Jedan od segmenata mračnog turizma jest i memorijalni turizam, a odnosi se na putovanja koja su primarno motivirana edukacijom o prošlosti, empatijom i sjećanjem na masovne žrtve ratnih sukoba, terorističkih napada i političkih progona.
Diljem Europe ljudi nastoje očuvati sjećanje na Drugi svjetski rat i njegove strahote, kako se nikada više ne bi ponovile. Koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau, koji je s vremenom postao simbol genocida, terora i holokausta, danas je jedno od najpopularnijih mjesta mračnog turizma, ali i najveća poljska turistička destinacija koju je u predpandemijskoj 2019. godini posjetilo 2,3 milijuna ljudi. Turisti koji posjećuju ovo područje trebali bi se, kako stoji i u pravilima Memorijalnog centra, ponašati dostojanstveno i s poštovanjem te biti primjereno odjeveni, no to nije baš uvijek slučaj.
Centar za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust utorak, 22. listopada u 19 sati u velikoj dvorani Hrvatskog državnog arhiva, Marulićev trg 21, u Zagrebu organizira desetu javnu tribinu iz ciklusa Zašto se mrzimo?
Primjeri mračnog turizma su brojni: od povijesnih lokaliteta na kojima su se vodile bitke Drugog svjetskog rata, preko bunkera i napuštenih vojnih objekata, pa sve do mjesta na kojima se dogodila neka prirodna ili ljudska katastrofa. Od konkretnih destinacija nabrojat ćemo samo neke: Ground Zero u New Yorku, šuma Aokigahara u Japanu, poznata i kao šuma samoubojica, Polja smrti u Kambodži, ture koje posjetitelje vode na mjesta zločina Charlesa Mansona... popis je dugačak. Ruševine Pompeja jedna su od najstarijih destinacija mračnog turizma, dok je jedna od najnovijih atrakcija olupina broda Costa Concordia, uništenog u najpoznatijoj pomorskoj nesreći nakon Titanika. Dobar primjer edukacijskog mračnog turizma je Muzej okupacije u Tallinnu: nije tako djelovao na prvu, ali na kraju se pokazao genijalnim interaktivnim iskustvom o razdobljima povijesti koje bi većina Estonaca najradije zaboravila. Zatim su tu i groblja, koja osim komemorativnog imaju i povijesni, kulturni i umjetnički značaj, te mjesta genocida, poput koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau, simbola holokausta iz Drugog svjetskog rata, a danas jedne od najmasovnije posjećenih mračnih destinacija na svijetu.
Emocija koja izaziva gnjev može razarati, no nalazimo li mržnju i u književnosti? Odgovori na to pitanje tražili su se na devetoj tribini "Zašto se mrzimo?" u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, koja je pod nazivom "Mržnja u književnosti" održana u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Ljeto 2006. godine provela sam u Pragu na novinarskom seminaru u organizaciji neprofitne udruge Transitions Online. Vrućine su bile dotad nezapamćene, srpanj 2006. bio je najtopliji mjesec u Češkoj otkad postoje mjerenja, a toplinski val koji je trajao 33 dana bio je ujedno i najduži koji je pogodio Prag od 1775. godine. Tog proljeća u Europi su se događale i katastrofalne poplave, slične onima koje su nedavno zahvatile Njemačku i Belgiju, a tada su najgore prošli gradovi uz rijeku Labu koja se zbog topljenja snijega i dugotrajne kiše izlila iz korita, a njezin vodostaj bio je najviši još od 1940. godine. Osim u Njemačkoj, Laba i njena porječja najviše štete napravile su u području sjeverozapadno od Praga: mnoga mjesta uz rijeku bila su evakuirana, a u poplavama je smrtno stradalo nekoliko ljudi.
Na ovim prostorima destruktivna mržnja u uništavanju spomenika, posebno sakralne baštine, traje već tisućljećima, i sastavnim je dijelom kulture zla i mržnje. Na poseban način ta se mržnja iskazala u 20. i 21. stoljeću.
U sklopu nacionalne donatorske kampanje „Moje mjesto pod suncem“, s kojom se do kraja godine želi prikupiti 1.2 milijuna kuna za potpunu adaptaciju i opremanje solidarnog centra „Moje mjesto pod suncem“, namijenjenog za sustavni rad sa socijalno isključenom djecom i njihovim obiteljima u Rijeci, ovih dana objavljen je video spot u kojemu podršku kampanji izražavaju mnogi poznati.
Sirijcu Toniju upravo je 1. travnja treća godišnjica dolaska u Hrvatsku. Ovdje je sad sretan, nastoji se iz svoje struke agronoma prekvalificirati za kuhara i već radi kao prevoditelj u Isusovačkoj službi za izbjeglice. Do Europe je stigao vrlo rizičnom plovidbom brodom dugim osam metara na kojem je bilo nagurano čak 40-ak ljudi, a to nikad nije detaljno ispričao svojim roditeljima koji su ostali u Siriji.
Može li se čovjek unatoč bolnom obiteljskom naslijeđu othrvati osjećaju mržnje, bila je tema desete tribine iz ciklusa Zašto se mrzimo? u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust održanoj u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Svoja svjedočanstva iznijele su javne ličnosti koji su trpjeli zbog naslijeđa svojih predaka.
U slikarskom ili kiparskom djelu ponekad je granica između patriotizma i nacionalizma vrlo tanka, što otkriva mogućnosti izravne zlouporabe i manipulacije likovnosti u političke, ideološke i propagandne svrhe. Kako se emocije, posebno one negativne, poput mržnje i nasilja, netolerancije i agresije, prenose putem likovnog izričaja? Kako se mržnja i govor mržnje izražava kroz karikaturu, političke plakate i dizajnerska rješenja, gdje su granice dobrog ukusa i slobode govora, što se poručuje grafitima, intervencijama na javnim skulpturama?
