Kao što smo zaključili u prvom dijelu potrage za polovnim gramofonima iz kojih se za vrlo malo novca da izvući dobar zvuk, prvi „pick“ se pokazao punim pogotkom. Perpetuum Ebner 3015 u zgodnom bijelom Blaupunktovom kućištu, iščupan s hrpe elektronskih starina iz mraka neke garaže u Vrapču, ponudio je poslovičnu njemačku tehnološku dotjeranost i što je najvažnije, fino topli i istovremeno transparentni analogni zvuk. Prevalio je 40-u, ali oboružan novom iglom nije se dao u usporednom testu s puno skupljim mladićem, Pro-jectom RPM 4 koji inače svira u kućnom hi-fi sustavu.
 
Druga odabrana mašina, Lenco L133 je prema slikama više rezolucije u internetskom oglasniku izgledala još više kao pun pogodak, cijena od 300 kuna nije ostavljala prostora za propuštanje, ali je ogromni hendikep bila adresa u Đakovu. Put bi koštao puno više od gramofona, pa je telefonsko pregovaranje zahtijevalo salvu detaljnih pitanja, od kojih se vlasniku (prema broju ponuđenog šarenila artikala koje prodaje moglo se zaključiti da je riječ o prodavaču rutineru), malo zijevalo i nije skrivao dojam da ga davim.

„Na slici nema ogrebotina. Je li to photo shop ili stvarno nema ogrebotina?“ „Je li remen čvrst ili labav?“, „Koja je to zvučnica gore?“, „Ima li zujanja u zvučnicima kad se gramofon priključi na pojačalo?“ „Sigurno je sve mehanički u redu?“....Čak i da sam dobio baš sve decidirane pozitivne odgovore, nikad ne znate. Kupovina polovne robe preko interneta je kupovina mačka u vreći. Iako je cijena bila smiješna jer je bilo izvjesno da na gramofonu ne treba mijenjati ništa osim igle - bez obzira što je i ona bila cijela, ali na gramofonu od 1977. kad je izrađen – cjenkanje po APP (ako prođe, prođe) načelu je obavezno.

Pa rekoh: „Znate, iako ste me uvjerili da je s gramofonom sve u redu, ipak sam izložen riziku kupovine na neviđeno i mislim da on vrijedi bar 50 kuna popusta“. Lik s druge strane brzo je popustio i moram priznati da sam osjetio blagu grižnju savjesti jer sam samo taj dan tražeći informacije o gramofonu vidio i to da netko iz Kanade na eBayu za istih tih 250 kuna prodaje originalnu knjižicu s uputama za Lenco L133. Knjižicu s uputama!?

Dobro, tih ušteđenih 50 kuna istopilo se podmirenjem HP Expressu koji ga je ekspresno isporučio, a grižnju savjesti zamijenilo je uzbuđenje kao u malog djeteta kad otvara poklon. I raslo je kako se iza gomila zgužvanih papira počela ukazivati stvar prepoznatljivih oblina. I brzo splasnulo.

Hm, taj Lenco je bez tanjura sumnjivo lagan, a u svijetu hi-fija lake stvari, uz rijetke izuzetke, nisu na cijeni. Hm broj 2, taj Lenco je plastičan (od toga je i lagan), a plastika je po pitanju gramofona, izuzev samih gramofonskih ploča, prilično prezren materijal. Hm broj 3, baš kao i PE 3015 prije njega, i Lenco je umjesto danas standardnih činčeva imao stari DIN konektor. Znači, još lemljenja i mogućeg živciranja. Ushićenje se pretvaralo u nervozu, ali kad je tanjur stavljen na bazu gramofona, a baza na policu iznad pojačala, raspoloženje se počelo mijenjati nabolje.

Gramofon je stvarno bez najmanje ogrebotine, kao da je bio konzerviran zadnjih skoro 40 godina, dizajn mu je izvrstan, spartanski s par zanimljivih detalja na strani aluminijske ručke „S“ oblika. Kad se stavi teški metalni tanjur, gramofon teži 5,5 kg što je čak i par stotina grama više od Pro-ject gramofona u kućnom hi-fi sustavu, tako da to više nije bio izvor skepse. A i ta plastika, dosta debela i masivna, doimala se poput bakelita i počela izgledati manje mrsko. Na posljetku, i natpis na vidljivom mjestu „Made In Switzerland“ ulijevao je povjerenje. Znam da je blesav argument, ali i dalje više vjerujem plastici Made in Switzerland, nego medijapanu ili pocinčanom limu iz Kine.

Lenco je švicarska tvrtka osnovana odmah poslije 2. svjetskog rata i većinu svog postojanja, do 1997. kad su je kupili Nizozemci, razvijala je i proizvodila je uglavnom gramofone. Nikad nisu postigli slavu i bili cijenjeni kao Thorens, druga švicarska tvrtka specijalizirana za gramofone, ali neki njihovi modeli kao model L75 s revolucionarnom ručkom za to doba i „idler“ tarnim pogonom, danas uživaju kultni status i imaju malu vojsku obožavatelja. Zajedničko Lencu i Thorensu je što se nisu najbolje snašli u digitalnom dobu. Iako Lenco i danas ima nekoliko gramofona u ponudi, unatoč njihovoj ugodnoj vanjštini, ne vrijede novac koji koštaju i sigurnije je zaviriti u njihovu bolju prošlost.

L133 je početni model iz serije lansirane 1977. godine s izvrsnim top modelom L833 na direktan pogon koji se također tu i tamo može naći u oglasima po cijeni od cca 1000 kuna. Za razliku od njega, L133 ima remenski pogon što garantira tihi rad i sasvim je manualan što je inače odlika gramofona više klase. Vidljivo se da je ova mašina plod racionalnosti i višedesetljetnog tehnološkog iskustva inženjera tvrtke, s ciljem da se kupcu ponudi praktičnost u primjeni i užitak u glazbi za relativno nisku cijenu. Prema dostupnim informacijama, ovaj je gramofon 1977. koštao 130 dolara, što bi s uračunatom inflacijom bilo kao da danas košta 500.

Zadovoljstvo vizualnim dijelom trebalo je potvrditi onim važnim, auditivnim doživljajem. Za to je trebala nova igla na originalnoj Lenco zvučnici. Kao i u slučaju gramofona PE 3015 i njegove Shurove zvučnice, u zagrebačkom Elmatisu imali su i ovu iglu po jednako popularnoj cijeni od 95 kuna za odličnu njemačku kopiju. Muka s lemljenjem interkonektne žice i „činč“ utikača na Perpetuum Ebneru me nije privela pameti, opet sam pokušao umjesto originala zalemiti deblju žicu i opet dobio slom živaca jer je spojeni gramofon preko zvučnika davao zujanje, neugodni brum niske frekvencije.

Olakotna okolnost ovog puta je bilo to da bar nisam morao mozgati u čemu je problem. Nakon što je prilemljena stara tanka interkonekt žičica s novim „činč“ utikačima, iz zvučnika više nije dolazilo ništa, odnosno vladala je poželjna grobna tišina. Lenco je, baš kao i PE 3015, premašio očekivanja.

Iako gramofon zbog plastičnih spojeva, posebno na ključnim lokacijama kao što je ležište ručke, ne ulijeva povjerenje i inače može rezultirati kilavim, dinamički „mrtvim“ zvukom, ovaj Lenco to ne pokazuje. Dapače, po karakteru zvuka smjestio se negdje u sredinu između starog PE 3015 i novijeg Pro-jecta RPM 4.

Prvi je davao masni bas, toplu zvučnu sliku, onako sladak i sočan analogni zvuk, dok je u Pro-jecta sve malo preciznije, zategnutije i brže. Lenco je negdje u zlatnoj sredini. Redali su se žanrovski šareni omiljeni naslovi, „Huevos“ Meat Puppetsa, odlično producirani rock pod utjecajem ZZ Topa, pa Stevie Wonder na kompilaciji „Original Musiquarium“, sjajno zvučeći posthumni album Doorsa „American Prayer“, pa „Let's Go“, žestoki West Coast punk Rancida koji ne pruža samo sonični užitak nego je milina i gledati u dva 10-inčna diska otisnuta na, poput mlijeka, bijelom vinilu…

Što god došlo na njega, Lenco je opravdao reputaciju svog imena iz davnih dana, iz brazdi ploča izvlačio detalje i prema zvučnicima slao muziku koja je bila praznik za uši. U svakom slučaju, kroz osobno iskustvo Perpetuum Ebnera i Lenca s modelima koji ne uživaju kultni status uvjerili smo se da je za cijenu tramvajskog mjesečnog pokaza moguće ući na mala vrata u svijet dobrog zvuka i magije rituala slušanja gramofonskih ploča kao uživanja u glazbi, ujedno i svakodnevne terapije za liječenje od ovog našeg suludog tempa života.

I zbog toga nećete biti izopćenik, nego u trendu. Naime, u prošloj godini prihodi od prodaje gramofonskih ploča narasli su na donedavno nezamislivih 320 milijuna dolara, a broj prodanih ploča u SAD u 2014. dosegao je brojku iz davne 1991. godine. To više nije trend, to je (opet) životni stil.  Pridružite se, 9,2 milijuna ljudi koje je prošlo godine kupilo novu gramofonsku ploču, ne može biti u krivu.

 

	Na što paziti kod kupnje polovnog gramofona niže klase Za dobru kupovinu, potrebno je samo malo znanja i strpljenja uz nužno obraćanje pažnje na nekoliko važnih momenata koji bi naizgled jeftinu investiciju u polovni gramofon mogli pretvoriti u noćnu moru. Prije svega, treba provjeriti osnovne mehaničke funkcije kao što je brzina i stabilnost vrtnje tanjura. Ako nema „pitch“ kontrole na gramofonu sa stroboskopom, brzina vrtnje se lako provjeri brojanjem okretaja u minuti (33 ili 45). (Bitno) sporija ili brža vrtnja, te ona neujednačena mogu biti ozbiljan problem čak i da zahtijevaju tek sitnu intervenciju otpornicima, jer i za to je potreban kvalificirani majstor, što znači dodatni trošak i nepotrebnu gnjavažu. Ako se tanjur gramofona (koji nema kontrolu, odnosno potenciometar za ubrzavanje/usporavanje vrtnje), ne vrti brzinom od 33 okretaju u minuti ili ako se vrti neravnomjerno, ne kupujte. Obvezno se prilikom kupnje uvjerite da čujete samo tišinu, odnosno ništa kad se gramofon spoji na pojačalo. Zujanje ili brum može biti bezazlena stvar s uzemljenjem, ali i težak, često teško rješiv problem sa zvučnicom ili ožičenjem. Ako čujete brum koji može biti vrlo iritantan kod slušanja ploča, izbjegavajte kupnju. Da si smanjite trošak, gledajte da gramofon ima zvučnicu jer će vam to smanjiti trošak nabavku nove, čije se cijenu kreće od 300-tinjak kuna naviše, ako izuzmemo Audio Technicu AT91, provjereni entry model koji se nov može nabaviti za manje od 200 kuna. Često se naleti u oglasima (posebno kod jeftinijih Technicsa), da ručke gramofona nemaju mogućnost promjene zvučnice, već ugrađene, tako zvane T4P zvučnice na kojima se može mijenjati samo igla. Tu opciju treba izbjegavati čisto zbog toga da se ne suzi mogućnost izbora zvučnice u mogućim kasnijim nadogradnjama.   Isto tako, u pravilu, iako je gore opisani Lenco jedan od izuzetaka, bolje je kupiti gramofon čija baza i dijelovi šasije nisu napravljeni od plastike, nego nekog solidnijeg materijala kao što je aluminij ili MDF (medijapan). Nadalje, sigurnije je kupovati mehanički i elektronski što jednostavnije gramofone iz prostog razloga što je mogućnost kvara manja. Većina gramofona iz niže i srednje klase od početka 60-ih do kraja 70-ih su napravljeni od solidnih materijala i nemaju nikakvih elektronskih kontrola na sebi, i to su godišta na koja treba ciljati. Osamdesetih su jeftiniji gramofoni postali pravi „plug and play“ uređaji da služe svrsi, uglavnom napravljeni od jeftine plastike s lakim tanjurima, onako bez dizajnerske osobnosti, praktični ali neugledni s jednako malo ambicioznosti po pitanju zvuka. Prepoznatljivi su na prvi pogled i lako ćete ih zaobići.

 

	Što se nudi na hrvatskom tržištu Samo najveći internetski oglasnik u nas, Njuškalo, gotovo u svakom trenutku nudi tucet gramofona koji bi mogli za malo novca pružiti puno glazbenog užitka. Najbolje bi bilo kupiti neki dokazani model kao što je legendarni Technics 1210 čijom ručkom možete izorati njivu, oprati ga u veš mašini i on će uredno svirati koliko je otporan ili recimo Thorens TD 124, ali za tako nešto treba ozbiljniji novac. No, te tvrtke su imale široku paletu gramofona i nisu svi dobri, neki se samo šlepaju na ime, pa su cijene često uvećane samo zbog brenda. U svakom slučaju, što se tiče Technicsa, sve što se nađe iz serije 1000 (1100 – 1900) u cijeni do cca 100 eura je izvanredna kupnja. Trenutno se jedan Technics 1900 nudi za 650 kuna. Kod Thorensa je malo složenije, kod njega se u principu teško može promašiti pod uvjetom da model datira tamo negdje do 1982. – 1983. godine, ali se dosta plaća na ime. Recimo, trenutno najniža cijena u oglasniku  i to za jedan od manje cijenjenih modela, TD 105 MK2, je 900 kuna. Polovni gramofon iste kvalitete može se naći za 500 ili 600 kuna, što znači da natpis Thorens plaćate 300 kuna. Prije par tjedana na Njuškalu  se pojavio i još brže nestao Sansui SR 525, izvanredni direct drive gramofon iz 1976. godine za tričavih 500 kuna. Vlasnik je u telefonskom razgovoru rekao da ga je prodao pola sata nakon objave oglasa. Netko je znao što kupuje jer se obično za taj model u dobrom stanju traži i tri puta više. Često se zna dogoditi da vlasnici zapravo ne znaju što prodaju. Pa za lošije modele poznate tvrtke kao što su Technics, Pioneer, Denon, Rotel, Sony, Thorens ili Dual, traže previše novca, a gramofone ne tako razvikanih imena prodaju u bescjenje, uključujući tu i „naše“ Perpetuum Ebner i Lenco. Od takvih imena, izdvajamo par najslikovitijih slučajeva. U oglasniku se trenutno nudi Iskrina linija za sitnicu od 200 kuna. Ali u tom kućištu, ugrađena je šasija britanskog Garrarda, solidnog modela SP25 MkV koji bi u atraktivnijem (drvenom, MDF) kućištu mogao zasjati novim sjajem. Nadalje, tu je pristojni Marantz 6025 za 600 kn, iako bi za malo više novca puno bolja kupovina bio stariji model 6100. Zanimljiva i pomalo misteriozna mašina krije se iza malo poznatog imena Music Air, japanski gramofon direktnog pogona iz 70-ih vrlo robusnog izgleda, izvrsnog finiša, napravljenog od kvalitetnih materijala. Vlasnik traži 650 kuna i to bi mogla biti vrlo dobra kupovina.