U ponudi domaće hrane Kuzmanovići su savršeni, baš kao i pogled s terase restorana u Slavagori

Godinama je Samobor bio i ostao jedino mjesto o okolici Zagreba vrijedno gastronomskog vikend izleta. Prema istoku nema gotovo ničega vrijednog spomena, Sesvete i Dugo Selo odlični su za pobjeći iz njih i ništa drugo. U Sesvetama navijači Dinama vole Mamića i već to je dovoljno upozorenje da se toga klonite. Prema Turopolju se prostire uglavnom tuga i depresija i već oko Buzina počinje područje limenih pepeljara, gemištarskih bačvastih čaša, narodnjaka i kamuflažnih prsluka kao i dalje neizostavnih modnih detalja odraslih muškaraca. Idealno mjesto za sjedište "24 sata".

Velika Gorica je nelijepi i ubitačno dosadni nastavak zračne luke Pleso, a Zaprešić vam, krenete li sjeverozapadno, može biti privlačan samo ako ste netom doputovali iz Afganistana ili Somalije pa još morali proći kroz Goricu. Na putu prema jugu su tek oni odojci što se i na najvećim vrućinama vrte u zapuštenim krčmama na staroj karlovačkoj cesti, pa nije čudo što se sve uvijek svodilo na Sljeme i Samobor. Razumljivo je, stoga, da su u Samoboru desetljećima dobro poslovali veliki obiteljski restorani s klasičnom ponudom karakteristične „nedjeljne“ hrane za obiteljske ručkove.

Ipak tu postoji nemali problem. U tih se nekoliko boljih i popularnijih restorana vikendima istodobno sjate horde gostiju, velike obitelji s čoporima nestrpljive i preglasne djece, pa kuhinja zapliva, a konobarima curi znoj s čela i lagano im je pun kufer i vas i vaših narudžbi i malog Jožice koji bi baš palačinke u najvećoj gužvi. Uglavnom sve to se može pretvoriti u priličnu traumu,a na kraju često rezultira razumljivim odustajanjem od ideje povratka u Samobor na ručak.

Dugo se u tom kraju nije pojavilo ništa novo zbog čega bi vrijedilo sa znatiželjom potegnuti iz Zagreba, a onda nam je Željka Klemenčić, vlasnica odličnog kulinarskog magazina Mrvica, otkrila apsolutni biser toga kraja - Slavagoru, odnosno seosko obiteljsko gospodarstvo Kuzmanović.
Slavagora se nalazi četiri kilometra od Samobora na obroncima Samoborskog gorja, a veličanstveni pogled s prekrasne terase restorana puca prema spomenutom tužnom Turopolju i dalje prema Sisku. Restoran je zapravo drvena kuća, na samom vrhu, a legenda kaže da su beskrajno ljubazne i drage Kuzmanoviće prijatelji za koje su povremeno znali kuhati nagovorili da vikendima to čine i za goste. Kad im to već tako dobro ide.

Vozeći se prema restoranu uskom i zavojitom brdskom cestom može se vidjeti dvije - tri pregoleme kućerine koje su se s okolicom sljubile poput kakvih napuhanih leševa dinosaura, a odmah do Kuzmanovića nalazi se imanje i vikendica nezaobilaznog Milana Bandića. Lokacija je savršena, Banderas za sebe zna odabrati. Kažu da ga baš i ne viđaju, ali sve je besprijekorno uređeno, pretpostavljam ipak ne po Duhu svetom. Netko je za to zadužen i plaćen.

Dolazak na terasu restorana i pogled ostavljaju bez daha, a ploča s rukom napisanom ponudom dana izaziva veselje. U Slavagori se nudi tek nekoliko domaćih jela, spremljenih od njihovih vlastitih domaćih namirnica i to je to. Kad na takvim mjestima, odnosno na bilo kakvim ugostiteljskim mjestima, vidite da na meniju postoji milijun jela, ne morate se baš hvatati za pištolj, ali razmislite o časnom povlačenju, da ne doživite nečasni poraz jedući grozno.  Čuvajte se i nespojivog. Tko nudi i ribu i meso i pizze, najčešće se očajnički bori za goli opstanak i nešto mu je gadno krenulo po zlu. Ili se nalazi u turističkom centru na Jadranu, nastoji deranjem gosta zgrnuti lovu za mjesec dana, a zapošljava konobare kojima lako poleti šaka.

Dan je lijep, sjedamo na terasu i krećemo s hladnim predjelom. Domaća suha kobasica, šunka, sir i vrhnje odlični su. Naročito kobasica. Nije pikantna, onako taman suha i odlična okusa. U ponudi su bile juhe od vrganja i govedska i probali smo obje. Govedska je bila dobra, ali ona od vrganja (18 kuna) je bila naprosto savršena. Bogata, gusta, puna okusa s mnogo gljiva. Fantastična juha, teško je i zamisliti da može biti bolja. Porcije su, usput rečeno, vrlo izdašne, prijateljske, onakve kakve bi zgrozile napuhane šarlatane koji vole po medijima trabunjati o hrani i užasavati se kada nije posluženo malo i skupo na velikom tanjuru.

Za glavno jelo smo uzeli porciju svinjske vratine na žaru (dva velika komada, 55 kuna), lungić s vrganjima (75 kuna) i pohanu piletinu s restanim krumpirom (50 kuna). Lungić i vratina su se topili u ustima i bili su doista izvrsni, ali pohana piletina je zasjenila sve. Osobno, nikad u životu nisam probao bolje spremljenu i ukusniju piletinu. Da ne bude zabune vrlo je lako upropastiti komade piletine kod pohanja, bilo da unutra ostanu nedopustivo krvavi, bilo da izvana zagore od panike da unutra ne ostanu nedopustivo krvavi. Ovdje sve bilo jednostavno savršeno zlatno - žuto i besprijekorno sočno i ukusno.

Za desert gotovo da i nije ostalo mjesta, ali imali su domaću štrudlu od jabuka i slatke štrukle sa sirom, pa je vrijedilo malo se pomučiti. Sve je ukazivalo da će i to biti pun pogodak i tako je doista i bilo. Vrlo ukusno, cimet, omjeri, sve je štimalo. I sve to na prekrasnoj terasi u prirodi s veličanstvenim pogledom. Jebiga, život je nekad stvarno baš lijep. U Slavagori toče prolazno otvoreno bijelo vino po normalnoj cijeni od 50 kuna za litru, a imaju i fantastične domaće rakije po 14 kuna, te vlastite sokove od bazge i limuna. Tu, ponavljam, nema smisla dolaziti ako očekujete neko ambiciozno kuhanje, ali u onome što nude i žele biti Kuzmanovići su savršeni. Veličanstveno mjesto.

Ocjena: 9/10

Kapacitet restorana: 50 mjesta / Kapacitet terase restorana: 50 mjesta
Način plaćanja: gotovina i virman
Radno vrijeme: petak - nedjelja 12 - 20 sati, ostale dane po dogovoru.
E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Adresa: Vincekov put 13, Slavagora
10430 Samobor
Mob: +385 (0)98 978 3204
Facebook: Seosko gospodarsvo Slavagora