Tradicionalnim provincijskim dernekom, paradom mržnje i izložbom svega najzatucanijeg što Hrvatska može ponuditi kako je to izgledalo svakom sa strane tko nije involviran, odnosno Kninskim Thompsonovim koncertom kojemu je na malom niželigaškom stadionu nazočilo 90 000 ljudi, kako je to bez konzultacije s mozgom i zdravim razumom u svom Dnevniku objavila HTV, završio je prvi dio hrvatske trilogije bijega iz 21. stoljeća u povijest i što dalje od zdravog razuma.

Ta se bizarna pojava kada velik dio Hrvatske izgleda kao da je u poludjelom vremeplovu koji vozi samo u rikverc događa svake godine i traje čitavu prvu polovicu kolovoza. Ove se godine uz standardno zastupljene pasivne krajeve pojava proširila i na Rijeku čiji je cvijet primitivizma fino zabljesnuo i ponovno dao Oliveru Frljiću za pravo kada kaže da je to grad manjkave tolerancije kao uostalom i bilo koji drugi u bilo kojoj slično demokratski i civilizacijski zaostaloj zemlji poput Hrvatske.

Nije da baš svi u Hrvatskoj polude i padnu u ognjicu, bude u to doba i normalnih zbivanja poput šibenskog festivala SuperUho, ali taj dašak normalnosti nema nikakve šanse u usporedbi s sa svetim trojstvom kojega čine obljetnica Oluje, sinjska alka te Velika Gospa.

A sve je tako lijepo počelo pomislili su pa glasno rekli i napisali oni koji se doduše groze baš pretjerano otvorenih izljeva divljaštva, mržnje i netolerancije, ali super im je vojni mimohod, jer „zaboga zašto bi itko imao nešto protiv, pa to su naši dečki, naša vojska, zašto ne bi obilježili bla, bla, bla...“

Tko god je pokušao, makar i u šali, primijetiti da se takve parade održavaju zapravo samo u Sjevernoj Koreji, Rusiji i Srbiji, a od demokratski razvijenih država redovito tek u Francuskoj koja tako valjda liječi komplekse nesudjelovanja u vlastitom oslobađanju od Hitlerove Njemačke, dobio je od vječno budnih i napaljenih megadomoljuba po lampi i proglašen je izdajnikom, mrziteljem svega hrvatskog plus sve što već ide u tim situacijama.

Jednako su loše prošli i oni koji su se usudili primijetiti da u ovoj dramatično lošoj ekonomskoj situaciji bacanje novca na vojni mimohod baš i nije u potpunosti potez iz udžbenika razboritosti i gospodarske mudrosti i da postoji otprilike bezbroj načina kako taj važan hrvatski praznik pametnije, financijski razumnije i ljudski dostojanstvenije obilježiti. Za trenutak vrijedi stati i zamisliti kako bi isti ti obožavatelji mimohoda komentirali kada bi se na vojnu paradu u svojoj situaciji odlučila recimo Grčka. Kakvo bi to samo bilo nadmoćno zgražanje nad grčkim pomanjkanjem razuma i pametovanje o neopravdanosti trošenja novca na parade, kakve bi se samo lekcije dijelile tim bahatim grčkim raspikućama.

No dobro, mimohod se održao i prošao je onoliko civilizirano koliko uopće neka demonstracija sredstava za ubijanje može biti civilizirana. Fascinacija oružjem, tenkovima i bombama, razumljiva je tek kod klinaca i šiparica iz pasivnih krajeva koje se erotski pale na uniforme. Za sve druge pri zdravoj pameti vojska bi trebala biti tek nužno zlo, potrebno samo zato jer ga imaju i drugi pa da nismo baš jedini u svatovima bez one stvari.

Predsjednica i premijer veselo su pljeskali rukicama i nasmiješeni međusobno čavrljali zaboravivši koliko si međusobno idu na živce, nevoljko se pojavio i Karamarko, a šatoraši, odnosno preciznije iritantni povlašteni subnorovci 2.0 za 21. stoljeće ustrajali su u bojkotu, na opće olakšanje i veselje, točno onako kako bude na stadionima kad izostanu huligani, pa makar koliko bili „naši“.

Problem s paradama te vrste je u tome što kada ih već radiš na njima moraš imati i nešto konkretno za pokazati jer inače to izgleda poput izbora za miss doma umirovljenika. Mislim, lijepo je, simpatično i za svaku pohvalu kada se vremešne kandidatkinje skockaju i kada imaju volju za sudjelovanje u takvom izboru, ali na nesreću u realnom životu te će veteranke malo tko primijetiti pored znatno mlađih missica i tanak će im biti ulov. Drugim riječima, lijepo je i za pohvalu da se nijedan od prastarih Migova - 21 nije srušio na Zagreb od nemoći i starosti tijekom same parade, ali u stvarnom svijetu odnosno sukobu on bi ostao u zraku samo onoliko koliko bi nekom iz neke ozbiljne vojske trebalo vremena da stisne neki gumb i sruši ga. Ako bi uopće i imao priliku poletjeti.

Tek je nešto bolje stanje s veteranskim tenkovima M - 84 koji su nestašno razrovali zagrebačke ulice i za koje je tradicionalno nepripremljeni i vječno poluzainteresirani Mislav Togonal u prijenosu HTV-a primijetio da su „plod naše pameti i stručnosti“, pa su ga stručni sukomentatori s vidnom dozom nelagode morali podučavati da je to „ovaj, zapravo, licencni tenk još iz doba Jugoslavije, kojega mi nastavljamo proizvoditi...“

Ostalo su bile njemačke haubice koje su se vratile kući u Njemačku i američki donirani terenci kakve u Americi imaju gangsta reperi koji imalo drže do sebe. Nije to ruku na srce baš nešto čime bi se trebalo napuhavati, sreća da imamo NATO da nas brani, ali dobro, svi su bili razdragani, priprost je narod u mikrofone TV kuća davao legendarne izjave u stilu „sad kad sam to vidjela mogu mirno umrijeti“ ili „zaplakao sam od sreće dok su ulicama prolazili tenkovi“, a zgodno je bilo vidjeti i skupinu srednjovječnih gospođa i pretilih muškaraca snimljenih kako sa svojim potomstvom razdragano prate iskakanje iz helikoptera ispred sveučilišne knjižnice za koju vjerojatno i ne znaju da postoji.

Dirljivo je bilo to masovno oduševljenje vojskom na ulicama, u tradicionalno neodmjerenom Jutarnjem listu osvanuo je i bizarni poziv da vojni mimohodi postanu redoviti i zakonom propisani, a ne bi bilo čudno da netko predloži i da tenkovi ostanu stalno na strateškim točkama u gradu, ono, kad su već na nogama odnosno gusjenicama. Začudo nitko nije predložio da se na valu militarističkog zanosa uvede neki dodatni porez da se kupi bolja i modernija tehnika, a može se i vratiti obavezno služenje vojnog roka od, štajaznam, 15 mjeseci. Pa da vidimo koliko je ta ljubav zapravo jaka kad treba prijeći s riječi na djela. Navečer je Zoran Milanović održao vrlo dobar, Kolinda Grabar Kitarović solidan, a Josip Leko dosadnjikav govor i to je bilo to.  

U isto doba u Srbiji je trajao patetični performance s uobičajeno agresivnom i huškačkom retorikom Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, ratnih huškača i aktivnih sudionika svih ratova u 90- ima, koji su svaki ponaosob uz Miloševića i Martića itekako doprinijeli tragičnim ratnim zbivanjima, a u konačnici i nesretnom srpskom egzodusu iz Hrvatske za kojega su si Krajišnici bezumnom pobunom rezervirali kartu još 1991. Srbiju baš kao i Hrvatsku u ovo vrijeme osim bezumlja napaljenih domoljuba i patriota zahvati i pojačana masovna amnezija koja briše neka neugodna zbivanja iz doba ratova po bivšoj Jugoslaviji.

Za srpske je napaljene patriote, uključujući i predsjednika Nikolića i premijera Vučića, rat tako počeo s Olujom, ništa se prije nje nije loše događalo, sačuvaj bože da bi pobunjeni krajiški Srbi pa još i uz pomoć JNA palili, ubijali, pljačkali i protjerivali Hrvate i ostale nesrbe. Ništa bitno drugačije nije ni kod nas. I ovdje napaljeni megadomoljubi, ali i žalosno puno običnih građana ništa dramatično ne vidi u svinjarijama i zločinima koje su u vrijeme rata i naročito nakon Oluje počinile naše zvijeri i naši kokošari, odnosno psi rata kako ih je nazvao general Gotovina. To što se prešućuju i pod tepih guraju slučajevi brutalnih ubijanja staraca koji su ostali u kućama, masovne lešinarske pljačke i paljenje srpskih kuća u danima nakon Oluje neće učiniti da to nestane. Baš kao ni Lora ili Dretelj. Jadnije od prešućivanja i neprocesuiranja te naše hrvatske sramote jest samo bijedno i kukavičko opravdanje da su oni to činili i nama. Da, jesu, ali jadan je onaj koji vlastita zvjerstva opravdava tuđima.

Osim odbijanja gledanja u ogledalo, postoji još nešto zajedničko turbo Hrvatima i turbo Srbima. Nikom od tih napaljenih domoljuba i patriota nije ni 20 godina nakon završetka rata  na kraj pameti pokazati ni mrvicu iskrenog žaljenja za žrtve druge strane kao što nikome od njih nije u interesu izaći iz te vječne ratne psihoze i histerije. Jebiga, život bi im tada izgubio smisao i što bi onda? Čitali knjige? Radili nešto korisno? Što?

Utorak je dakle prošao relativno civilizirano, međutim, problem s utorkom je taj što se još nije dogodilo da nakon njega ne dođe srijeda, a u srijedu se utakmica igrala na malo drugačijem terenu i pred malo drugačijom publikom. Što jedna, dvije utakmice. U Kninu i u Rijeci.

Nije tu više bilo zagrebačkih umirovljenica suznih očiju s patetičnim izjavama ljubavi prema našim dečkima, tu se skupila krema kreme, tu su samoglasnici bili u gadnoj defanzivi, tu je očnjak očijukao s očnjakom, tu su se pjevale neke druge, malo žešće naše pjesme, a ne tek himna u izvedbi neke tamo nejake djevojčice plus zagrebačko mlitavo gayish preludiranje po klaviru.

Knin koji je bez da se to po ičemu osjeti zamijenio Čavoglave, cvijet hrvatskog domoljublja dočekao je baš kako i priliči tom zastrašujuće odbojnom kamenjaru, s uobičajeno nehumanih 38 Celzijevih stupnjeva, ali i golemom novom  crkvom kao simbolom bahate rastrošnosti, konfesionalnog zapišavanja teritorija i primjerom onoga što bez sumnje baš najviše treba tom i bilo kojem sličnom oronulom i propadajućem gradu gdje praktički nitko ne radi i ništa ne proizvodi. Neukusna i predimenzionirana crkva s interijerom kao stvorenim za rave partyje stopila se s okolišem onako prirodno kako bi to uspjelo i svemirskom brodu odnosno onako kako se onaj,  blago rečeno, ne posve uspjeli Tuđmanov kip uklopio u kninsku tvrđavu.

Gorjelo je nebo i zemlja, a bogami je pržilo tijekom mise i u crkvi u koju inače, šteta je ne pohvaliti, stane čak 10 posto kninskog stanovništva. Kad se već ulupao toliki novac za tu mega crkvu doista je nejasno zašto se nije moglo potegnuti još malo i klimatizirati taj prostor da se ljudi ne ruše od vrućine. Uskočila bi valjda dijaspora, ako već nema u zemlji. U crkvi se natiskala gomila HDZ-ovih uzvanika i simpatizera masovno se hladeći lepezama poput gejši. Svi drugi uključujući premijera i ministre pokupili su se praćeni zvižducima i negodovanjem čavoglave publike odmah nakon programa na tvrđavi i to im je bila definitivno mudra odluka. Tamo je bilo mjesta samo za jednu opciju, za kraljicu Balkana i njezine dečke te nezaobilaznog Bandića koji je tamo u prirodnom okruženju.

Tijekom mise po paklenoj vrućini nakratko je pozlilo Miroslavu Tuđmanu i Đuri Glogoškom, ali sve je završilo sretno. Đuru to svakako nije spriječilo da s Thompsonove pozornice kasnije održi još jedan u od svojih karakteristično nesuvislih i huškačkih govora protiv čitavog niza unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Za razliku od Zagreba gdje ga malo tko doživljava ovdje se izborio za skandiranje „ubij Srbina“, što je pretpostavljam doživio kao uspjeh.

Thompsonov je nastup bio standardni seljobersko kičasti heavy - folk dernek uz one uvijek iste alkoholno paćeničke face u domoljubnom zanosu u publici i izbezumljene klince koji već sada mrze za pet života. Zanimljivo je kao i uvijek bilo s brojkama. Koncert je održan na stadionu lokalnog niželigaša, a izvještaji su govorili da je nazočno bilo 60 000, pa 80 000 da bi Hrvatska televizija u svojem Dnevniku slavodobitno javila kako je Thompsona gledalo 90 000 gledatelja. Ako znamo da na travnjak stadiona stane oko 20 000 ljudi, logično je zaključiti da osim što ima divovsku crkvu Knin ima i stadion veličine San Sira ili Camp Noua, što bi bilo zgodno da nije riječ tek o standardnom imbecilnom pretjerivanju. Nije to ništa neobično ni neočekivano. I na Ultra festivalu je prema organizatorima bilo svakoga dana 150 000 ljudi iako na Poljud stane tri puta manje. 

Lako za koncerte, ali neizlječivi poriv za laganjem o brojkama kod glupljeg dijela stanovništva na ovim prostorima postoji i kod puno ozbiljnijih stvari. Zašto na primjer mnogim Srbima nije dovoljno 83 145 mrtvih u Jasenovcu koliko je poimence nabrojano žrtava u tom užasnom logoru smrti koji ostaje trajna i najveća hrvatska povijesna sramota? Zašto to mora biti nebulozno pretjeranih 700 000? Pa zaboga, je li 83 145 malo? Ne isplati se ustati iz kreveta ako nema bar pola milijuna mrtvih? Ista mitomanija vrijedi i za hrvatsko pretjerivanje oko Bleiburga i Križnog puta. Znalo se tu u trenucima pomračenju uma nekih hrvatskih kvazi povjesničara dobaciti i do 600 000 mrtvih. Kako nije neugodno jednako onima sa srpske strane koji buncaju o 300 000 izbjeglih uoči Oluje i onima s hrvatske strane koji se upinju dokazati da je ubijeno tek 44 civila? Fakat na ovim prostorima od svih kultura najbolje uspijevaju kreteni, otprilike baš onakvi kakvi su odradili paradu nasilnog dokazivanja domoljublja u Rijeci ispred kazališta u koje većina njih, osim na silu u doba školovanja, nikada nije kročila.

Nije teško zamisliti zbunjenu facu nekog neupućenog stranca kome bi ti gnjevni i zapjenjeni riječki pravednici objašnjavali svoje motive pokušaja linča Olivera Frljića i ostalih koji su se toga dana zatekli u HNK Ivana pl. Zajca.
- Znači od ranije vas vrijeđa kada vam taj Frljić kaže da ste netolerantni? – pokušao bi konce povezati stranac.             - Da, ta Bosančina i četnik koji je došao živjeti u naš grad i na našu grbaču nema nas pravo tako nazivati. Nek se vrati u svoju vukojebinu, govno bosansko, antihrvatsko, komunjarsko, udbaško i jugoslavensko. On je smeće, takve su mu i predstave, a mi smo tolerantni i jebat ćemo mu mater četničku.
- Hm, da, potpuno razumljivo i jasno argumentirano. A čime vas je friško povrijedio tako da ga danas želite linčovati i protjerati, a gledatelje u kazalištu pretući? – pokušao bi još malo čačkati znatiželjni stranac.
- Kako ne razumijete, pa pozvao je pet žena raznih nacionalnosti da u kazalištu govore svaka o svojoj žrtvi i stradanju u ratu. Halooooo, šta nije jasno...
Toliko otprilike razumno izgleda ta riječka epizoda i stvarno je neshvatljivo kako postoji neko tko ne razumije tako opravdane i plemenite porive te bizarne skupine udruženih nogometnih ultrasa i fašistoidnih luzera koji su uz prilično pasivnu policiju odrađivali svoju bezumnu predstavu ispred kazališta. Na kraju su, da ne završi samo na verbalnom nasilju, još i izudarali novinara portala Lupiga.

S tim kninsko riječkim kulturno umjetničkim programom završio je prvi dio trilogije povratka u prošlost, ali nema predaha, već je krenuo i drugi. Kršne muškarce u odorama iz bliže povijesti zamijenili su jednako kršni muškarci u odorama iz znatno dalje prošlosti koji su praćeni vjernim momcima jahali na konjima kroz prašinu i svojim kopljem gađali u kružić odnosno alku. Ove je godine zabriljirao i HTV koji je bezbrojnim najavama sinjske alke, kao nikada ranije zlostavljao gledatelje, a vrhunac je bio kada je izvještaj s prvog dana objavljen u Dnevniku u rubrici Sport i to prije svjetskog prvenstva u plivanju. Ponosni su voditelji Dnevnika pozvali gledatelje da bace oko i na otvaranje muzeja alke koji je otvoren uz, ima li što prirodnije, direktan prijenos, a šteta bi bilo da se ne pokrene inicijativa da alka postane olimpijski sport. Inače, ta nesretna alka simbol je tragikomične mitomanije na ovim prostorima povezane s turskim osvajanjima.

Da podsjetimo, Turci su bili vrlo ozbiljna vojna sila koja je pokorila čitav bliski i srednji istok i s lakoćom prodrla u Europu, riješila bez pol muke Grke, Bugare, Albance, Rumune i Srbe došavši u jednom trenutku sve do Beča. Zajebani su to bili brkati tipovi, malo im se tko mogao suprotstaviti, stoljećima je drhtao svijet pred njima, ali ne i Hrvati. Praktično svako mjesto, svako selo u Hrvatskoj ima neku legendu koja govori kako je na neku vještu prevaru i domišljatost lukavi Hrvat porazio te očito precijenjene Osmanlije.

Podsjetimo se samo na onu definitivno najluđu epizodu iz te serije koja se odigrala u Đurđevcu.  Zamislimo na trenutak silnu tursku vojsku, silna kola, konjanike, pješake, prekaljene ratnike koji su razjurili sve pred sobom, kako dolaze pred taj pitoreskni Đurđevac te dižu šatore i postavljaju logor. Krene opsada, a iz nekog razloga Turci nikako ne žele mrdnut dalje dok ne osvoje baš to mjesto. Kakav Beč, kakav Rim, kakvi bakrači, jebem ga tko nije osvojio Đurđevac, tu se mjeri prava snaga i moć. I onda, kada se činilo da je sve izgubljeno lukavci đurđevački ispale picoka da pokažu Turcima da imaju neiscrpne zalihe hrane i da im se perad množi brzinom glodavaca. Vi bi naravno kao i svatko s gramom mozga pomislili da su Turci najprije umrli od čuđenja pa od smijeha kada im je ta nesretna kokoš aterirala pod noge, ali ne. Možda bi tako bilo svugdje drugdje, ali ovdje je, kaže legenda, ta strašna sila koja je pokorila pola svijeta, rezignirano slegnula ramenima i rekla nešto poput „gaddemn i ti nenadjebivi Hrvati“, pa pospremila šatore, uzela autiće i druge igračke, i podvijena repa se vratila kući.

OK, Sinj nema baš tako sumanuto besmislenu legendu, Vlajima je valjda bilo lijeno toliko izmišljati, ali smisao je isti – došao Turčin s najboljim što ima, a nas nekoliko ga onako između ručka i večere s pol snage išamaralo i uplakanog otjeralo kući. E sad, kako je ta legenda o nekakvoj čudesnoj pobjedi nad u našim krajevima očito tradicionalno indisponiranim Turcima, ranije u Jugoslaviji, a sada u Hrvatskoj došla do statusa finala Svjetskog prvenstva, Lige prvaka i dodjele Oscara zajedno, ostat će vječna misterija. Činjenica je tek da su kao i svake godine svi strašno napeti oko toga tko gdje i s kim sjedi u ložama, pa tko je u govoru što rekao, pa tko će biti pokrovitelj, pa kome će se jače pljeskati, a kome zviždati, pa ovo, pa ono. A muškarci u kitnjastim odorama jašu li ga jašu uz ponosni pogled svojih momaka...

Završni dio ove tradicionalne trilogije odigrat će se za blagdan Velike Gospe, kada će u pohode na marijanska svetišta krenuti i većina onih koji kad god mogu, a uvijek mogu, tako kršćanski pozivaju na nasilje i mržnju, a tvrdnju da kiša ne nastaje Božjom voljom nego predestilacijom vodene pare doživljavaju kao uvredu, provokaciju i neprijateljsko rovarenje protiv naroda, crkve i države. Ići će i oni što ne plaćaju porez državi koju navodno vole poput Thompsona, oni koji kradu, lažu, varaju i krše Božje zapovjedi bez da trepnu, jer ionako se to briše na ispovjedi. Uz te manekene koji se agresivno deklariraju vjernicima jer je to tako domoljubno, a vjeru žive otprilike tako što objese krunicu o retrovizor, bauljat će po kolovoškoj vrućini i ona tužna i neuka hrvatska sirotinja, jesti će sendviče s uskuhalom jeftinom salamom, špekom i paštetom, zavjetovati se po milijunti put Gospi i dalje živjeti u uvjerenju da će im biti bolje samo ako još malo pojačaju molitvu i podebljaju lemozinu.

Mogu im se komotno pridružiti i ministar znanosti i rektor zagrebačkog sveučilišta i dekan zagrebačkog medicinskog fakultata i svi oni odurni liječnički i ljekarnički licemjeri s "prizivom savjesti"  pa ih podržati u njihovu uvjerenju da su znanost i ljudska pamet precijenjeni i nevažni i da je za sve odgovoran „netko odozgo“. Doduše, kada se u ovim danima godine pogleda Hrvatska, ne izgleda to baš ni posve netočno... I onda kad pomisliš da je sve gotovo i da se možemo opustiti i vratiti u normalu shvatiš de se bliže izbori i predizborne kampanje. O jebem ti takvu sreću...