Iznimno popularan ciklus Filozofskoga teatra Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, nastavlja se 29. siječnja gostovanjem vodećega talijanskog filozofa Franca B. Bifa i Bobbyja Gillespieja, pjevača kultne škotske rock grupe Primal Scream.
Rušenjem Tihomira Oreškovića u Saboru, a samim time i njegove Vlade, te neuspjehom HDZ-a da taj svoj jad presloži i produži agoniju, napokon se nazire kraj jednoj od najstrašnijih epizoda u povijesti Hrvatske. Istina je, nepravedno bi bilo reći da je ova tuga, jad i sramota koja se naziva Domoljubna koalicija, zajedno sa svojim biračima, prva koja je došla na ideju izvoditi nevjerojatne eksperimente i ludosti koje graniče s potpunom sumrakom pameti, koje su od prve sekunde osuđene da postanu epski promašaji, opasni za sve koji imaju nesreću to proživljavati. Bilo je toga oduvijek i to u svim područjima života.
Nakon opjevane prezentacije programa u powerpointu za siromašne, usporedive sa svojedobnim nastupom Nizozemaca koji su naivne i priproste indijance zadivili šarenim kuglicama i alkoholom pa im oteli Manhattan, a u kojoj osim šupljih fraza i općih mjesta prikladnih za kakvu self help knjižicu nije rečeno ništa konkretno, potvrđena je Tim`s Team vlada i Hrvatska je krenula u avanturu koja sasvim sigurno neće donijeti blagostanje, ali garantira da, blago rečeno, ni dana neće biti dosadno. Kako sada stvari stoje, nakon što smo upoznali ministre, bit će zapravo i prilično gadljivo.
Autora one legendarne kineske kletve koja otprilike glasi „dao ti Bog da živiš u zanimljiva vremena“ trebalo bi nekako uskrsnuti pa mu dati da proživi ovaj sumrak pameti kakav je obilježio prvih 100 i kusur dana ove nekompetentne, posvađane i sada već izvjesno raspadajuće hrvatske vlade pa da se od očaja odmah ubije, iskopa si oko ili se da lobotomizirati kada shvati koliko su u njegovo vrijeme uzroci i uzročnici problema bili normalniji nego danas u Hrvatskoj.
Sve boleštine, ratovi i prirodne katastrofe toga doba, naime, izgledaju smislenije i za zdravi razum manje pogubno od jednog dana s Ilčićem, Markićkom, Batarelom, Hasanbegovićem, Karamarkom, Reinerom, Petrovom, Oreškovićem, Tepešom, Čorićem, Šustarom pa onim Zdravkom Mamićem katoličke crkve, vječno našušurenim biskupom Košićem ili nekontroliranim fra Prcelom. Niz može ići unedogled, a ovakvu reprezentaciju odnosno nightmare team teško danas može sastaviti itko u svijetu.
Istina je da dolaskom na vlast te ekipe fanatičnih opsjenara, prodavača magle i nekompetentnih anonimaca umočenih u kojekakve moralno i zakonski suspektne akrobacije koje samo čudo može spasiti od raspada nitko nije mogao očekivati ništa dobro, ali ovakav devastirajući cunami neznanja, primitivizma, zatucanog vjerskog fanatizma i pokušaj genocida zdravog razuma i dobrog ukusa ipak se nije mogao predvidjeti. Barem ne u 21. stoljeću, odnosno u bilo koje doba nakon što su renesansa i humanizam dokinuli praksu spaljivanja vještica, ubijanja neistomišljenika i slične popularne crkvene običaje.
Tradicionalnim provincijskim dernekom, paradom mržnje i izložbom svega najzatucanijeg što Hrvatska može ponuditi kako je to izgledalo svakom sa strane tko nije involviran, odnosno Kninskim Thompsonovim koncertom kojemu je na malom niželigaškom stadionu nazočilo 90 000 ljudi, kako je to bez konzultacije s mozgom i zdravim razumom u svom Dnevniku objavila HTV, završio je prvi dio hrvatske trilogije bijega iz 21. stoljeća u povijest i što dalje od zdravog razuma.
Ta se bizarna pojava kada velik dio Hrvatske izgleda kao da je u poludjelom vremeplovu koji vozi samo u rikverc događa svake godine i traje čitavu prvu polovicu kolovoza. Ove se godine uz standardno zastupljene pasivne krajeve pojava proširila i na Rijeku čiji je cvijet primitivizma fino zabljesnuo i ponovno dao Oliveru Frljiću za pravo kada kaže da je to grad manjkave tolerancije kao uostalom i bilo koji drugi u bilo kojoj slično demokratski i civilizacijski zaostaloj zemlji poput Hrvatske.
Premda od ove ekipe opsjenara, častohlepnih provincijskih amatera te vjerskih i ideoloških fanatika koji su se dočepali vlasti u Hrvatskoj nitko pametan nije ni na trenutak imao razloga očekivati puno dobrog i korisnog, njihova zastrašujuća razina nekompetencije u kombinaciji s bahatošću, primitivizmom, neutaživim osvetničkim nagonom, nedostatkom socijalne inteligencije, ali i osnovnog kućnog odgoja, koja se neumorno ponavlja i doslovno svakoga dana nadograđuje, ipak je iznad svih očekivanja.
Ta pompozno najavljena „vlada stručnjaka“ koja je, ispostavilo se, tek mukom sastavljena skupina aferama opterećenih anonimaca, što se, nastojeći zapišati što veći teritorij i zgrabiti što veće ovlasti, čak i međusobno ne podnose, nije, gle čuda, ni pipnula u reforme, a i proračun je uglavnom prepisala od prethodnika uz znakovito rezanje u obrazovanju i znanosti te socijali.
Ne čudi da je najava „reformi“ u zdravstvu, što bi je trebao provesti ministar kojeg su zbog lošeg rada smijenili s mjesta ravnatelja zadarske bolnice, zabrinula mnoge, a nije impresionirala nikoga, kao što ne čudi ni napad na znanost i obrazovanje budući da je vlada dobrim dijelom sastavljena od vjerskih fanatika kojima znanost ionako nije najvažnija stvar na svijetu. Pravo obrazovanje, zna se, megadomoljub stječe na vjeronauku, od svoje babe uz ognjište i od sebi sličnima u birtiji ili kladionici.
U Ikei o svojim kupcima znaju vjerojatno više od bilo kojeg drugog trgovca: od toga koje su im veličine stanovi, s kim žive, do konkretnih navika i boja koje vole. PratećI demografske projekcije izračunali su čak da će broj njihovih potencijalnih kupaca, potrošačkog srednjeg sloja, do 2050.godine narasti s današnjih dvije na čak pet milijardi u cijelom svijetu. U Ikei postoje cijeli timovi ljudi koji ulaze u domove diljem svijeta i proučavaju kako žive ljude, koje su njihove navike i potrebe koje su u konačnici ključne za određivanje asortimana. Različita istraživanja o životnim navikama jedan su od uobičajenih alata, dok u Švedskoj čak postoji i nekoliko Ikeinih stanova u kojima se proučava kako potrošači u konkretnim životnim uvjetima reagiraju na neke nove koncepte. Prvim ovogodišnjim istraživanjem u Ikei su ispitali jutarnje navike i rituale stanovnika u svjetskim metropolama. Upravo o tome će ovisiti namještaj i svi oni silni dodaci i organizatori koji će se pojaviti na policama, a kupac niti sekunde neće oklijevati da ih kupi jer eto baš mu to treba da bi preživio.
Već uobičajeni hrvatski medijski radni dan pod egidom „pomažemo vlasti, prijateljima i neprijateljima naših neprijatelja“ kojega je u nedjelju tako lijepo i udvornički, kako to nitko od mainstream medija ne zna, započeo Jutarnji list velikodušnim ustupanjem prostora za veličanje lika i djela Vase i Hase, nastavio je Aleksandar Stanković ugostivši Zlatka Komadinu, Milanovićeva protukandidata na izborima za čelnika SDP-a, pa mu u „Nedjeljom u 2“ dao priliku da lagodno i bez neugodnih prepreka i stresa dokaže da je baš on taj koji zaslužuje preuzeti najjaču oporbenu stranku u Hrvata.
I dok je Jutarnji svoju PR zadaću u korist HDZ-a i njegovih, blago rečeno, moralno suspektnih kadrova odradio besprijekorno, Stankovićev se trud da učini uslugu protivniku svojeg najomraženijeg političara i pogura ga prema pobjedi pretvorio u potpuni debakl.
Komadinino gostovanje, naime, bilo je jedno od apsolutno najbesmislenijih, sadržajno najpraznijih i ukupno gledajući najdosadnijih sat vremena ikada na ikojoj televiziji, jer doista je teško sjetiti se kada je nekome uspjelo ne reći baš ništa konkretno u punih 60 minuta, a nije da je konkurencija slaba.
Kakvi su to dramatični dani bili, gotovo sudbonosni za taj napaćeni narod i državu u krizi, a sve se čini da još nije gotovo. Još će tu biti drame, još će se nezadovoljne mase valjati ulicama i tražiti pravdu, još će se drhtati pred ekranima i strepiti hoće li voditelj ukrotiti omraženog gosta, još ćemo nijemi od užasa čekati što li će ministar reći gnjevnom i nezadovoljnom gradonačelniku pa nakon toga i omraženom predsjedniku - brendu. Pitat ćemo se zabrinuto zašto nema izjava nakon sastanka i je li to dobro ili loše za nas male ljude...
Kada bi netko nakon duljeg izbivanja pao s Marsa, probudio se iz kome ili takvo što, pa bacio oko na Hrvatsku, upitnik iznad glave koji bi pratio logično pitanje „koji je k... ovim ljudima“, dodirnuo bi mu Jupiter.
Država u kojoj praktički više ništa ne funkcionira kako treba, koja propada u skoro svakom smislu - materijalnom, duhovnom, moralnom - i koja, dojam je, nezadrživo juri prema dnu, posljednjih je tjedana dostigla gotovo pa stadij histerije baveći se - stanjem u nogometu.
OK, nigdje na svijetu nije posve savršeno, ljudski je rod daleko od toga čak i u najrazvijenijim državama, ali gubitak zdravog razuma i pameti koji je posljednjih par mjeseci, a naročito nakon formiranja nove vlade poput tsunamija pomeo Hrvatsku, nezabilježen je u skorijoj povijesti.
Nikad se valjda nigdje nije dogodilo da baš svaki dan bude obilježen s toliko nepojmljivih ludosti, da je doista moguće zapitati se je li riječ o nekom eksperimentu kojim treba otkriti koliko se dugo tako velik broj ljudi može praviti budalama ili je riječ o nekoj spektakularnoj zajebanciji gdje će se na kraju svi članovi vlade gušiti od smijeha i priznati da je sve bila samo neumjesna šala, da su oni zapravo samo glumci provincijskog amaterskg kazališta, a da će sada doći pravi i ozbiljni predsjednik vlade, ministri i, naravno, predsjednica
Jebiga, ništa od toga. Ovo, nažalost, ipak nije najluđi i najveći svjetski reality show, ovo se nažalost zbilja događa i, ne, nema svjetla na kraju tunela.
Jednoga dana stigao mi je mail u kojemu mi je gospodin A. M. Abdulla obećao brda i doline, konkretnije 50 posto od 26,7 milijuna dolara.
Ponuda je, naravno, stigla u e-mail poruci i riječ je bila o još jednoj u nizu od tisuća takvih internet prevara. Međutim, do sada se još nisam susreo s porukom takvog tipa koja obećava bogaćenje preko noći kroz brzi „posao“ u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Zainteresiralo me je kakav se scenarij krije iza tog posla koji će me učiniti milijunašem i do kuda će ovo „partnerstvo“ mene i mog novog arapskog kolege zapravo otići.
Odlučio sam, stoga, zaigrati igru gospodina A. M. Abdulle.
