Kakvi su to dramatični dani bili, gotovo sudbonosni za taj napaćeni narod i državu u krizi, a sve se čini da još nije gotovo. Još će tu biti drame, još će se nezadovoljne mase valjati ulicama i tražiti pravdu, još će se drhtati pred ekranima i strepiti hoće li voditelj ukrotiti omraženog gosta, još ćemo nijemi od užasa čekati što li će ministar reći gnjevnom i nezadovoljnom gradonačelniku pa nakon toga i omraženom predsjedniku - brendu. Pitat ćemo se zabrinuto zašto nema izjava nakon sastanka i je li to dobro ili loše za nas male ljude...

Kada bi netko nakon duljeg izbivanja pao s Marsa, probudio se iz kome ili takvo što, pa bacio oko na Hrvatsku, upitnik iznad glave koji bi pratio logično pitanje „koji je k... ovim ljudima“, dodirnuo bi mu Jupiter.  

Država u kojoj praktički više ništa ne funkcionira kako treba, koja propada u skoro svakom smislu - materijalnom, duhovnom, moralnom - i koja, dojam je, nezadrživo juri prema dnu, posljednjih je tjedana dostigla gotovo pa stadij histerije baveći se - stanjem u nogometu.

Nacija je, naime, ustanimo i zaplješćimo, otkrila da tu nešto ne valja i da svašta treba mijenjati, a ono što je uslijedilo bilo je jednako tragikomično kao i ovo zakašnjelo otkriće.
Što se, zaboga, dogodilo s onom divnom zemljom koju je Bog prema već legendarnoj bajci za najgluplje među nama, namijenio sebi pa dao svojim miljenicima Hrvatima? Je li ipak točno da je zapravo osjetio da su tu podzemne vode tako loše pa je brže bolje taj komad zemlje uvalio prvom tko je naletio, a On mudro zbrisao glavom bez obzira?

Aktualni je nogometni cirkus definitivno zasjenio čak i bisere kandidata predsjedničke predizborne kampanje i uobičajena iracionalna zbivanja poput onih neartikuliranih šatorskih prosvjeda ispred zgrade Ministarstva obrane. Kakva glad i nezaposlenost, kakav jebeni BDP, kakvo vražje pravosuđe, zdravstvo i školstvo?

Sve je bilo više manje uobičajeno do tog 17. studenog i utakmice na milanskom San Siru. Država je lagano i neumoljivo klizila u ponor, nasuprot već komično neučinkovitoj vladi stajala je zastrašujuće šuplja oporba koja nudi još brži i uspješniji put u propast, nitko se nije oko ničega bunio, nije bilo masovnih prosvjeda zbog ozbiljnih i konkretnih problema ni solidarnosti prema ikome tko je u stvarnim problemima. Onako, jedno baš gospodsko i smireno, sebično propadanje. Hrvatska kakvu poznajemo i volimo.

Naviknuli smo se već svi na šatore u Savskoj i te bahate ultimatume njihovih stanovnika koji svoj problem još nisu uspjeli artikulirano objasniti, a koje su u lovu na najjeftinije bodove popularnosti pohodili tek razne kolinde i mamići prosipajući tamo šuplje fraze.

I onda je došla ta zlosretna utakmica u Milanu i ono doista imbecilno divljanje već opjevane i mitske „šačice“ huligana. Sve to popraćeno je općim osudama i sramotom koju je osjetio čak i notorno imuni komentator HTV-a Drago Ćosić, ali i izbornik Niko Kovač koji, doduše, ni sada baš ne razumije zašto je sporan Šimunićev „za dom spremni“, ali shvaća da baklje na svetoj travi San Sira nisu dobre.

Svakome tko redovito prati reprezentaciju i ima barem gram mozga u glavi, moralo je biti smiješno s koliko je iznenađenja i novootkrivenog pravedničkog gnjeva taj nered u Milanu dočekan kod kuće. Kao, otkud sad to? Što se događa s nogometom i navijačima? Čemu? Zašto? Kao da je ikada bilo drugačije.

Da se ne lažemo, hrvatska je nogometna reprezentacija uvijek bila loša vijest za svakoga tko bi je dobio u skupini, tek dijelom zbog sportskih razloga, a više zbog svinjarija kojih je u režiji huligana koji je prate bilo bezbroj.  Prilično je, stoga, imbecilno čuditi se friškim neredima, a još je gluplje tražiti tu neke duboke razloge i motive. Kukasti križ od tijela maloumnika u Livornu, pa kaos na Malti, pa Bugarska, Andora... možemo tako do unedogled.

Za nerede nikad nije trebao neki konkretan povod. Dobro se sjećam Ljubljane 1997. i zadnje utakmice kvalifikacija za SP u Francuskoj. Sve je normalno, vodimo, čeka se kako će proći Danska u Grčkoj, odjednom debili krenu divljati i bacati baklje u teren, slovenski policajci počnu mlatit sve što dohvate i tako - jedan dan u uredu hrvatskih navijača. Kasnije smo u dodatnim kvalifikacijama uz pomoć norveškog suca opljačkali Ukrajince i otišli na SP, ali, pustimo sad to, to je neka druga priča.

Koliko god bili neinventivni u smišljanju novih pjesama podrške reprezentaciji, pa već 20 i kusur godina, s vrlo malo sluha vrte uvijek isti „zovi, samo zovi“ siromašni repertoar, huligani koji prate reprezentaciju nikada nisu podbacili u divljaštvu i specifičnom radu na imidžu voljene zemlje. Nepravedno bi, naravno, bilo sve zasluge pripisati samo navijačima reprezentacije, s klubovima je situacija bila ista, osim kada bi ih ždrijeb kaznio odlaskom na manje tolerantni istok pa bi ti, uvijek neshvaćeni i nedovoljno priznati, najbolji predstavnici svoga naroda, natrčali na pendreke brutalnim slovačkim policajcima i dobili gadne batine (Torcida) ili bi bili krotki i poslušni drhteći od straha kao svojedobno BBB pred mađarskim specijalcima. Bio sam tada tamo i znam da je to bilo mudro. Ukratko, nasilje, netrpeljivost i razni pozivi na mržnju bili su uvijek prisutni oko hrvatskog nogometa, uključujući i onda kada se to slavilo kao neka krasna atmosfera i prilično je glupo tome se tek sada čuditi.

A kada je to HNS bio drugačiji?

Jednako je smiješno i ovo aktualno užasavanje nad Hrvatskim nogometnim savezom i načinom na koji je vođen, kao da je ikada bilo drugačije ili bolje. Bio je to skoro uvijek neki huliganizam, doduše, uglavnom verbalni. Oduvijek je reprezentacija vukla sve, liga je bila smiješna, jaki su se iživljavali na malima, suci su ponekad i brutalno krali, samo su moć i utjecaji bilo nešto drugačije podijeljeni i, da, Hajduk je imao više utjecaja i to je, hvala na pitanju, itekako koristio.

Nakon Mladena Vedriša koji je vodio savez u ratno vrijeme tu se izmijenjalo nekoliko likova, raznih Brodaraca i sličnih da bi 1998. stvar u svoje ruke uzeo Vlatko Marković i započeo eru bahatosti, primitivizma, verbalnih budalaština i eskapada o homoseksualcima, najhrvatskijim i manje hrvatskim klubovima, našima i njihovima i sličnim besmislicama.

HNS je gotovo nedodirljivo tijelo u koje država zbog odnosa s Fifom i Uefom ne smije ni pipnuti, tu ima novaca i privilegija i nije čudno što je oduvijek HDZ-ovo uhljebničko utočište i naprosto idealno stanište za takve živopisne likove. Tu postoji izgrađena mreža i prirodni kontinuitet, koji bi se zadržao i da je uspio pokušaj puča iznutra, poput onog neuspješnog Štimčevog i Sinovčićevog i to će biti vrlo teško razmontirati.

Mamić i Šuker prirodni su nastavljači te tradicije, svaki sa svojim razlozima i ambicijama. Mamić uživa u financijskoj koristi i moći, a to što je Dinamo pretvorio u europsku sramotu i sprdnju u natjecateljskom smislu i rastjerao publiku kojoj se odavno smučio, bože moj. Šuker je tu ionako samo u prolazu na putu prema Uefi, a i Mamić je rekao, nebitno je li namjerno ili mu je izletjelo, da su Šukera instalirali samo zato da iskoriste njegovo ime, a da savez u stvarnosti vodi Vrbanović. Što u prijevodu, za one baš najgluplje, znači opet Mamić

Prirodom posla bio sam na inauguracijskom radnom doručku Davora Šukera s predstavnicima medija i dobro pamtim kako je gadio tada već onemoćalog Markovića, izrugivao se Srebriću,  te za koliko sutra najavio početak izgradnje kampa, za kojega, pohvalio se, novac na banci postoji i uredno već godinama skuplja kamate.

Tri su mi stvari, međutim, najdublje ostale u sjećanju: njegove riječi kako mu je najvažniji cilj da uđe u Izvršni odbor Uefe zbog čega se i prihvatio vođenja saveza i za što je tada zatražio potporu medija, potpuni nedostatak zanimanja za HNL te bijedna napojnica koju je ostavio užasnutom konobaru u Esplanadi. Čovjek valjda još danas ne može vjerovati...

I dok se dojmovi iz Milana još nisu ni slegli, a osude nereda i užas šokirane nacije stišale, stigao je novi, još zanimljiviji i bizarniji nogometni cirkus. Infantilna i u suštini nesportska odluka Hajdukovih čelnika da demonstrativno odbiju odigrati derbi zbog ljutnje Torcide, čijim je pripadnicama s crnih lista onemogućena kupnja ulaznica i ulazak na stadion u Maksimiru, dignula je na noge čitavu Dalmaciju, izvukla na Rivu tisuće gnjevnih navijača, ali i vrlo uspješno zbunila pa podijelila Hrvatsku tek sjedinjenu oko osude nereda u Milanu. Nekako se ispostavilo da je jedno kad nerede rade naši, a sasvim drugo kad ih rade, hm, da, naši, ali našije naši jer oni imaju uvijek neki opravdani razlog za to, a i ciljevi su im pravedni i sveti.

Splićani su, naime, koliko god da nitko normalan ni u ludilu ne podržava Mamića i Šukera, i koliko god da se svima, uključujući ponajprije navijače Dinama, odavno zgadila ta parada primitivizma i bahatosti koja prati Dinamo u Mamićevoj eri, a HNS i znatno duže, u ovoj priči ostali prilično usamljeni, a kada nitko ne stane uz tebe čak ni u tako plemenitoj i općeprihvaćenoj misiji, imaš se razloga zamisliti.

Nisu, očito je, uvjerili gotovo nikoga da iza ove revolucije u pokušaju stoji išta više i plemenitije od frustracije što devet godina nisu bili prvaci, što su u međuvremenu postali tek treći klub u Hrvatskoj i što čak niti u Dalmaciji nemaju plebiscitarnu podršku nego ih nadglasavaju seoski klubovi, što je doista neprirodno i glupo. OK, taj je gnjev razumljiv, ali za koliko toga su sami zaslužni?

Oni koje su i sami u prošlosti tretirali „mamićevski“ nadmeno, poput Šibenika ili Varteksa, lagano čak i uživaju u njihovoj muci. Ne vole vas? Osjećate nepravdu? Sjetite se kako je bilo nama. Svi ostali, taj stav koji sažet glasi „mi imamo puno navijača i veliku povijest, pa zato moramo biti zauvijek uspješni“ uopće ne žele razumjeti.

Lako se složiti oko potrebe da se nogomet napokon riješi Mamića i njegovih nekulturnih i divljačkih eskapada i stila, ali pamti li itko da je Hajduk osudio svoje huligane, a da nije pokušao relativizirati i vaditi se da to rade i drugi i pronalaziti im opravdanja koja su ponekad vrijeđala zdrav razum. Je li netko zaboravio izjave iz Rijeke kako nisu vidjeli nikakve nerede ili one iz Dugopolja kako su proporcionalno brojnosti navijači Rijeke iščupali više stolica od Torcide pa su samim time i više krivi? Sjeća li se itko nekog priznanja i isprike kada su suci nanosili štetu njihovim protivnicima?

Dobro znam koliko je teško izvući kritički tekst o Hajduku od splitskih novinara. Dio njih se, potpuno razumljivo i često opravdano, boji reakcije ulice, a dio doista misli da je neprirodno i izdajnički napisati ili reći išta protiv Hajduka, čak i onda kada se u njemu događaju katastrofalne stvari i kada ga iznutra uništavaju nesposobne uprave kakvih je tamo bio čitav niz. Koliko je tekstova prije rezultatskog potopa napisano o tragično neučinkovitoj omladinskoj školi koja više nikako ne uspijeva izbacivati dobre igrača? O nestanku novaca? O suludim transferima?

Pamtim, međutim, gnjev splitske javnosti kada je Jutarnji list Dinamove tragično mlitave i bezvoljne igrače nakon jednog teškog poraza od Hajduka ocijenio zasluženim četvorkama. To je proglašeno neviđenim skandalom, uvredom  i podcjenjivanjem Hajdukova uspjeha. Znači, da bi sve bilo u redu moraš konstatirati da je protivnik Hajduka igrao najbolje što zna i može, ali ga je takvog najboljeg Hajduk pregazio i ponizio, pa makar to i ne bila istina. Doista zanimljiva logika... Eto tako, malo pomalo, prođu godine i dođeš u ovu glupu situaciju. Mamić je svašta u stanju napraviti, ali nije baš toliko svemoguć da bi bio jedini, pa čak ni približno glavni krivac za Hajdukovo potonuće u prosječnost, loše rezultate i ogromne dugove.

Pokušaj da se Hajdukova borba prikaže borbom svih za jednakost i protiv nepravde odmah je zapeo na izvedbi. Umjesto suzdržavanja od nadmenosti i pristupa koji bi im osigurao neke simpatije, razumijevanje i saveznike, ponudili su ljubomoru prema Rijeci i izjednačavanje Miškovića s Mamićem, neprekidno kukanje oko Bandićevog davanja Dinamu i nebuloze nedostojne odraslog i ozbiljnog čovjeka kakve je u svom tradicionalno zapaljivom istupu ponudio sociolog dr. Dražen Lalić, poput one da čitava Hrvatska mora prihvatiti da je Hajduk način života i religija za ljude u Splitu. Pa kaže tako Lalić:

„Mnogi će reći da pretjerujem, ali ako znamo da je Hajduk svjetovna religija, kao što je uostalom i Liverpool i neki drugi klubovi, morate znati i da kada navijačima oduzmete mogućnost dolaska na utakmicu, a ovdje ne govorim o huliganima, to je isto kao da kršćanskim vjernicima spriječite dolazak na misu ili muslimanima da klanjaju. Zbog toga je zloupotreba članka 7. Zakona o sprečavanju nereda ona kap koja je prelila čašu – navijači će moći otrpjeti sve, ali ne i to da im zabranite dolazak na stadion“, zaključio je Lalić i pozvao političare da krenu u obračun, pa prozvao čak i nesretnu Mirelu Holy što ne reagira i valjda upali barem baklju doma na balkonu.

Sumrak nogometa, ali i pameti

Je li favoriziranje Dinama nešto što nigdje ne postoji i je li tu Hajduk u težoj poziciji nego drugi klubovi po Europi? Ni slučajno. Ono što radi Bayern ostatku Bundeslige još je i gore je od Dinama u HNL-u. Što bi se dogodilo u Splitu da uz svu povlaštenost Dinamo baš uvijek kad je ugrožen otme Hajduku najbolje igrače, što Bayern redovito čini Borussiji iz Dortmunda i svakom tko mu se približi? Što bi se dogodilo da u derbiju Dinamo pobijedi 3 - 2, a pritom baš sva tri gola postigne neregularno, kao što je Juventus ove jeseni učinio protiv Rome, jedinog konkurenta u utrci za prvaka, a to čini oduvijek? Je li Ferguson u Manchester Unitedu bio manje povlašten kod sudaca od Mamića? Ni slučajno. Real u španjolskom prvenstvu?

Jebiga, to je na žalost postao nogomet. Gomila nepravde i teror bogatih i povlaštenih prema nejakima i siromašnima uz sve dublji jaz i razliku u kvaliteti. Pa i Liga prvaka je zbog toga dosadna i predvidljiva sve tamo do četvrtfinala kad ostanu samo najbogatiji, a sudačke krađe i druga pogodovanja na Svjetskim prvenstvima češće su od dobrih utakmica. Ukratko, Fifa i Uefa pederi nogomet ste sjebali...

Svi smo mi odrasli s nekim od navijača Hajduka i svatko ima barem jednog takvog prijatelja, pa smo navikli na taj karakteristični gubitak razuma kad su u pitanju „bili“ (prijatelj sam s čovjekom koji ozbiljno tvrdi da su Berić i Miljuš najbolji bekovski par svih vremena na ovim prostorima), ali, zaboga, ovdje se već počelo opasno skretati u nadrealno i tražiti posebni status. Usporedbe s Liverpoolom, religija, kršćani, klanjanje, tko nije s nama isti je kao Mamić...

Mislim, zar je toliko teško prihvatiti da danas većinu ljudi doista boli ona stvar za hrvatski nogomet, Hajduka i duševne patnje nerealiziranih očajnika kojima je to religija i smisao života? Pa tu se i oni čudaci s Apalačija što u religioznom zanosu plešu sa čegrtušama čine razumnijima. Zar se ta, izvan granica Splita, svima iritantna mitomanija o veličini i važnosti Hajduka doista ne može barem malo obuzdati? Alo ljudi, sve se ruši i ide kvragu, jebo vas Hajduk i HNL... Nikog osim vas to više ne zanima.

U trenutku kada postoji milijun problema u gradu Splitu i državi, kad se sve tamo svelo na uslužne djelatnosti i molitve da onaj rezervni Bog pošalje kruzere i turiste (jer pravi je, doznali smo od Lalića, u trofejnoj dvorani Poljuda), na prosvjed na Rivi dođe 20 ili 30 000 ljudi i traži neku pravdu i izgubljenu ili neuzvraćenu ljubav. Nebitno je sada je li transparent ZG=BG bio tamo pet minuta ili deset, nismo djeca, znamo da postoji takvo raspoloženje i nije to ništa strašno iako je netočno, glupo i neistinito, ali sav taj iracionalni cirkus s vremešnim huliganom Begom na čelu, te izjave očeva kako Hajduk vole isto kao i svoje sinove, bilo je pomalo neugodno gledati sa strane.   

Činilo se da ne može luđe, ali itekako može. Sve je ubrzo nadmašeno posve bezumnim istupom glavnog urednika Glasa koncila Ivana Miklenića, koji je, na opće čuđenje svih, osim, jasno, Zdravka Mamića, odlupetao da iza Torcide i tog prosvjeda stoje, pazi maštovite i sumanute paranoje, Orjuna i antihrvatski interesi. Apsolutno veličanstvena ludnica - turbo Hrvate i barem deklarativno gorljive katolike koji se gnušaju i srame partizanske povijesti Hajduka, čovjek crkve u kakvog bi se ti i takvi navijači zakleli i slijedili ga na kraj svijeta, proglasi Jugoslavenima i izdajnicima. E jebem ti takvu pravdu i život.

Inicijativa da se Hajduk i službeno da Torcidi na upravljanje, ne tiče se nikoga sa strane i ako se to dogodi - super, čestitke, i puno sreće i uspjeha. Nema puno slučajeva gdje klub vode navijači, ali postoje. U hamburškom St. Pauliju navijači odlučuju o svemu, ali to su miroljubivi anarhisti, punkeri, ljevičari i razni alternativci koji inzistiraju na svojim načelima po cijenu igranja u 2. Bundesligi gdje se uglavnom i natječu. Nekako mi se ne čini da bi Torcida na to pristala. Boriti se za sebe je jedno, ali tražiti da čitava država bezrezervno stane iza navijačke skupine koja neprekidno izaziva incidente i nasilje i koja se katkada malo zaigra i s fašizmom, nešto je sasvim drugo. Zbog sada već legendarnih susreta mladih na odmorištima autocesta, krvavih nereda uvijek i posvuda, većina ljudi ima stanovite rezerve prema vjerodostojnosti navijačkih skupina i njihovoj borbi. I Zagreb se gnuša Mamića, ali BBB su zbog neprekidnog nasilja potpuno izgubili potporu građana i u svojoj su borbi protiv njega ostali potpuno sami.

Pojednostavljeno, svi se slažu da treba promijeniti stvari u HNS-u, svima je dosta Mamića i mamićevštine, ali za sada još nitko ne vjeruje da Hajduk ima bilo kakvu drugu ambiciju osim zasjesti na Dinamovo mjesto pod svaku cijenu. Jebiga, to su vam, dragi prijatelji, plodovi minuloga rada, a i u ovom trenutku općeg jada, nogomet baš i ne bi trebao biti na listi prioriteta.

Ne bi, ali ipak je. Delegaciju Hajduka primila su čak dva ministra, Bauk i Mornar, a ovaj potonji dao je do znanja da je Hajdukovo treće mjesto u HNL-u veći problem za Hrvatsku od zagrebačkog sveučilišnog pada ispod 500 mjesta. Za nadati se da im je netko rekao da ne pokušavaju činiti ništa na silu jer bi i FIFA i UEFA mogle naš dični nogomet promptno u paketu izbaciti iz svih svojih natjecanja, što možda i nije posve loša ideja. Tada bi valjda nestalo novaca pa bi se i dobar dio gramzivih predatora koji se nakačio na tu sisu naprosto razišao i moglo bi se krenuti otpočetka.

Nakon što su ministri umirili Splićane napetost je počela splašnjavati, Šuker koji se  tradicionalno isključio i bavio svojom osobnom promidžbom dižući palac po Tajlandu vraćao se kući, a onda je grunula medijska bomba. Aleksandar Stanković u NU2 dovodi Zdravka Mamića. E jebiga, tek smo malo sjeli pa svi na noge ponovno. Čitava je nacija to napeto očekivala, zasjenilo je to čak i onu spektakularnu vijest da su tri majstora koji su radnika vidjeli tek na fotografiji osnovala nekakvu Radničku frontu i najavila da su spremni za revoluciju. Kakva vražja revolucija pored žive nogometne?

Mnogi su se ponadali da će to biti Mamićev put u propast, neki su se i čudili zašto je na to pristao, kad se činilo gotovo izvjesno da u ovom trenutku nema nikakve šanse protiv Stankovića koji je tjedan prije prijateljski odradio Rippera, e ne bi li skupio snagu za konačni obračun sa Zdravkom Mamićem. Nažalost, dogodio se mitski debakl iz kojega je Mamić izašao praktički neokrznut, ako ne i malo jači.

Kad ugostiš prema općem mišljenju najvećeg negativca hrvatskog sporta, a istodobno i jednog od simbola svega najgoreg čega se pristojni ljudi gnušaju, od primitivizma i bahatosti, do licemjerja, netrpeljivosti i sklonosti fašistoidnim mahnitanjima, pa ipak uspiješ na trenutke izgledati čak i netolerantnije od takvog gosta, a pri tom još i čitavo vrijeme pokazivati da si nepripremljen i da vrlo malo znaš o materiji, onda ti emisija i ne može biti bolja od ove tragično neuspjele. Da mu se primitivac nije sam od sebe autao i pomogao mu onim svojim već tradicionalnim šovinističkim bljuvotinama i maloumnim baljezganjima o urotama protiv Hrvatske i njega kao simbola hrvatstva te sličnim budalaštinama kojima nas sve terorizira već čitavu vječnost, Stanković bi prošao kao Dinamo protiv Salzburga.

Stanković je igrao finale Lige prvaka protiv nikad slabijeg protivnika koji nema praktički ni jednog navijač osim Kolinde Grabar Kitarović (hoće li se ruka osušiti navijačima Hajduka koji joj daju glas?) i uspio izgubiti zbog vlastitih pogrešaka i promašene taktike. Naprosto je izgorio. Već bi i novinari početnici trebali znati da ne tovariš nikoga preko onoga što imaš čvrsto protiv njega i u što si siguran da možeš dokazati, jer inače ispadaš nevjerodostojan i glup. Užasno je bilo gledati kad Mamić sugovorniku kaže da je demagog i pritom ima pravo. Mislim, pozivati se na bakice s 2000 kuna mirovine, kad si im i sam na grbači, fakat je pucanj u prazno.
 
OK, ne pratiš nogomet i sport, ali onda se temeljito pripremiš, ne loviš lika poput Mamića na jeftine fore poput onih o njegovim kontradikcijama i nedosljednostima u izjavama, kao da je to nešto novo i kao da se Mamić toga srami i može mu naštetiti. Pa čovjek je hodajuća kontradikcija, beskrupulozan lik koji uvijek govori samo ono što mu u tom trenutku odgovara i nosi nekakvu korist, pa makar samo sebi skakao u usta svaki drugi dan. Neš ti provokacije i uvrede... Šteta. Ni stativa.

Napokon, za finale, ministar Mornar je primio i povratnika iz Tajlanda Davora Šukera, koji je doveo najjače snage HNS-a (službene, dakako, bez Maminja) i oni su ministru rekli da moramo, hoćemo, vidjet ćemo, ako smo pogriješili ispravit ćemo, bla, bla bla... dok je ministar rekao da moramo, hoćemo, vidjet ćemo i kao najvažnije istaknuo da ćemo ispraviti nepravdu prema navijačima i olabaviti mjere kod zabrana ulaska na stadione kojima se krše prava tih divnih mladih ljudi. Zgodno je to kako se u samo tri tjedna atmosfera oko navijača preokrenula od osude divljanja u Milanu do dirljive brige države i Vlade za poštivanje ljudskih prava ultrasa. Milano? Tko se toga uopće sjeća?

- Dobro, i što sad? -  pitat će se netko kome je nakon ove nogometne oluje ostalo zrnce snage i zdravog razuma. Može li se, dok napeto čekamo tu ludu i nezaboravnu revoluciju u režiji Mate Kapovića i prijatelja, dobiti barem malo mira od Hajduka, Dinama, Mamića, Brbića, Lalića i sve te beznačajne, besmislene i pokvarene priče zvane hrvatski nogomet? Možemo li pustiti predsjedničke kandidate da vrate pažnju i dobiju svojih pet minuta slave. Nema brige, bit će to zabavno, dostojanstveno i tolerantno baš kao i ova nogometna epizoda. Hrvatska je to, loodiloo brale...