Nekad vrhunski košarkaš, a danas novinar, Zoran Čutura, u posljednji je čas završio na operaciji zbog upale koja mu je ugrozila život o čemu piše za Trusty.hr

Uvijek sam se ponosio time što nikad nisam bolestan. Zapravo, rijetko su me hvatale boleštine – ono što se drugima, pa i ukućanima, manifestiralo visokom temperaturom i zahtijevalo je tjedan dana ležanja, mene bi okrznulo s temperaturom šizofrenije 37.2, prehodao bih to i prošlo bi za jedan dan. No, poslije pedesete nekako se to promijenilo. Počelo je perianalnim apscesom, što je sam po sebi dovoljno gnjusan termin da ga ne bi trebalo detaljnije analizirati i objašnjavati (a još je uvijek aktivan) nastavilo se izrazitim bolovima u leđima, s kojima oduvijek imam problema, ali prije neka dva mjeseca tako me zgrabilo da sam se ozbiljno uplašio i napravio sve relevantne pretrage. Zaključak je bio "da, s leđima se dogodilo sve loše što se dogoditi moglo, ali ništa od tog lošeg nije toliko loše da bi trebalo reagirati na radikalan način". Što je s jedne strane super, jer ne moram pod nož, a s druge strane šalje poruku – živi s tim i boljet će te dok postojiš.

Uvijek sam bio ponosan i na to što mogu jesti kamenje, a bez ikakvih posljedica – nisam imao bolova u želucu, u trbuhu, nisam imao žgaravica, nisam pio sode bikarbone, mogao sam jesti kasno navečer a da provedem mirnu noć. Naravno, neke sam prehrambene proizvode prorijedio ili izbacio u određena doba dana/noći – stvarno bih bio opasni luđak da nisam – recimo pizzu navečer ipak ne mogu pojesti jer sa napušem kao balon. Mislim, sve normalno. Iznad normalnog, čak. Do prošlog četvrtka, kad mi se – po mojoj tadašnjoj procjeni ničim izazvana – u želucu pojavila užarena kugla. Taman ispod prsne kosti, između rebara. Nepoznat osjećaj, neusporediv s bilo čime, s bilo kojim prethodnim iskustvom.

Povezao sam ga s brzim obrokom u jednoj svjetski poznatoj institucije brze prehrane, rekoh 'aha, to je ta žgaravica, proći će'. Čak sam navečer otišao na svirku trija Matije Dedića na Gornji Grad, svirali su Dukea Ellingtona, dva gemišta sigurno mi nisu pomogla, ali sam računao da neće ni odmoći. Ta je užarena kugla i dalje obitavala u mom organizmu, otišao sam poslije prvog seta, vratio se doma, zatekao suprugu budnu i nakon konzultacija otišao u dežurnu ljekarnu, gdje mi je cura dala nešto protiv žgaravice nakon opisivanja simptoma.

Vratih se doma, nije mi bilo bolje ni nakon sat-dva, suprugu sam potjerao na spavanje, ja sam hodao po dnevnoj sobi dok mi nije dojadilo i rekoh sam sebi 'idem na hitnu, ionako sam budan'. Imam iskustava s hitnom, nažalost, da sad ne širim priču – iskustva uglavnom nisu bila vezana uz otkazivanje mog vlastitog organizma, nego tuđih organizama. Na hitnoj – da ne spominjem ime bolnice – nikoga, idealno. Curka s druge strane stakla pita 'odakle dolazite?' Ni sad mi nije jasno što je htjela, odgovori mogu biti svakojaki, od 'iz Sirije, preko Grčke, Makedonije, Srbije, pa ravno do hitne', preko 's vjenčanja Kim Kardashian', do 's Jaruna', što sam i izgovorio. A na što nije reagirala ni pozitivno ni negativno – nije reagirala nikako. Čemu onda pitanje…?

I sad, kad sam krenuo opisivati simptome 'užarena kugla, blabla', odvratila je 'mislite li da to stvarno zahtijeva dolazak na hitnu, ili ste ipak mogli pričekati jutro i otići svom liječniku?' Nije ona bila neljubazna i odbojna, ali me obeshrabrila. A kad je dodala i da ću vjerojatno ostati tamo do sedam ujutro, od pola tri-tri, koliko je bilo, okrenuo sam se i otišao. Tja, normalna procedura, krv, urin, ultrazvuk, tko zna što još, nalazi, to traje. A smetnuo sam sve to s uma, i uzeo sam ženin auto; a žena ujutro rano ide na posao. Na povratku kući svratio sam u istu onu ljekarnu, razgovarao s istom onom curom, koja mi je sada dala nešto jače, i to nešto jače me oborilo u krevet, pa sam s nešto manjom užarenom kuglom uspio odspavati sat – dva.

Jutro je užarenu kuglu pretvorilo u bolnu kuglu, i preselilo ju je na desnu stranu, onako ispod rebara. Tu je supruga preuzela sve konce, i zahvaljujući privatnom osiguranju koje imamo dogovorila mi je sve pretrage u privatnoj poliklinici unatoč mojem protivljenju. To je, rekao bih, jedna od karakteristika muškog roda – odgađati odlazak liječnicima dok nas ne odnesu tamo. Uglavnom, ultrazvuk je pokazao solidnu količinu žučnog kamenja, a nakon što su nalazi krvi bili gotovi, internistica je brižno rekla 'sad direktno odavde idite u bolnicu, bez stajanja na benzinskoj pumpi, bez kave po putu'.

I tako sam se dvanaestak sati poslije našao na istom onom položaju – na hitnoj s koje sam se nesmotreno i obeshrabreno pokupio tijekom prethodne noći. Ali, ovaj put sa sobom sam imao nalaze koji su ukazivali na nužnost hitnog prijema. Stvarno, odmah su me ubacili u proceduru, ponovili pretrage, prikopčali me na infuziju, i već oko šest poslijepodne bio sam anesteziran na stolu. Takav, anesteziran ili ušlagiran (a u takvom stanju imam određenu povijest pričanja gluposti; jednom sam od medicinske sestre tražio pusu, ali samo platonsku, a jednom sam izjavio da to čekam cijeli život kad mi je skinula gaće.

Kad sam potom, osviješten i normalan koliko već normalan mogu biti, napao doktora da sigurno izvlače iz anesteziranih pacijenata njihove najmračnije tajne, odvratio je 'ne radimo to…ali mogli bismo…', tek toliko da znate ) pojma nisam imao o čemu se radi, pa ću reći ono što sam saznao nekoliko dana kasnije – gadna upala žučne vrećice, uz realnu mogućnost da pukne svake, ali doslovno svake sekunde. Dobro je da čovjek ne zna što mu se može dogoditi prije no što ga operiraju, nego to sazna nakon operacije. A izostanak prethodnih simptoma nema nikakve veze s bilo čime, organizmi drugačije reagiraju. Upala žuči nije bolest, to je stanje – naučio sam i to.

Nisam ništa jeo ni pio tri dana, ali uz infuziju nisam ni osjećao glad. Moram naglasiti – bez obzira na to što neću spomenuti o kojoj se bolnici radi – da su svi bili fantastično ljubazni i na usluzi danju i noću. Govorim o sestrama u prvom redu, žicao sam ih cigarete, pokazale su mi svoje tajno mjesto za pušenje, davale su mi guske, vodile na pišanje kad sam to nisam mogao obaviti. Mislim, ne radi se u o profesionalnoj ljubaznosti, ipak se radi o kategoriji iznad toga.

Liječnici su malo drugačiji… Nedostupniji… One jutarnje vizite svode se na to da uđu u sobu, prime elementarne informacije 'ima temperature, nema temperature, ima stolice, nema stolice', važno zaklimaju glavama 'hm, hm', počeškaju se po bradi ili nosu, i nestanu. Uz virenje studenata s druge strane vrata. A kad sam malo došao k sebi po operaciji i anesteziji počeo sam se pitati i ona filozofska pitanja tipa 'koji je meni uopće k… bio?', 'koliko još ovdje moram ležati?', 'hoću li ikada više jesti carsko meso s roštilja, prethodno dobro napacano?''.

Kad sam, dakle, malo došao k sebi, prvo sam napravio agresiju što se tiče vađenja drena iz nosa; sadržaj želuca mi je curio kroz nos – osim što zvuči odvratno, i vizualno je odvratno jer sam vidio kako mi kroz cijev iz nosa  klokoće tamna tekućina, odvratan je osjećaj imati nešto u nosu, pa to nešto ide dalje u grlo, gdje provocira kašalj, a kašalj izaziva bol tamo gdje je rezano ili bodeno, pa o gibljivosti glave da i ne lamentiram.

Pokušajte promijeniti položaj za spavanje, za onih pet puta po sedam minuta spavanja noću, s tim u nosu… Kad sam se tog drena riješio, počeo sam hvatati ljude po hodniku da mi kažu 'što, kako, zašto, koliko', a kad sam dobio prvi čaj i skužio da sam na putu da budem OK – uhvatio sam liječnika kojeg sam procijenio kao najslabiju kariku u tom zavjetu šutnje.

Znam da je politički maksimalno nekorektno ali – trenutno frajer tamnije puti, fizionomijom s Bliskog Istoka, nije u situaciji ignorirati čovjeka visokog dva metra koji mu na bolničkom hodniku kaže 'a sad stanite malo'. Riječ po riječ, igra pitanja i odgovora, uz prijetnju da ću na odjelu organizirati pobunu ko Jack Nicholson u "Letu iznad kukavičjeg gnijezda", i da će im koliko odmah tu demonstrirati ljudi u pidžamama, s kanilama, i vitlati drenovima punim tjelesnog viška i otpada, što pokretni što nepokretni, i mislim da sam stvarno pokrenuo neki pozitivan trend. Tj, tamnoputi doktor je pokrenuo taj pozitivan trend.

Vrlo brzo sam doznao da mi je krv manje-više OK, da puštanje vjetrova, iako nema stolice, znači kako je i probava ok, i da zapravo – hm, kad se malo bolje razmisli – i nema nekih ozbiljnijih prepreka mom puštanju iz bolnice. Tako su mi u utorak izvadili i zadnju kanilu i zadnji dren, koji sam vucarao za sobom maštovito ga zatičući za pidžamu, ili u džep, ili već gdje mi je palo na pamet, i prije podneva me žena pokupila i odvela me doma. Hvala društvu u toj neimenovanoj bolnici na svemu, bez ironije i bez fige u džepu. Vidjet ćemo se još, bojim se. Prvo na kontroli, a onda… tko zna kakva nas druženja još čekaju.

Suma sumarum – posjetili su me, pokušavajući mi dignuti moral i iščupati me iz samosažaljenja, Iva, Neven dva puta, i supruga puno puta. Dovršio sam čitanje knjige Bože Koprivice 'Samo bogovi mogu obećati', neobičan spoj eseja, pjesništva, filozofije, nostalgije za ljudima, vremenima, situacijama i prostorima, i sporta, koju bih najtoplije preporučio. Iako oscilira od povremenog ponavljanja do genijalnosti; oni dijelovi koji odišu genijalnošću su za dugo pamćenje… Pročitao sam knjižicu 'Danci i stranci' Kristine Wolsperger Danilovski, jako zgodnu i nepretencioznu analizu kulturoloških razlika među stanovnicima civiliziranog europskog sjevera i neciviliziranog europskog juga (posebnu notu daje joj to što je partner moje kćeri Norvežanin) iz osobnih iskustava.

Pročitao sam i krimić 'Pastir' Ethana Crossa, koji je za zaborav. Jedna od onih knjiga koje ne možete pustiti iz ruke, a kad je pročitate upitate sami sebe što ste to upravo pročitali. A koliko god sam puno čitao u tih pet bolničkih dana, toliko sam vremena još proveo buljeći u plafon i pitajući se koji će mi slijedeći organ krenuti s odumiranjem. Jebiga, morate se to pitati u bolnici. Tako to ide, ako se upravo to ne pitate ležeći, s kanilama i drenovima u sebi – nešto nije u redu s vama.

Evo me, dakle, doma, na dijeti. Koja nije rigorozna i nije loša. Čitam švedski krimić, slušam međuratni jazz i pišem pizdarije. I sutra imam prvi izlazak među ljude – idem slušati Matiju koji svira Arsena u ZKM.  S Matijom Dedićem je, nekako, sve počelo, i sve će i završiti. Kako to ono zovu…? Dijalektika…? A kako sam podložniji infekcijama koje bih svakako trebao izbjegavati, razmišljam o tome da u ZKM-u stavim preko lica onu medicinsku masku. Smijao sam se sa ženom, koja je – jasno – zgrožena tom idejom, 'stalno me sramotiš', jer smo pričali o tome što bi se dalo nacrtati na prednjoj strani maske. Ona veli 'kick me', ja velim 'nacrtaj mi onaj isplaženi jezik Rolling Stonesa', ona veli 'nacrtat ću ti vampirske zube', ja velim 'let's party'. Blagodati braka, nije uvijek idealno, ali nije ni dosadno.