Već uobičajeni hrvatski medijski radni dan pod egidom „pomažemo vlasti, prijateljima i neprijateljima naših neprijatelja“ kojega je u nedjelju tako lijepo i udvornički, kako to nitko od mainstream medija ne zna, započeo Jutarnji list velikodušnim ustupanjem prostora za veličanje lika i djela Vase i Hase, nastavio je Aleksandar Stanković ugostivši Zlatka Komadinu, Milanovićeva protukandidata na izborima za čelnika SDP-a, pa mu u „Nedjeljom u 2“ dao priliku da lagodno i bez neugodnih prepreka i stresa dokaže da je baš on taj koji zaslužuje preuzeti najjaču oporbenu stranku u Hrvata.

I dok je Jutarnji svoju PR zadaću u korist HDZ-a i njegovih, blago rečeno, moralno suspektnih kadrova odradio besprijekorno, Stankovićev se trud da učini uslugu protivniku svojeg najomraženijeg političara i pogura ga prema pobjedi pretvorio u potpuni debakl.

Komadinino gostovanje, naime, bilo je jedno od apsolutno najbesmislenijih, sadržajno najpraznijih i ukupno gledajući najdosadnijih sat vremena ikada na ikojoj televiziji, jer doista je teško sjetiti se kada je nekome uspjelo ne reći baš ništa konkretno u punih 60 minuta, a nije da je konkurencija slaba.

Razni se čudaci povlače po televizijama, bude tu i onih što se boje urota i chemtrailsa, raznih čuvara stečevina, bude ministar znanosti sklon kreacionizmu, znaju biti i admiral Lošo i Tomac, svakakvih se baljezganja može čuti, ali već su i neki domaći nogometni treneri, pa čak i nogometaši prerasli ovako tragičnu razinu ispucavanja šupljih fraza kakvima kao jedinim verbalnim oružjem barata samoprozvani ujedinitelj i wannabe predsjednik SDP-a. Isti taj Komadina koji u čitavoj karijeri novinskim urednicima nije dao mesa ni za jedan pošten i sočan naslov, međutim, baš kao i Karamarko, zapravo uopće ne želi biti premijer, jer mu je jasno da bi, za razliku od one tužne ministarske epizode kada je trebalo tri mjeseca, sada bilo dovoljno tri dana da se vidi da je nedorastao za iole zahtjevniji i ozbiljniji posao. A i ljepše je i lakše, da se ne lažemo, ostati zaklonjen u županijskoj sjeni.

Komadina je gostujući kod Stankovića nadmašio i genijalce iz svijeta nogometa, jer oni barem poznaju materiju o kojoj mucaju i sigurno im se ne bi moglo dogoditi da u svom fahu ne znaju nešto tako opće poznato kao što je činjenica da se SDP kao stranka preko Ivice Račana ispričao za zločine KPH/SKH još davno, prije 25 godina, točnije 3. studenog 1990., prilikom promjene imena SKH u SDP – Savez demokratskih promjena jer bez toga naprosto ne bi mogli dalje.

Neupućeni Komadina bi, da je to znao, a morao je znati, jer je takvo neznanje nezamislivo kao da kandidat za nogometnog izbornika ne zna da je Hrvatska 1998. bila treća na Svjetskom prvenstvu, izbjegao blesavo i bespotrebno izmotavanje na jednostavno pitanje bi li se on ispričao za grijehe KPH/SKH, pa bi mogao elegantno reći da se isprika već davno dogodila i pametnije, ali i dostojanstvenije izbjeći izricanje stava o isprici kao takvoj, kad već nije sposoban imati vlastiti stav o nečem tako normalnom kao što je isprika za zločine i grijehe. Naravno da bi to trebao znati i Stanković, ali krhko znanje voditelja koji pušta kosu već se prečesto ponavlja da bi to bilo čudno.

Još je tu bilo tužnih trenutaka, poput onog kada je wannabe predsjednik SDP-a našao razumijevanje za onaj subinteligentni potez splitskog gradonačelnika koji je svojedobno uveličao postavljanje spomen ploče poginulim HOS-ovcima baš na 10. travnja i uz grb koji nije službeni hrvatski, a tada još i lapsusom čestitao Dan pobjede nad antifašizmom, pa još i poslao cvijeće na isti dan godinu kasnije. Komadina je, ne bi li se dodatno ukopao, još i pojasnio kako mu se maloumna Baldasarova objašnjenja kako Split nije isto što i Rijeka, pa tamo tobože treba postupati drugačije, čine zapravo razumnim i prihvatljivim.

Kvragu, a kako to točno Split nije isto što i Rijeka? Je li u Splitu bilo borbi i bombardiranja, razaranja grada i civilnih žrtava u Domovinskom ratu? Nije.
 
Je li Split u 2. svjetskom ratu bio poznat po snažnom i brojnom ustaškom pokretu, pa je sada malo nezgodno, je li, ne razumjeti takve debilne ustašoidne ispade jer tradicija je tu da bi se poštovala? Jebiga, nije ni to. Split je zapravo bio utvrda partizana, znatno jača nego Rijeka, bilo je tu čak i nešto četnika, čega u Rijeci nije bilo, a ustaše su se u tim talijanskim posjedima na ovoj strani Jadrana brojale u promilima. Uostalom, čak je i Hajduk bio u partizanima.

Koliko onda moraš biti netalentiran da u takvoj situaciji tražiš opravdanje za tragikomičnog SDP-ovog gradonačelnika, a istodobno se nisi u stanju jasno i bez okolišanja odrediti prema svemu lošem iz razdoblja 1945 – 1990 nego mucaš i izvlačiš se, ne znajući čak ni da je to netko i u tvoje ime već obavio? Čovjek pomirenja i ujedinjenja? Vođa oporbe? Budite ozbiljni...

Kako uostalom ozbiljno shvatiti čovjeka koji javno prizna da je svjesno glasao protiv svojih vlastitih uvjerenja i stavova kada je Milanović izbacivao iz stranke Aleksandru Kolarić, svog ženskog pandana po taktu i temperamentu?

Emisija se iz tužno dosadne u urnebesno smiješnu pretvorila u trenutku kada je Zlatko Komadina krenuo objašnjavati zašto su u krivu oni koji tvrde da se boji preuzeti odgovornost i ne zna se suočiti sa stresom.

– Kako nisam preuzimao odgovornost? Vodio sam gradilište u Rijeci, a jedno čak i u Zagrebu, spavao sam po hotelima i sobama, vodio sam i košarkašku ekipu... - krenuo je Komadina nizati svoje zavidne organizacijske i voditeljske pothvate, natjeravši čak i Stankovića da u tom antologijskom trenutku digne ruke od pomaganja.

Komadina, čini se, uopće ne razumije situaciju u kojoj se Hrvatska danas nalazi i ono što se od čovjeka u njegovoj poziciji očekuje. On doista misli da je tu riječ o finesama oko više ili manje socijaldemokracije ili više ili manje libertarijanstva i da je dovoljno da se svi odbačeni vrate u stranku pa tako zbijeni palamude i taktiziraju.

On, čini se, ne razumije ni da je Hrvatska u civilizacijskom i svjetonazorskom ratu kakav još ovdje nije viđen i da se treba boriti za temeljna ljudska prava i slobode, demokraciju kao takvu, civilno društvo i sekularnu državu, i da tu za ispade poput Baldasarova nikada ne smije biti razumijevanja ni opravdanja.  

On također ne razumije da na njihovu žalost, a na sreću zdravog razuma, u SDP-u nemaju tu privilegiju da ih, kao što je slučaj s HDZ-om, slijedi vojska dovoljno fanatičnih, poluobrazovanih i impresivno zatucanih glasača koji će u vječnom strahu od neprijatelja, đavla i raznih ugroza svetih stečevina zauvijek biti vjerni vojnici partije i glasački stroj koji ne postavlja pitanja i ne pregrijava mozak nepotrebnim razmišljanjem. SDP-ova potpora itekako ovisi o nestranačkim glasačima koji na njih gledaju ponajprije tek kao na bolju opciju od HDZ-a, odnosno spremni su im dati glasove ovisno o tome koliko su odlučni, čvrsti i principijelni u situacijama poput Baldasarove. Tu su taktiziranje i kompromisi siguran put u propast.

Gledajući sa strane, SDP se tijekom boravka na vlasti, baš kao i Milanović na mjestu premijera, može pohvaliti tek zadnjom godinom mandata koju su, međutim, odradili prilično dobro, preokrenuvši sve negativne trendove, i u kojoj je čak i Milanović (uz pomoć američkog savjetnika, doduše) napokon shvatio da za biti premijer i državnik nije dovoljno samo znati pomesti saborski pod s Karamarkom u verbalnom nadmetanju, što uostalom i nije neki problem.

Milanovićeva ekipa se, dakle, može pohvaliti makar tom zadnjom godinom i barem nagovještajem da Milanović može kontrolirati samog sebe i svoje demone. Čime se, pak, može pohvaliti Komadina?

Uspjesima u svojoj županiji ne bi trebao, jer je u tim krajevima glasati protiv HDZ-a još uvijek znak dobrog ukusa i kućnog odgoja, što u kombinaciji sa živopisnim likovima koji u Rijeci i većem dijelu Primorsko goranske županije vode i predstavljaju HDZ, jamči izbornu pobjedu i stablu ili kamenu koji bi im bili protukandidati.

Možda podatkom iz prošlosti da je jednom izbjegao kandidirati se sam, pa podržao Milana Bandića u utrci za mjesto čelnika stranke vizionarski procijenivši da je baš on oličenje socijaldemokracije? OK, Bandića je svojedobno spašavao i Milanović pa su tu izjednačeni.
 
Možda vrhunskim suradnicima jer i sam stalno ističe da je timski igrač? Teško, jer je najbliži mu suradnik, Davor Bernardić, koji u Zagrebu ne bi dobio izbore ni da se Bandić navuče na metamfetamin i počne okolo hodati krezub u minici, svoj očiti manjak političkog talenta zacementirao vožnjom u pijanom stanju u vrijeme predizborne kampanje što je glupost koju je, doduše, preživio njegov nekadašnji mentor Bandić, ali druga su to vremena bila. A uostalom, odrastanjem u Poganoj Vlaki u društvu poskoka, vila, vuka i hajduka, stekneš malo jači instinkt za preživljavanje.

Ni ostatak te ekipe odbačenih i razočaranih ne zvuči bogznakako obećavajuće. Rajko Ostojić je dobar čovjek i vrhunski liječnik, ali u politici se snalazi jednako katastrofalno kao i svi liječnici. Ostat će vječna enigma što te ljude tjera da odustanu od toga da budu vrhunski i poštovani u svom poslu da bi postali najgori u politici.

Tonino Picula i njegovi bjegovi od odgovornosti postali su već legendarni, Baldasar je Baldasar, a ideja da će se tu nešto angažirati i Linić, Josipović, Holy i tko zna tko sve ne, nema veze s realnim životom i zdravim razumom.

Provjetravanje stranke i nova lica SDP-u su definitivno potrebni, jer svakakvog se tu balasta nakupilo. Ni novo lice na vrhu SDP-a ne bi bilo zgorega, ali u ovakvim vremenima ulog je toliko velik da si ta stranka i njezini članovi, ali ni onaj dio Hrvatske koji nije SDP-ovski, ali vjeruje u teoriju evolucije, još nije šenuo umom i nije bolesno opsjednut ustašama i partizanima ne mogu priuštiti pogrešan odabir. Naime, čak i onima kojima ta stranka nije prvi pick trebalo bi biti jasno da je jaki i stabilni SDP danas više nego ikad potreban čitavoj Hrvatskoj, naprosto stoga, jer netko mora biti brana od potonuća u bezumno ideološko blato i ludilo u koje ga ova zatucana ekipa vjerskih fanatika i mračnjaka s vlasti vuče. Ne bude li to u stanju SDP, morat će biti netko drugi, ali pitanje je koliko bi vremena trebalo da se to dogodi i bi li već bilo prekasno.

Na stranu sad Milanovićeve mane, one su toliko poznate da ih nema smisla ni nabrajati, istina je i da živcira mnoge, često s pravom, ali ono što mu nitko ne može poreći jest spremnost da uvijek žestoko brani svjetonazorne i civilizacijske stečevine 21. stoljeća, kao i to da se s HDZ-om zna uspješno tući i njihovim oružjem i ne boji ih se. Komadina? On bi ih mogao pokušati pobijediti tako što će ih natjerati da svisnu od dosade. Možda je i to moguće, ali nisam siguran isplati li se njegovoj stranci to provjeravati. Naime, sasvim je sigurno da taj pokušaj ne bi preživio ni SDP.