Zanimljivo je to sa Zagrebom i trendovima, bez obzira bila riječ o restoranima ili drugim stvarima. Evo, na primjer glazba. Kada je sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća techno došao u grad, neki do tada posve normalni ljudi kleli se da je to budućnost i nešto najbolje na svijetu ikada, premda je, ako niste bili blaženi od narkotika, to bila i ostala tek repetitivna idiotska gnjavaža.

Šankovi su propadali, jer su ecstasyjem pogonjena tijela partijanera tražila isključivo vodu, a onda se to kao i svaki napuhani gradski hype ispuhalo i krepalo, pa je trebalo naći novu najbolju stvar ikada. Na prijelazu stoljeća to je nakratko postala kubanska glazba. Mnogi od onih iz Kašine sada su se kleli da je Compay Segundo spasitelj glazbe, neke radio stanice doslovno su mučile ljude latino glazbom, a na koncertima su, uvjereni da to baš treba tako, tragikomični primjerci friških štovatelja žanra gušili sebe i druge pućkajući nevješto goleme cigare. Zaboga, kako ljudi uopće postanu takvi bedaci? E, pa slično je bilo i s restoranima.

Imali smo boom većinom upravo očajnih meksičkih i talijanskih, a relativno nedavno, kada je kriza pomela neke od bezobrazno skupih restorana koji su se pokušavali baviti pripremom steakova, na red su došli roštilji. Naravno leskovački, a koji drugi. Leskovac se činio kao grad od milijun stanovnika, koliko je navodnih majstora roštilja baš od tamo dovedeno samo u Zagreb.

Kada je dobar, roštilj je fantastična stvar, ali s njim postoji problem. Da se ubiješ to ne možeš učiniti glamuroznim i fensi mjestom. U konačnici to je uvijek samo odlična hrana i opuštena atmosfera, sve pet, ali tu ne možeš postići ni minimalnu razinu preseravanja. Preciznije, nemaš baš nikakvo opravdanje držati previsoke cijene i trebalo je smisliti nešto novo, nešto što će domaći wannabe hipsteri glatko popušiti i neko vrijeme bespogovorno slijediti. I tako je red došao na hamburgere.

Hamburger je da se ne lažemo fast food i junk food , zadivljujuće vješta američka gastro podvala koja je osvojila čitav svijet. To je nešto poput bezvrijednih staklenih kuglica kojima su tadašnji bijeli doseljenici impresionirali naivne, priproste i primitivne domoroce koji su im, presretni, zauzvrat davali zemlju po Americi. Ponudiš i još malo alkohola i eto ti Manhattana za preračunato današnjih 1050 dolara.

Prvi je hamburger ispečen 1900. godine u New Havenu, u američkoj državi Connecticut. Pečenjara Louis Lunch koja je hamburgere počela peći za lokalne radnike postoji još i danas i još uvijek je u vlasništvu obitelji Lassen. U njihov je hamburger od prvoga dana zabranjeno dodavati kečap, majonezu i senf, a studente iz obližnjeg elitnog Yalea koji uporno pokušavaju prošvercati kečap i dan danas bez milosti izbacuju na ulicu.

Na ove je prostore hamburger stigao 80-ih godina prošlog stoljeća, najprije u nekoj domaćoj bogatoj verziji i često u restoranima koji nisu imali veze s fast food koncepcijom.

Ipak, za široke mase to još uvijek nije bilo - to. Falilo je tu marketinga i PR-a i tek kada je 1988. godine u Beogradu, a kasnije 1996. u Zagrebu u priču ušao McDonalds stvar je poprimila razmjere histerije. Dirljivo je i tragikomično bilo vidjeti zastrašujuće gužve koje su u Beogradu stvarale tisuće prijavljenih kandidata za posao, željnih peći pljeskavice u neljudskim uvjetima pregrijanih kuhinja. To je bila prava slika i prilika tadašnje socijalističke sreće koju danas katkada s nostalgijom prizivaju ljudi kratkog pamćenja.

McDonalds je u međuvremenu pristojno metastazirao, otvorio silne restorane i čvrsto zauzeo svoje mjesto u srcima djece i gastronomski najneambicioznije klijentele poput adolescenata što se pijani vraćaju iz noćnog izlaska, a ne da im se na burek. Dalje od toga nije išlo. Negativna slika i image dilera nezdrave hrane bili su prejaki za ozbiljniju publiku i trebalo je tu smisliti nešto drugačije, nešto što će izazvati hype i o čemu će nadahnuto pisati Butković i Bakalović, a potom to bespogovorno konzumirati neki od onih našpananih i besmislenih menadžera iz recimo T-coma ili kakve banke. Nešto kao 100% domaće, organsko, zdravo, hrvatsko, poželjno, trendi, budala tko ne proba, još veća tko se ne navuče...

Isto je vrijedilo i za piće. Kako je kod nas sve naopako i drugačije od normalnoga svijeta, pa su tako kineski restorani u kategoriji skupljih, a pubovi najušminkanija mjesta u gradu, tako se i uz fensi hamburgere nametnula obaveza točiti najkvalitetnije moguće pivo, pa se tu pod must drže bujski San Servolo ili američki Brooklyn, odlične i skupe pive koje su, međutim, same po sebi klasu iznad ideje hamburgera. OK, naravno da je uvijek poželjno i hvale vrijedno služiti kvalitetno pivo, svakako pohvalnije od prakse onih pljačkaša što po Trogiru i drugim sličnim turističkim zamkama deru turiste točenim domaćim običnim konfekcijskim po 25 kuna, ali doista je idiotski pretenciozno inzistirati na tome da se uz fast food, odnosno junk food, a hamburger je da se na glavu postaviš upravo to, potiče skupi pivski elitizam. Osim ako si vlasnik pečenjare, naravno...

Naime, ma koliko Amerikanci, pa čak i genijalni Bourdain, uvjeravali da hamburger ne mora nužno biti junk food ako se radi od dobrih i svježih namirnica, to je još uvijek jebeni sendvič, hrana koju jedeš samo ako nema baš ničeg boljeg i ozbiljno skuhanog, ako si pijan ili drogiran pa ti je svejedno ili ako imaš neku vrstu prehrambenog stockholmskog sindroma. To je ono kad nakon vojske i odvratnih sardina i još odvratnijih mesnih narezaka koje si tamo morao jesti, povremeno imaš luđačku želju i potrebu ponovno pojesti baš to smeće.  

Odmah da razjasnimo, nemam ništa protiv hamburgera kao takvih, kao ni protiv bilo kojeg fast ili junk fooda. Pojeo sam toga dosta u životu. Burek, hot dog, kebab, podriguša, odvratne trokut pizze i ostali užasi iz pekarnica kojima se neumjereno tove Hrvati postoje svugdje i to je normalno, kao i razne devijacije u ljudskom ponašanju i ukusu. Ono što mi ide na živce je pokušaj da se nešto takvo prikaže većim, poželjnijim i boljim nego što jest i nego što zaslužuje.

Vođeni logikom, kada ih ne možeš pobijediti, bar vidi što nude, testirali smo dvije poznatije i razvikanije zagrebačke pečenjare hamburgera i jedan restoran koji se proslavio po hamburgerima.

BURGERAJ, PRERADOVIĆEVA: Smiješno mali hamburger po smrtno ozbiljnoj cijeni

Prvi je na redu bio Burgeraj, pečenjara smještena na idelanoj poziciji u Preradovićevoj ulici, krcatoj kafićima i vrlo živoj čitavog dana. Poznavatelji te scene kažu da je mastermind čitave operacije Burgeraj, odnosno njegov, nazovimo to tako, umjetnički direktor, Davor Butković, čovjek iz čijih se tisuća kartica tekstova o gastronomiji može sa sigurnošću zaključiti da se fura na gastro elitizam te voli i zagovara što manje porcije uz što više cijene. Nadalje, Butković se užasava i samog pojma jednostavna hrana, a nikada, ustvrdio je jednom s gađenjem, nije kušao mortadelu niti burek. Takav lik i fast food? Kud ide ovaj svijet? Sada postaje jasnija pričao o forsiranju najskupljih piva u pečenjarama...

Posjet Burgeraju nije dobro počeo. Mjesto je bilo zatvoreno u 12 sati iako je radno vrijeme od 11 ujutro. Pokucali smo, simpatična konobarica je izvirila i rekla da imaju nekakav problem i da otvaraju za dvadesetak minuta pa smo prošetali Preradovićevom, popili putem odlično Vukovarsko pivo i vratili se. Otvorili su, bio je i slobodan stol, sretni smo sjeli, ali opet problemi.

-Morat ćete 20 minuta do pola sata čekati hamburger, nešto nam se malo zakompliciralo.

- OK, dajte nam točeni Brooklyn, čekat ćemo kad smo već ovdje, gladni i znatiželjni, odgovorili smo, veseli što nam stiže sjajno pivo.

Brooklyn je doista fantastična američka piva, meni osobno najbolja točena koja se može trenutno popiti kod nas (mala je 17, a velika točena 25 kuna), ali s pivom je izvjesno da slijedi mokrenje, međutim, nigdje vrata od zahoda. Hm, evo konobarice, pitamo za WC, a ona na to sliježe ramenima i suosjećajno pokazuje preko puta u Alcatraz. E, jebiga, sad. Znači, moraš ići kod tih dragih ljudi preko puta s glupom facom i reći im otprilike da upravo trošiš novce u blizini, ali ti je baš nekako lijepo olakšati se kod njih. No hard filings i te fore.

OK, u državi gdje nadrkani biskup šalje policiju kao kakvu svoju privatnu falangu da zatvara legalne, ali njemu nepoćudne lokale i hapsi im vlasnike, sve je teoretski moguće, ali ipak nikako ne razumijem kako uspiješ legalno otvoriti mjesto s hranom i sjedećim mjestima, a bez toaleta? Da ne govorim o furanju na vrhunsko pivo koje onda moraš prazniti preko puta ulice.

No dobro, nakon pola sata stigao je i hamburger i bio je baš prema očekivanju. Uobičajenog, pomalo McDonald`sovskog okusa, pristojno sočan, sa nešto ipak suhonjavim pecivom i malen, ali onako baš nekako bizarno malen, kao one trofejne smanjene glave kod južnoameričkih indijanaca. Nestao je u tri - četiri griza, što je idealno ako si na povratku s nekog ručka s molekularnom kuhinjom, pa ti taman još toliko fali da osjetiš sitost. Krumpirića dobiješ dosta, ali glupo je jesti goli krumpir kada se u sekundi obračunaš s hamburgerom.

Sve u svemu, dva hamburgerčićićića i četiri točene pive, platili smo nešto preko 140 kuna. Kakva spektakularna prevara! Konobarica je bila simpatična, piva je odlična i to bi bilo to.

Ocjena: 5/10

ROUGEMARIN, RADNIČKA: Lijepa terasa i poplava kečapa, ali srećom tu ima i druge hrane

Burgeraj nam je potaknuo rast magarećih ušiju, pa smo za slijedeću postaju odabrali Rougemarine, mjesto koje se nalazi u onom jezivo odbojnom i tobože trendi dijelu grada, ali ima lijepu terasu, sasvim solidnu reputaciju i ne nudi samo hamburgere. Ima i WC, svoj vlastiti. Dakle, treba se malo pomučiti da bi se u toj poslovnoj gradskoj vukojebini pronašao Rougmarine, ali kada vam to uspije budete zadovoljni. Park oko nelijepe socijalističke zgrade u kojoj se restoran nalazi nekako je izvanvremenski i vrlo je ugodno sjediti na terasi. Konobari su profesionalni i brzi, nema Brooklyna, ali ima San Servola. Može crveni, pa da vidimo što kaže jelovnik.

Rougemarin ima jaako zanimljiv meni. Dva hladna predjela (vrlo primamljive i dobro iskombinirane plate), tri dnevne juhe, četiri topla predjela (razne tjestenine, rižota, wok  i toplo – hladne salate, od 38 – 45 kuna)) te tri glavna mesna jela (od 45 – 52 kune). Jela se pripremaju na vrlo maštovit (katkad i premaštovit) način s nekim zanimljivim i neuobičajenim kombinacijama. Listovi dragoljuba, menta, umak od kupina i te stvari. Našlo bi se tu štošta primamljivog za malo ambicioznije, ali, jebi ga, došli smo zbog hamburgera, pa da vidimo što se tu nudi.

Dakle, u ponudi su burger vulgaris, cheeseburger i vege burger, te daily special burger, koji, kao što mu ime govori, varira od dana do dana. Normativi su 200 grama, a može se naručiti i dupli. Domaći prženi krumpirići su 15 kuna, a burgeri 32, odnosno 34 kune.  

Daily special je bio a little bit too pretentious, pa smo naručili cheeseburger i krumpiriće, ali smo za zagrijavanje i za zlu ne trebalo uzeli i juhe. I minestrone i hladna juha od krastavaca i jogurta bile su odlične, San Servolo je bio optimalno hladan i svijet se činio relativno lijep. Prilično brzo stigli su i hamburgeri koji se u Rougemarinu serviraju „otklopljeni“, pa nakon onih minijaturnih u Burgeraju izgledaju prilično impresivno, onako kao da su rađeni za odrasle ljude koji još k tome mogu i pojesti više od anoreksičara. Meso je debelo, čini se dobro ispečeno, krumpirići su doista odlični, ali kako bi lijepo upozorio Mr. Wolf u „Pulp Fictionu“: - Nemojmo si prerano počet pušit...

Taj pristojno velik komad burgera zaliven je, naime, s fakat ogromnom količinom nekakvog domaćeg kečapa, pa to sve pliva li ga pliva, kao kakva mesna okruglica u umaku od rajčice, odnosno konkretnije ćufta. Nije to uopće lako jesti rukama jer cijedi na sve strane, a ako se vraćate na posao u neki od obližnjih poslovnih Mordora, lijepa je prilika da će te se pojaviti prigodno zasrani umakom.

Vilica i nož su ovdje bolji izbor i zbog toga jer su peciva tako velika i suha da onaj izliveni tanker kečapa čak i dobiva neki smisao, ali sve u svemu opet su pive, a ovoga puta i juhe, bile bitno dojmljivije od hamburgera. OK, iz Rougemarina se barem ne izlazi gladan, ali žali bože jesti hamburger pored svega ostalog što nude.

Ocjena: 6/10

YELLOW SUBMARINE, FRANKOPANSKA: Lijepo uređeno, zdravo i dosadno ko smrt

Priča s Yellow Submarin mi je zapravo fantastična. Oni su početkom ljeta imali otvorenje s uzvanicima, nekakvim celebrityjima i oko svoje su doista vrlo dojmljivo uređene pečenjare sve karte bacili na priču o zdravlju. Ono, sve je kod nas totalno zdravo, organsko, GMO free, domaće, Hrvatsko, pa je čak i detaljno predstavljeno da je kravica neka Barica iz Zagorja, salata iz Istre, luk iz Slavonije i tako to... E, da pecivo je iz Zagreba, svjetski poznato turbo zdravo zagrebačko pecivo,a pivo je, hvala na pitanju, da, pogodili ste, točeni San Servolo, iz Buja. Ovi se baš ne šale.

Osim cijele te priče o mega zdravom hamburgeru, super mi je i to što su Yellow Submarine zatvorili, paaa... jedno pola sata nakon otvaranja (dobro, malo karikiram) i otišli na godišnji odmor, pa je zajedno sa svim onim sirotim turistima koji na putovanjima jedu samo hamburgere trebalo čekati ponovno otvaranje.

Yellow Submarine je stvarno lijepo i nekako toplo uređeno mjesto, ali one parole o zdravlju po zidovima i stolovima malo su mi čak i agitpropovski odbojne. Nekako kao kad je Prag nekada davno pod ruskom okupacijom, bio pun onih jezivih parola na prelijepim starim zgradama o vječnom prijateljstvu sa SSSR-om, a ljubavi, razumljivo, nigdje. Još ti na papirnatim podmetačima napišu kako jedući kod njih, osim što čuvaš svoje zdravlje, potičeš razvoj malih hrvatskih poljoprivrednih gospodarstava, pa ti nabijaju i grizodušje i silan teret odgovornosti na nejaka pleća.

Nije da je bila neka velika gužva u pečenjari, ali nije i da se ne čeka. Konobarica je, međutim, bila vrlo simpatična, pa hajde. Točenog San Servola nisu imali, jer da nakon godišnjeg još nisu nabavili (direktno s plaže su došli otvoriti?) pa smo uzeli u boci. Tu se nudi nekoliko vrsta hamburgera (od 32 do 45 kuna), a zanimljiva je i dobra navlakuša „slider“ u kojemu se po cijeni od 40 kuna dobiju tri različita mala hamburgera, koja su tek nešto malo manja, ako uopće, od onog u Burgeraju i od toga se i vrlo gladna osoba može temeljito najesti.

Uz slider smo uzeli  i hamburger vulgaris, odnosno „original“ kako se kod njih naziva, čisto zbog usporedbe s ostalim mjestima. Stiglo je na daskama, zanimljivo servirano i lijepo za oko, ali ona simpatična konobarica je zaboravila krumpiriće pa smo još malo čekali i njih. Jebite me ako znam odakle im stiže zdravi krumpir, valjda Lika, što li? Uglavnom, ja sam se uhvatio „slidera“ i krenuo kušati jedan po jedan hamburger, ali nakon nekoliko zalogaja nekako mi je bio pun kufer i hamburgera i svega.

Da se razumijemo, nisu ti hamburgeri lošiji od onih koje rade na prethodna dva mjesta, dapače, okus im je sasvim dobar. Kad malo razmislim svi imaju potpuno isti okus koji varira samo od umaka do umaka, špeka ili što već bude dodatak.  Doduše ovi u Yellow Submarine malo su mi bili presuhi, pogotovo ona zagrebačka zdrava peciva. Meso je, čini se, od neke izrazito nemasne Baričine pozicije pa je, razumljivo, i ono bilo suhonjavo i anemično. Ali, ako volite hamburgere to će vam biti sasvim OK. Drugim riječima, ako volite ružne, krezube, dosadne, neduhovite, zatucane i glupe komade ili frajere super će vam biti... Razumijete što želim reći.

Ocjena: 5,5/10

Tu je moj ozbiljan problem. Svi su ti hamburgeri, plus minus, istog okusa i na kraju da ga jebeš sve su to zvijeri iz porodice McDonaldsa. Tu nema pomoći. Organsko, neorgansko, iz ove ili one priče, to je onaj isti jebeni sendvič kojeg, ako imaš imalo ukusa, jedeš samo kad se pijan vraćaš iz noćnog izlaska, a kriteriji su ti blago u Gospodinu preminuli sa zadnjom, putnom turom. Opet, u takvoj situaciji uvijek ću radije odabrati vrući masni burek od organskog, natopljenog ili patuljastog hamburgera. Tu barem imaš neki konkretni osjećaj grijeha i znaš na čemu si. Barem, dok se Mutiši i ekipa ne sjete da se i burek može raditi od francuskog kozjeg sira, argentinske junadi i durum brašna iz Reggio Emilie, pa zaliti jogurtom s Olimpa i naplatiti 70 ili 700 kuna. Jebo me vrag ako to u Zagrebu uz dobru pripremu ne bi išlo. To bi, siguran sam, probao i Bule.

Hamburger je zahvaljujući medijskom pogurancu i meni posve neobjašnjivim prehrambenim deformacijama i kompleksima stanovništva, uspio postati poželjan i trendi, a nakon gomile fast food rupetina, dobili smo poplavu lijepo uređenih fensi pečenjara s više - manje jednakom ponudom, ali ispeglanog imidža i po znatno višim cijenama.

Pomorska zemlja čiji stanovnici po glavi godišnje jedu manje ribe čak i od naroda koji more vide tek na godišnjem odmoru, poput Čeha i Slovaka, a čak devet puta manje od pomorskih zemalja poput Portugala valjda bolje ni ne zaslužuje. Europski je prosjek 17 kilograma, u Hrvatskoj tek nešto preko osam. Aloo, a kilo plave ribe je samo 10 kuna. Jebali vas hamburgeri...