Tu i tamo, s vremena na vrijeme, u svojoj površnoj naravi izazvanoj stalnim imperativom traženja senzacija, internetski portali već gotovo desetak godina prenose jednu te istu zanimljivost s poantom da su vinilne gramofonske ploče i pripadajući reprodukturi zvuka, gramofoni, ustali iz mrtvih i proživljavaju renesansu.

Činjenica jest da je, osim u Velikoj Britaniji koja se nikad do kraja nije odrekla gramofona i gramofonskih ploča, ovaj vid slušanja glazbe u ostatku svijeta baš ono, dosljedno eutanaziran i bačen na „smetlište historije“ početkom 90-ih, pa svaka informacija o porastu prodaju krckavih vinila dođe kao zgodna bizarnost. Nešto kao da se odjednom događa rivajvl crno-bijelih televizora s katodnom cijevi i konveksnim ekranom u obliku ogromnog ribljeg oka ili da se auto industrija suoči s potražnjom automobila s parnom mašinom, što je zapravo nemoguće, jer se tehnologija nikad ne vraća unazad, ne samo u ovim karikiranim primjerima.

Gramofonska ploča je izuzetak, specifičnost odlaska njenog odlaska u tehnološku povijest je u tome da je CD kao nasljednik koji je 1988. nepovratno prestigao ploče u prodaji, donio upitno poboljšanje reprodukcije zvuka, ako je uopće donio.

Za početak, „red book“ standard kojim se 1980. definirao CD format iz nekog je razloga utvrdio 16 bitnu kvantizaciju s brzinom uzorkovanja od 44,1 kHz čime se pokriva frekvencija čujnosti ljudskog uha grubo procijenjena na raspon od 20 do 20000 Hz. Gramofonska igla može ići ispod 20 Hz, ali čak i do pet puta više od 20000 Hz. Što, istinabog, za većinu ljudi ništa ne znači u smislu čujnosti, ali činjenica jest da je zvuk CD-a u startu komprimiran, odnosno frekvencijski „odrezan“ u odnosu na master. I rijetko tko spori da je analogni zvuk s gramofona „topliji“, a nule i jedinice s CD-a oštrije i „metalnije“. S druge strane, dinamički raspon koji pruža zapis na CD-u je veći od onog s vinila što je prilično bitan moment u reprodukciji, odnosno slušanju glazbe.

Mogle bi se nabrajati tehničke razlike, prednosti i mane analognog i digitalnog zvuka unedogled, no čini se da je u povratku vinila na scenu presudio osjećaj. Onaj osjećaj doživljavanja glazbe kao rituala vađenja ploče iz velikog kartonskog omota, uživanja u mirisu, grafici i slovima normalne veličine, polaganja ploče na tanjur gramofona, krckanja, i uživanja u glazbi sljedećih pola sata koji je reduciran kod slušanja CD-a jer su omoti postali bitno manji, a daljinski upravljač nas je doveo u napast da šaltamo pjesme, a ne slušamo albume.

Taj osjećaj je potpuno izgubljen kad je MP3 format počeo istiskivati CD, a naše kolekcije glazbe su se pretvorile u gomile bezličnih datoteka pohranjenih na tvrde diskove kompjutera. Glazba nam je postala dostupnija nego ikad, imamo je više nego ikad, ali smo je sasvim dematerijalizirali i depersonalizirali, učinili je bezvrijednom. Svijet je postao prebrz, u njemu sve više stvari traje poput dnevnih novina, rijetko što ima trajnu vrijednost, sve se konzumira u brzini i s nogu. MP3 s kompjutera i mobitela se kao glazbena verzija fast fooda savršeno uklopio u način života 21. stoljeća. 

Milijuni počinju shvaćati da to ubrzavanje zamara, da ne vodi nikud i da zapravo ubija smisao života. Da je bolje sjesti na terasu lokalne zalogajnice i pojesti tanjur toplog graha sa sočnom kobasom, pa malo „začilati“, nego na kiosku uzeti cheesburger i ubaciti ga u sebe u trku. Upravo o tome govorimo ovdje u glazbenom smislu, ne o kavijaru i šampanjcu u mondenom restoranu, već o tanjuru toplog graha u dobroj kvartovskoj krčmi. O puno muzike za malo para.

Trend povratka vinilu kao svjetski mini fenomen traje nekih sedam, osam godina. Kontra online trendovima trgovanja glazbom, otvaraju se trgovine rabljenim vinilima, diskografske kuće reizdaju svoje kataloge na pločama, postaje stvar prestiža i nova izdanja otisnuti na plastiku, često i na teški 180-gramski vinil, sa što raskošnijim omotom. Ovisno o afinitetu i mogućnostima, možete sjajni rabljeni album kupiti u nekom zagrebačkom second handu za tričavih 10 kuna, ili neko novo raskošno izdanje za 20 puta veću cijenu.

Nažalost, taj široki dijapazon izbora nisu pratili proizvođači gramofona, odnosno trgovine tehničkom robom, posebno ne one u velikim trgovačkim centrima. Pojavio bi se tu i tamo pokoji „plastičnjak“, smeće u vizualnom i tehničkom smislu, i tu činjenicu nije moglo kamuflirati ni veliko ime potrošačke elektronike na čelu gramofona, ili bi na istim tim policama dućana ugledali neko čudo neupitne kvalitete, ali i cijene izražene četveroznamenkastim brojem eura. Čak i da je prva brojka 1, za većinu onih željnih da uđu u svijet vinila (studenti bez diplome, neženje bez stana, putnici bez para…, da citiramo Johnnya), je to puno previše.

Ima nekoliko izuzetaka, među njima svakako strši austrijsko-češki Pro-ject koji je postavio nove standarde u post vinilnom dobu. U širokoj paleti gramofona za najskuplji njihov model potrebno je odvojiti oko 10 tisuća eura, ali isto tako imaju u ponudi i odlični početni model zanimljiva izgleda Elemental za 1.500 kuna, s ugrađenom Ortofon OM-5E zvučnicom koja sama košta trećinu navedene cijene. Dakle, to bi bio najjeftiniji novi gramofon na našem tržištu „ozbiljne“ kvalitete zvuka. No mnogima je i to preozbiljna cijena u sedmoj gladnoj godini u Hrvatskoj zaredom.

Da ima nade i za njih probat ćemo dokazati kroz naredne retke, odnosno svojevrsni vodič kroz kupovinu polovnog gramofona uz dva konkretna živa primjera da se za smiješan novac, uz nešto predznanja i sreće, može nabaviti više nego pristojan svirač plastičnih ploča s rupom u sredini. I tako, nadamo se, usrećiti mnoge glazbene duše, pa i eliminirati pokoju hipstersku tragediju, recimo: „Taj gramofon tako paše na moju novu kariranu košulju iz second handa, a tako je prokleto skup“. 

Po odabiru teme za pisanje, već prvim kopanjem po Njuškalu naletjeli smo na potencijalni „bingo“. Na bijeloj bazi gramofona pisalo je neobično ime za svijet gramofona Blapunkt s pripadajućom plavom točkom, a na šasiji se moglo pročitati drugo, pomalo egzotično ime  Perpetuum Ebner. Riječ je o njemačkoj tvrtki utemeljenoj još 1911. godine, a model koji se nudio u oglasu je 3015 iz 1972. godine.

PE je bio na glasu kao proizvođač srednje klase uređaja koji je u nekim modelima (pa i u ovom), koristio cijenjeni tzv. idler tarni pogon, nešto između prevladavajućih remenskih odnosno direktnih gramofonskih pogona. Novine iz tog doba pisale su kako je 3015 (čiju su šasiju u svoja kućišta ugrađivale druge tvrtke pa i Blaupunkt kao u ovom slučaju), bio jedan od razloga zašto je Dual (mnogo razvikaniji njemački proizvođač gramofona), kupio Perpetuum Ebner, što sugerira ponešto o njegovoj kvaliteti.

Uglavnom, Dual je jednim udarcem ubio dvije muhe, pokupio njihovu tehnologiju i riješio se konkurencije. U narednim godinama je rezao troškove što je rezultiralo slabijom kvalitetom i šlepanjem na veliko ime, te ugasio ime Perpetuum Ebner u drugoj polovici 70-ih. Kako god, ova je mašina s poviješću, pričom i kvalitetom, imala dobar potencijal za kupnju. Istaknuta cijena od 390 kuna je bila dodatno motivirajuća, posebno zato jer je uključivala i više nego solidnu Shure M75 zvučnicu za koju je vlasnik ponosno isticao kako je i igla na njoj original iz 70-ih.

To inače definitivno nije stvar za hvaljenje jer bi u 40 godina korištenja ipak trebalo promijeniti iglu koji put ako se ne želi uništiti vlastita kolekcija ploča, a i uši. No s druge strane, to što igla u tom dugom razdoblju nije nijednom polomljena govori o oprezu u postupanju s uređajem. Što je bezuvjetno pozitivna činjenica. I tako, nije bilo druge nego put Vrapča gdje je vlasnik otvorio garažu nalik Ali Babinoj pećini, u kojoj doduše nije bilo elektroničkog blaga, već uglavnom smeća, pa je ovaj Perpetuum Ebner u sredini gomile „junka“ sijao poput Siriusa na nebu.

Kratki ugodni razgovor s gazdom u godinama, pa provjera je li sve tehnološki u redu, koja je uključivala stavljanje na tanjur prašnjave ploče Engelberta Humperdincka bez omota, završila je instant zaljubljivanjem u gramofon u „mint“ stanju i - cjenkanjem. Po tom pitanju, potpisnik ovih redova je nakon godina kupovanja tehničkih sitnica koje život znače, postao poput Arapa u kojih je pravilo da ako se kod kupovine ne cjenkaš, vrijeđaš prodavača.

S tim na pameti, u povuci-potegni pregovaranju, gazda je pristao na sniženje, pružio ruku na 300 kuna, nakon čega je brzinom zvuka gramofon preseljen u auto, pa cigla na gas da se gazda ne predomisli dok sam mu još blizu. Dao sam si petama vjetra jer sam se osjećao poput Sir Olivera neposredno nakon diskretnog mažnjavanja srebrnine u skupom restoranu, samo što kasnije nisam nazvao Binga da ga pitam kako brat.

Naime, PE 3015 u drvenom kućištu Blaupunkta nije bio nešto čega bi se što prije riješili. Kao jučer proizveden, s bijelom bazom i crnim mehaničkim dijelom izgleda zavodljivo, poput dobro osmišljenog komada stilskog retro namještaja. Njegova ručka od lijevanog aluminija, završno obrađivana glodanjem, te tokareni tanjur nose patinu ručnog rada, tako egzotičnog u današnjem svijetu proizvođenja svega robotima u nekoj kineskoj nedođiji.

Doduše, gramofon je tražio određene intervencije, naime konektor je bio stari DIN, dok današnja pojačala „primaju“ isključivo (RCA) činč.  Trebalo je samo prilemiti nove konektore, ali vrag mi nije dao mira, simptomi audiofilstva su se nakon dužeg vremena ponovno pojavili, pa sam uz činč prilemio i novi, kvalitetniji kabl jer je original stvarno izgledao kao neka žičica za napajanje brijaćeg aparata.

Audiofilstvo može biti zdrav hobi i ozbiljan posao, a može postati i teška bolest. Pa se na hi-fi sustave spajaju kablovi debljine oluka za oborinske vode, u to ulažu tisuće eura za mali ili nikakav pomak u zvuku ili tek fatamorganu boljeg zvuka u glavi. Što je najgore, u tim se tehničkim fiksacijama počinju osluškivati zvukovi, a prestane se misliti na glazbu. I činjenicu da su sprave za reprodukciju tu da bi uživali u glazbi.  Uglavnom, po načelu više (deblje) je bolje, zalemljeni su činčevi (trošak 30 kuna par), na kabel debljine palca, na gramofon je stavljen „Nightclubbing“ klasik Grace Jones i boca hladnog Leffea sa strane za likovo koje nisam „stigao“ popiti s prijašnjim vlasnikom.

No umjesto likova i uvodne „Šetnje po kiši“ počeo je dvodnevni hod po trnju jer je iz zvučnika dolazio i neželjeni nusprodukt u vidu bruma, zujanja karakterističnog za neuzemljene audio uređaje. U Vrapču ga nije bilo, a zasigurno Humperdinck s tim nije imao veze! Još lemljenja, još živciranja, teška noć, ujutro ponovno sve iz početka kao da će po danu bit bolje, a nije bilo bolje. Stvar je spasio sasvim slučajan susret s prijateljem koji također povremeno pati od pretjeranog lemljenja i njegov genijalni savjet utemeljen u empiriji, onako u stilu mistera Wolfa iz Pulp Fictiona: „Vrati sve kako je bilo“.

I tako sam na teži način spoznao svu mudrost fraze Berta Lancea, šefa ureda za budžet u administraciji Jimmya Cartera, „If it ain't broke, don't fix it“; vratio žičicu „brijaćeg aparata“ i PE 3015 više nije patio od zujanja. U međuvremenu, staru iglu zamijenila je nova njemačke proizvodnje, nabavljena u zagrebačkom „Elmatisu“ - gdje se može naći sve na potezu od (električne) igle do (električne) lokomotive - po vrlo fer cijeni od 95 kuna. Naime, na eBayu ista takva je nenabavljiva za manje od 20 eura.

PE 3015 svira sjajno. Uz tipičnu analognu toplinu, nudi naglašenu muzikalnost i iznenađujuću transparentnost zvuka. Ni po kojem segmentu ovaj gramofon ne zaostaje za „referentnim“ gramofonom u kućnom sustavu, Pro-ject RPM 4 koji je prije 7-8 godina novi plaćen oko 2.500 kuna. Dapače. Iako će Pro-ject dati brži zvuk i biti dinamički konkretniji, PE 3015 niže registre reproducira još mrvicu dublje, dok u višim ima više topline negoli u Pro-jecta.

Jedina sitnica na koju je potrebno privikavanje jest činjenica da je gramofon automatski. Nekima će to biti prednost, no oni naučeni na spartanski minimalizam današnjih audiofilskih gramofona će morati proći fazu prilagodbe na činjenicu da se ručka ne može manualno vratiti na postolje već je nužno stisnuti polugicu za zaustavljanje pa se sve vraća automatski. Inače, ta automatika radi besprijekorno.

Da zaključim, Blaupunkt PE 3015 se pokazao izvanrednom investicijom, dokazao da je za 425 kuna moguće uživati u finoj kvaliteti analognog zvuka i još na polici imati krasan komad vintage namještaja.     

Je li moguće kupiti još jeftinije i dobiti istu ili približnu kvalitetu zvuka? Sudeći po drugoj kupovini iz oglasa, izgleda da jest. Ovaj put nije bilo toliko dramatike u kupovini, ali je bilo više rizika, jer je gramofon kupljen na slijepo, na riječ, bez „upoznavanja“ uživo, samo na osnovu par fotografija niske rezolucije…