Nakon opjevane prezentacije programa u powerpointu za siromašne, usporedive sa svojedobnim nastupom Nizozemaca koji su naivne i priproste indijance zadivili šarenim kuglicama i alkoholom pa im oteli Manhattan, a u kojoj osim šupljih fraza i općih mjesta prikladnih za kakvu self help knjižicu nije rečeno ništa konkretno, potvrđena je Tim`s Team vlada i Hrvatska je krenula u avanturu koja sasvim sigurno neće donijeti blagostanje, ali garantira da, blago rečeno, ni dana neće biti dosadno. Kako sada stvari stoje, nakon što smo upoznali ministre, bit će zapravo i prilično gadljivo.

Primitivni i prostački dernek na primopredaji Ministarstva branitelja uz sudjelovanje šatorske ekipe i elitnih građevina poput Merčepa i Rojsa, na kojemu su falile samo cajke i razdragana pucnjava u zrak, a što ga je kao što je i red u ozbiljnim talibanijama blagoslovio biskup Košić tjerajući iz zgrade đavla i preostali zdravi razum, najavio je što otprilike u državi možemo očekivati sljedećih godina. Čitav je taj cirkus dodatno dobio na težini kada se otkrila Crnojima prevara sa zemljištem i sklonost nasilju zbog koje je i pritvaran da bi mu napokon, nakon nerazumljivo dugog čekanja, dali mogućnost da sam ode. Prosvjed protiv kazne za govor mržnje televiziji Z1 kojim je Zagreb ponovno blokirala ekipa od čijih se poruka i urlika svakom normalnom okretao želudac potvrdio je, pak, da Hrvatska neće plakati samo za Milanovićem nego i za Tuđmanom i Šuškom kao simbolima razuma i tolerancije u odnosu na današnje im nasljednike.

Kako je uopće i zašto došlo do tog sumraka zdravog razuma i dobrog ukusa? Istina je da bi svatko normalan kada bi se u nekom filmu na baš ovakav način formirala baš ovakva vlast neke tobože normalne i moderne demokratske države, pomislio da je scenarist, ne pretjerao, nego posve šenuo umom, jer, naravno da u normalnom svijetu nije moguće da vlada bude povjerena čovjeku navrat nanos pokupljenom s drugog kraja svijeta, kojeg nitko ne poznaje, koji jedva da govori hrvatski jezik i, najbolje od svega, pojma nema o državi koju je pristao voditi nakon što su mu dali tri sata da odluči ide li ubit oko nakon ručka ili biti premijer.

Još je manje normalno da mu, usput, da sve bude luđe i nevjerojatnije, njegovu vlastitu vladu i sastave neki drugi ljudi, koje on također ne poznaje, pa se tu na okupu nađu špijuni skloni uhođenju i zlostavljanju novinara, lažljivac s kod javnog bilježnika ovjerenom laži, mračni lik koji simpatizira ustaštvo i mrzi antifašizam, a s kulturom ima veze koliko Rozga ili Goebbels, pa liječnik smijenjen zbog muljanja u bolnici, pa posrnula časna sestra, pa izaslanik najmoćnijeg tajkuna i pravog vlasnika većeg dijela države, pa klasični politički konvertiti i provincijski amateri željni blještavila metropole, pa seoski načelnik koji je za nagradu što je u selu postavio javnu rasvjetu, a u Baumaxu se zaigrao sa stiroporom dobio resor gospodarstva, pa nasilju skloni i privođeni sastavljač popisa izdajnika koji je muljao sa zemljištem, pa vjerski fanatik koji je postao ministar znanosti(!) za nagradu što je bio HDZ-ov trojanski konj na lokalnim izborima, pa ostali vjerski fanatici opće prakse opsjednuti tim vječnim i evidentno najvažnijim crkvenim pitanjem tko s kim, kada i kako spava, prolijeva li se tu, božesačuvaj, kakvo sjeme uzalud i kome rastu dlake na dlanovima te ini putnici kroz vrijeme, zalutali u 21. stoljeće iz doba inkvizicije, s tek jednim kratkim zaustavljanjem da pokupe putnike iz 2. svjetskog rata.

Ovaj sastav vlade, kakav bi se savršeno uklopio u neki novi i do sada najluđi Tarantinov western, definitivno izgleda kao kakva opaka zajebancija, ali ovakav izborni rasplet koji garantira četiri doista mučne i zasigurno uludo potrošene godine u našim malim životima, nije ni najmanje neočekivan ni neobičan za Hrvatsku i njezine stanovnike. Da se ne lažemo, ovdje sve drugo osim ovakvog raspleta, dakle pobjede zatucane opcije mračnjaka iz prošlosti, zapravo treba shvaćati kao iznimku i ugodno iznenađenje koje sigurno nećemo često viđati.

Ukratko, Hrvatska je dobila upravo ono što zaslužuje – vlast po mjeri većine svojih građevina: kako onih zatucanih fanatika što su ovdje u uvijek prvom planu, neovisno o sustavu i državi, i uvijek su jednako histerični oko tekovina/stečevina, tako i onih koji na izbore ne izlaze jer tobože nitko nije dostojan njihova glasa te, napokon, onih koji izađu, ali s isključenim mozgom i biraju svakakve prodavače magle koji ih prevare i uvjere da su baš oni taj mitski „treći put“ pa onda u orbitu lansiraju i Kerume i Mostove i Vilibore Sinčiće.

Premda je užas civiliziranijeg, dakle manjinskog dijela građana Hrvatske izgledom nove hrvatske vlade razumljiv i opravdan, to da velike skupine ljudi čim im se ukaže prigoda naprave od sebe i drugih budale i učine nešto što šokira svakoga pri zdravom razumu, nije zapravo ništa novo niti nepoznato, pa čak ni ekskluzivno hrvatsko. Uostalom i pametniji među Švicarcima su taoci svojih zatucanih brđana na onim silnim referendumima, Poljaci su birali kao da su sišli s uma, a i većina je Talijana uredno Berlusconiju iznova davala šansu da im sustavno kretenizira državu. Ono što je fascinantno je činjenica da ta masa zatucanih štetočina ovdje uspijeva upravo zastrašujuće dobro, znatno bolje od ičega poznatog iz flore i faune, a čudesno je otporna na svaki svjetonazorski i civilizacijski pomak i napredak, prije svega na pamet i znanje.

A startna je pozicija bila svima jednaka tada davno, kada su prvi lukavi prevaranti shvatili beskrajni potencijal tupave i neuke gomile, pa su svojim suvremenicima stisnutim uz mamute u hladnim pećinama prodali priču o božanstvima koja donose vatru i čiju dobru volju treba održavati redovitim darivanjem, što su, razumljivo, popušili svi, jer krhko je tada bilo znanje. Kasnije su njihovi nasljednici još uspješnije prodali maglu podvalivši koncept organizirane religije te postigli upravo fascinantne rezultate poput spremnosti svakog člana stada da se bez puno pitanja odriče svega materijalnog i ostalog što treba u korist crkve, a nije bio problem, dapače, bilo je zadovoljstvo, u ime vjere i ljubavi prema vlastitom Bogu i toj istoj crkvi, proliti hektolitre krvi drugog, u osnovi identičnog stada, jednako zaglupljenog od svojih vlastitih pastira.

Ipak, unatoč silnim prijetnjama strašnim nebeskim sudom, pa kasnije i sudom partije, chemitrailsima i kojekakvim opasnostima i zavjerama, većina se Europe i civiliziranog svijeta uspjela s vremenom iskobeljati iz pozicije stada ispranog mozga i naprosto - napredovati. Godine prolaze, sve se mijenja, ali ne i ovdje. Ovdje, jebiga, sve stoji. Hrvatska  funkcionira kao zemlja koja neprekidno hoda po pokretnoj traci za vježbanje i ne miče s mjesta, a povremeno kada ostane bez snage, traka je povuče unatrag.

U Hrvatistanu se vozilo u rikverc i prošle godine kada je histerija glupljeg dijela stanovništva zbog straha od imaginarnog komunizma i obnove Jugoslavije koju su raspirivali Karamarko i prijatelji bila usporediva s onom u McCarhyjevoj Americi 50-ih godina. Zaboga, koliko glup moraš biti da padneš na priču o komunističkoj prijetnji koju lansira stranka prepuna bivših komunista i to u trenutku kada se komunizma odrekla čak i Kuba prepustivši Sjevernoj Koreji da kao zadnja ugasi svjetlo na izlazu? Koliki pak imbecil moraš biti da doista vjeruješ da itko ima volje, želje i ambicije stvarati neku novu Jugoslaviju? Koga je za to uopće briga, dobro, osim tih istih megadomoljuba opsjednutih Jugoslavijom?

Ovdje je naprosto oduvijek sve naopako i kontra zdravog razuma i očekivati tu neku političku zrelost i razum potpuno je deplasirano.

Uzmimo, na primjer, tu navodno neizmjernu ljubav prema domovini, njezinoj suverenosti i cjelovitosti, taj sveti gral svih megadomoljuba i crkve, tog kao stijena čvrstog glasačkog stroja Domoljubne koalicije što svoje domoljublje češće potvrđuje neplaćanjem poreza i pozivima na nasilje i mržnju nego nečim korisnim. Nije potrebno ići u daleku ili bližu prošlost kada su Hrvatsku razni kokošari, pod normalno za dobar dan, svojevoljno nudili i darivali raznim okolnim krunama, carstvima i svima koji su iskazali ikakav interes, da prostite jednom čak i Srbima, pa sve do najvećeg među kokošarima, Ante Pavelića, i njegovih izdajničkih dealova s Talijanima, prije nego li će kako i priliči kokošaru prerušen u ženu pobjeći i ostaviti narod na milost i nemilost pobjednicima.

Dogodilo se to specifično i endemsko domoljublje i sada, u 21. stoljeću. Na primjer, kada je papa Benedikt XVI samo nervozno podignuo obrvu na presudu, pazite sad, hrvatskog suda, da bi Vatikan trebao dignuti šapu s istarskog samostana Dajla i pripadajućeg mu vrijednog zemljišta, praktički kompletno hrvatsko svećenstvo na čelu s kardinalom Bozanićem i njegovim domoljubnim stadom ne trepnuvši se odreklo suvereniteta nad vrijednim dijelom Hrvatske u korist Vatikana. Istarski biskup Milovan koji se s njima nije složio bio je kažnjen i prezren, a malo je falilo da u znak poniznosti ponude Vatikanu i ostatak Istre. Oni rijetki koji su pozivali na obranu digniteta, naglasimo ponovno, HRVATSKOG suda i suverenosti HRVATSKOG teritorija, prokleti su i napadani na pasja kola, jer da tko je vidio prkositi papi i Vatikanu i da kakvo je sad to neprimjereno inaćenje i neposluh.

U redu, ne treba baš u potpunosti slijediti primjer sirovog i arogantnog Staljina koji je Roosewelta svojedobno pitao koliko točno taj Vatikan ima divizija kada se usudi bahato tražiti ustupke, ali, doista, u čemu je fora da se domoljublje demonstrira konstantnim  poniznim i kompleksaškim skidanjem gaća pred Vatikanom, a istodobno trabunja o unutarnjim neprijateljima i mrziteljima Hrvatske?

Od ljudi koje skoro pa seksualno uzbuđuju pojmovi država, nacija, tradicija, vjera, Bog i slični, teško je očekivati čuda u sferi pameti, ali fascinantan je taj slugansko mazohistički mentalitet te ustašoidne ekipe. Nismo mi u povijesti imali baš previše pobjeda, uglavnom smo dobivali po ušima boreći se za sebe ili češće za druge, ali barem smo dva puta doista pobijedili i imamo razloga slaviti te pobjede i biti zadovoljni. Opet, to baš i nije tako za sve. Partizansku pobjedu u 2. svjetskom ratu, kojom je s Hrvata barem dijelom skinuta sramota za stravične ustaške zločine, a Istra i Dalmacija vraćene u okrilje matice, gluplji bi i krezubiji dio nacije najradije izbrisao i mazohistički uživao isključivo u patnjama ustaškog poraza i Križnog puta. Jebeš pobjedu kraj dobrog poraza koje možeš oplakivati slineći na ramenu istomišljenika.

Da se razumijemo partizanski je obračun s poraženima bio brutalan i nerijetko zločinački, a „narodna se vlast“ nije proslavila ni kasnije kada se bezočno otimalo „klasnim neprijateljima“, dok su priglupi bombaši postajali direktori konfisciranih tvornica, ali izjednačavati to s ustaškim svinjarijama u najmanju je ruku maloumno. Posebno je simpatično vidjeti kako se te partizanske pobjede srame u Dalmaciji, jer premda je pape možda i bio Torcida, dida je gotovo sigurno bio u partizanima, kao uostalom i svi igrači Hajduka na užas goleme većine današnje Torcide koja se, pak, iracionalno pali na iste one ustaše što su prepustile Dalmaciju Talijanima, a u Splitu ih tada gotovo nije ni bilo.  I da, glasa za HDZ i Zdravka Mamića.

Još je luđa situacija s proslavom „Oluje“ odnosno Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, kako se službeno zove. Praznik kakav se u civiliziranom svijetu obilježava dostojanstveno i s pijetetom prema svim žrtvama rata, ovdje se redovito pretvori u alkoholom i mržnjom natopljeni provincijski dernek s kojega se prozivaju izdajnici i loši Hrvati, a na kraju više slini nad poraženim ustaštvom nego što se slavi pobjeda ove „obične“ i valjda predosadne pobjedničke hrvatske vojske.

Nadalje, kako očekivati političku zrelost i razum od one iste većine koja je svojedobno mandat za stvaranje Hrvatske od svih mogućih kandidata, od svih Savki i Tripala, dala upravo namrgođenom i od svakog šarma i smisla za humor cijepljenom partizanskom generalu te njegovoj ekipi u kojoj su uz kremu pasivnih krajeva i cvijet ugostiteljstva iz emigracije bili i brojni pravi, baš ozbiljni udbaši, ne ovi fiktivni kojima nas danas plaše. Pa su onda, ne budi im teško, svi zajedno temeljito u pretvorbi poharali i opljačkali  voljenu domovinu, uništili industriju i poljoprivredu i stvorili državu po svojoj i mjeri Todorića, a svu tu tupavu sirotinju obnevidjelu u domoljubnoj ognjici ostavili bez posla, nagradivši samo kastu nedodirljivih i zaslužnih u koju spada i dobar dio ove ekipe iz šatora.

I, koliko je ono bilo ozbiljnih demonstracija, štrajkova i prosvjeda zbog te gospodarske katastrofe? Kako su onda ti isti temeljito sjebani jadnici iz slavonskih magluština, ličkih pustopoljina te dalmatinskog kamena, vale i stine kaznili krivce za svoj čemer i jad? Naravno, tako da su za njih uvijek ponovno glasali, i, bez brige, opet će. Birali su uporno iste one koji su im isprali mozak nepostojećim komunjarama i inim neprijateljima te obranama stečevina, izludjevši ih toliko da ovi patetični jadnici nisu u stanju vidjeti da se po ničemu ne razlikuju od istih takvih vječno nadrkanih pravovjernih čuvara revolucije i tekovina ovog i onog kurca iz nekadašnje Jugoslavije. Pri tom, ovi iz šatora su po svemu debelo nadmašili one nekadašnje subnorove udave i krvopije.  

Uglavnom, shvatili ste, čitav se svijet može mijenjati, mogu ga osvojiti i izvanzemaljci, ali na ovim prostorima će zauvijek ratovati ustaše, četnici i partizani, iza busije će vrebati komunjare, potpirivat će se strah od unutarnjeg i vanjskog neprijatelja da bi ti besprizorni krezubi agresivci imali zašto blokirati gradske ulice i biti važni. Kao kult će se štovati i ukazivati Gospa, bauljat će uokolo vile, vuci i hajduci, slavit će se bojevi s Turcima u kojima su pobjede donosili mrtva kokoš i Gospine asistencije i ponavljati kojekakve beskorisne i besmislene legende i mitovi kojima se ta neuka masa hrani, hrabri i daje si na važnosti.

Zastrašujuća ideološka podjela na naše i njihove u Hrvatskoj zapravo nema veze s ljevicom i desnicom u klasičnom obliku. Ovdje se radi o sukobu civilizacija, svjetonazorskom ratu mračnog primitivizma i zatucanosti protiv pokušaja uspostave građanske države, civilnog društva i protiv grada kao takvog. Na prosvjedu koji je završio degutantnom predstavom pred Mirjanom Rakić čiji je jedini krimen bilo poštivanje hrvatskog zakona, uz to što je Srpkinja pola metra viša od Bujanca i ozbiljna novinarka, tražila se apsolutna sloboda izražavanja, pa se shodno tome treba slobodno izraziti i reći da valjanje ulicama te oku vrlo neugodne rulje podsjeća na trijumfalne ulaske raznih divljih hordi u gradove, zvali se oni ustaše, četnici, partizani, Crvena armija ili Isil. Tu se uvijek pristojan svijet sakrije, a rulja dobije priliku urlati i iživljavati se.

Odrasti na ovom prostoru traumatično je i stresno iskustvo, jer bez obzira tko je na vlasti i kako se država zvala nikada ne staje ta borba polupismene i zatucane većine protiv svakog civilizacijskog napretka. Jebiga dragi ustašoidi, možda to malo grubo zvuči, ali vi ste danas posve jednako dno dna kakav su nekad bili oni najtupaviji skojevci, subnorovci i ostali napaljeni čuvari revolucije, Tita i partije koji su ondašnjom mantrom maltretirali sve oko sebe.

I što sad?

Čitav taj primitivni igrokaz s porazom zdravog razuma već je viđen u Rusiji, Turskoj, Mađarskoj i Srbiji, a sada i Poljskoj, državama gdje su vlast osvojili populistički autokrati opsjednuti mitomanijom, paranojom i važnošću sebe i svoje države, a to je pjesma koju tupavo stado najbolje razumije i najviše voli. Pa onda po defaultu krene ušutkivanje protivnika, pa nametanje straha, pa autocenzura medijskih uredničkih miševa koji ne objavljuju nepoćudne tekstove jer „moraju skrbiti za svoju obitelj“, pa prava cenzura, pa gušenje sloboda, pa obračuni i likvidacije i tako dalje dok većina ne pukne pa se karte ponovno promiješaju i podijele, što nerijetko prati i nasilje.  

Matrica je uvijek ista i neće biti drugačija ni ovdje. Pitanje je samo postoji li dovoljno hrabrosti, volje i snage da se to iživljavanje nad slobodama, zdravim razumom i vožnja prema diktaturi zaustavi i spriječi. Jer, da se razumijemo, i taj Crnoja i taj Hasanbegović nisu pogreška ni previd, oni su naprosto svjetonazor i statement ove nove, turbo ideološke, a ne stručne vlade. Baš kao što je statement bilo imbecilno i prkosno imenovanje za dom spremnog, a od svijeta prezrenog i kažnjenog ustašoida Šimunića u stožer nogometne reprezentacije. Osvajanje teritorija, mic po mic, pa dok ide...

Fascinantno je kako se ovdje sve dobro začas okrene naopačke i pretvori u karikaturu. U tek četvrt stoljeća svoje neovisnosti i državnosti Hrvatska je svjetonazorski otišla toliko u rikverc da možda nikada nije bila dalje od zapadnih vrijednosti i civilizacije, a toliko blizu balkanskoj krčmi. Usput, od toga da mrzimo sve oko sebe, stigli smo i do toga da se jedva i međusobno podnosimo. Stvarno, koliko moraš biti talentiran za takvo nešto...