikakav utjecaj ni privilegije, rasturali su ih jednako Maja Sever s lijeva, kao i svi desni novinari, a ono što mu je Aleksandar Stanković, u pokušaju neskrivenog osobnog obračuna, radio u „Nedjeljom u 2“ bio je zapravo mučan i tužan trenutak za novinarstvo kao profesiju.

Nakon brutalnih čistki u kojima su nepodobni pometeni s ekrana i stvorena televizija po Karamarkovoj mjeri, HTV se uspio promptno i zastrašujuće srozati, pa već sada funkcionira po matrici iz najgoreg doba samoupravnog socijalizma, prilagođen, naravno, novom vremenu. Predsjednica i premijer prate se ekstenzivno „kao nekad“,  mucavi i beskrvni voditelji čitaju vijesti o gospodarskim i inim uspjesima i najavljuju bolje sutra, sugovornicima postavljaju nevjerojatna pitanja poput „je li došlo vrijeme da se okrenemo vjeri?“, a jednako elokventni ministri, neometani neugodnim pitanjima, s mukom sriču rečenice kojima će te najave boljeg sutra dodatno osnažiti.

Gledajući te nastupe, čovjek s užasom mora konstatirati da čak i mediokriteti iz prošlih vlada prema ovima izgledaju kao premija na lotu. Uostalom, kako ozbiljno shvaćati vladu u kojoj je ministar policije jedan od dva najelokventnija i najnormalnija člana, dok ministar kulture s mukom sriče proste rečenice, a onaj zadužen za znanost i obrazovanje, baš i ne vjeruje u teoriju evolucije.

Problem vladajućima više ne bi trebao biti čak ni Novi list u kojemu je već ranije instaliran poslušni glavni urednik, a koji će, kako se naveliko priča, nakon prodaje fondu odnosno medijskoj grupaciji zanimljivog imena JOJ, na jednak način kao i Jutarnji list postati kooperativan i prestati ljutiti vladajuće. Sve je tu dakle u prilog Kaptolu i novoj vlasti, ali, vrag odnio sreću nezasitnu, ni to im nije dovoljno, baš kao što nekad, u tom toliko spominjanom komunizmu, ništa nije bilo dovoljno njihovoj braći po mentalnom sklopu koji su tada vladali.

Ministar kulture Hasanbegović po shvaćanju demokracije i slobode govora sličan je Bozaniću, s tom razlikom što je njegov prirodni stil ipak bliži onom „i kolcem i lancem i bokserom u glavu“, s dodatkom tragično neduhovitih doskočica tipa „desant na Drvar“. Hasanbegović je zapravo vjerojatno najstrašnija priča od kad je hrvatskih vlada i ministara, premda bi se i Crnoja, da je imao priliku ostati u igri, sigurno lijepo iskazao. U ovo malo vremena na vlasti Hasanbegović je dosegnuo razinu koja je izgledala nedohvatljiva za živog čovjeka: baš svaki potez koji je povukao izazvao je zgražanje i gađenje praktički svakog normalnog i civiliziranog čovjeka, te svih u resoru kojeg su mu u nekom bizarnom pomračenju uma gurnuli pod čizmu.

Brutalnim obračunom s neprofitnim medijima i civilnim društvom odmah se legitimirao kao zloćudna štetočina, a nedolazak na proglašenje Europske prijestolnice kulture 2020. i uporno izbjegavanje čestitanja nepoćudnoj Rijeci i Riječanima čin je zaprepašćujućeg nedostatka odgoja i građanskih manira. Nije to mogao popraviti ni kasniji dolazak u Rijeku tako očito iznuđen pritiscima nadređenih da svojim infantilnim inatom prestane raditi štetu vlastitoj stranci i vladi.

Koliko su mu odgoj i građanski maniri slabo poznat pojam Hasanbegović je pokazao i kada se nije ni ovlaš osvrnuo, a kamoli osudio onaj gadljivi i maloumni igrokaz osuđenog dilera i HDZ-ovog pajaca Bujanca i ustašoidne rulje iz njegove pratnje pred Mirjanom Rakić, koju je nakon te epizode u osvetničkom pohodu smijenio zajedno sa svim članovima Vijeća za elektroničke medije. Najsramotniji ispad u tom ministrovom tužnom nizu neprimjeren je i huškački komentar na nedavni napad lokalnih debila na Antu Tomića u Splitu. Hasanbegović je izbjegao osuditi napad na pisca sakrivši se iza one otrcane budalaštine da osuđuje svako nasilje i pozvao na odgovornost za napisanu riječ, čime je Tomiću poručio da je sam kriv što ga napadaju, jer piše tako kako piše pa batine stoga i zaslužuje. U svakoj bi iole civiliziranoj zemlji takav niz neciviliziranih ispada, uz one ustašoidne iz mladosti, bio dovoljan da Hasanbegović dobije nogom u dupe, zauvijek nestane iz vlade i javnog života i vrati se skupljanju ustaških sličica i salveta, ali ne i ovdje.

Da su Hasanbegović ili Tepeš jedina sramota ove vlasti, ajde nekako, svakom se može zalomiti jedna takva ludost, ali naravno da nisu. Ima toga još, koliko god treba. Odluka predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, premijera Oreškovića i ministra Šustara da ne trepnuvši odslušaju urlike „Za dom spremni“ i „Ajmo ustaše“, kojima je cvijet hrvatskog kretenizma što se okupio na tribinama u Osijeku uveličao utakmicu Hrvatske i Izraela, spada u istu kategoriju, s time da je izjava predsjednice RH da nije čula nikakve sporne povike još i ozbiljni atak na zdrav razum i dobar ukus. Iznuđeno priopćenje iz ureda premijera Oreškovića u kojem se osuđuje korištenje simbola totalitarnih režima (a znamo, sve oko nas vrvi od srpova, čekića i crvenih zvijezda), bez spominjanja konkretne utakmice i ustaških skandiranja uobičajenih na svim utakmicama reprezentacije, također spada u red sramotnih, neukusnih i neciviliziranih ispada u rangu Hasanbegovićevih.

Nerazumno poigravanje ove vlasti s ustaštvom, u što spada i prošlogodišnji nedolazak Kolinde Grabar Kitarović na komemoraciju za žrtve ustaških zločina u logoru Jasenovac, rezultiralo je najavljenim židovskim bojkotom ovogodišnje komemoracije, kojemu su se ubrzo pridružili i Srbi, dok Romi još uvijek važu bi li išli ili ne. Taj bojkot žrtava već spada u rang skandala i sramote međunarodne težine, a Sedlarov film o Jasenovcu, koji je već proglašen revizionističkom budalaštinom, što je posve očekivano i u skladu s reputacijom autora, svakako neće pomoći popravljanju sve lošijeg imidža Hrvatske.

Uglavnom, shvatili ste, gotovo ništa što je ta živopisna skupina na vlasti do sada napravila, nije bilo odrađeno ni s minimumom pameti, stila, zdravog razuma i dobrog ukusa. Sve je to zapravo tek nešto drugačiji oblik terora i primitivne revolucije zadrtih, nekulturnih i nekompetentnih što u ovim krajevima na užas svakog normalnog čovjeka neprekidno teče li ga teče, jebem li je više nezaustavljivu i nepresušnu. Potpuno je pritom jednako koji je predznak u pitanju, jer je uvijek, bila riječ o partizanima ili ustašama, staljinizmu ili fašizmu, orbanizmu ili putinizmu, to zapravo isti žanr, s agresivnim pravovjernim i podobnim primitivcima u glavnoj ulozi te pristojnim i civiliziranim svijetom u sporednoj, koji drži glave dolje, trpi šamare i čeka da sve to samo od sebe prođe. E jebi ga, problem je što neće proći, jer nikada nije prošlo samo od sebe.

Karamarko i ta nevesela družina, pričaju često o Europi i pozivaju se na nju, ali čeznutljivo gledaju tek prema njezinu istoku, a ono što ih stvarno pali i nadahnjuje zapravo su Orbanova Mađarska, Putinova Rusija, Vučićeva Srbija i Poljska Jaroslawa Kaczynskog. Jedino što na zapadu vide, raspoznaju i razumiju je Vatikan, ali samo donekle, jer ovaj je papa ipak malo suspektan. Ono što je za Hrvatsku dobro jest činjenica da nitko iz ove ekipe nema karizmu ni kapacitet spomenutih autokratskih, anticivilizacijskih i antidemokratskih vođa pa će im put do cilja biti ipak teži i neizvjesniji. Loše je, međutim, što su takvi fanatizirani ali podkapacitirani, u pokušaju da od Hrvatske stvore svoju verziju Poljske, Mađarske ili Srbije, u stanju napraviti ogromnu štetu. Pusti li ih se da neometano jačaju i bujaju, metastazirat će toliko da ćemo se od njih opravljati desetljećima.   

Onima koji bježe iz ovakvog zatucanog i klerikalnog kretenlanda nitko nema pravo išta zamjeriti, ali tko god ostane, a nije inficiran virusom povijesnog kretenizma, ima se obvezu svakodnevno opirati toj galopirajućoj primitivizaciji države i društva, pa makar i tako da uporno ostaje normalan i zadrži zdrav razum. Najgluplje bi od svega bilo tek pasivno čekati da se nakupi toliko frustracija pa da na scenu stupe još i neki novi partizani istog mentalnog sklopa i da sav taj već viđeni brutalni i bezumni krvavi cirkus moramo proći ponovno. A jebiga, znamo nažalost gdje i s kim živimo i koliko su takvi raspleti ovdje mogući.