Unatoč glasinama, Martin Pescador je i dalje u formi, buzara od škampi je savršena, kao i riba i školjke. Cijene su prijateljske, a loša blitva i još gori kruh mogu se oprostiti
Bila je to strašna vijest, jedna od onih koje izazivaju trenutni šok i nevjericu, gotovo pa i suzu u kutu oka.
- Martin Pescador se pokvario, navodno je pala kvaliteta hrane, navodno se promijenio vlasnik, navodno ovo, navodno ono...
Katastrofa, zlo i naopako, pas mater, je li to moguće? Izvor je bio relativno pouzdan, a kasnije je strašna glasina došla i sa drugih strana.
Svatko tko voli dobro jesti zna koliko je teško naći lijepo i ugodno mjesto s odličnom hranom i vinom, pa još da je i na idealnoj poziciji, s prijateljskim cijenama i niskom do nepostojećom razinom preseravanja. Martin Pescador u pitoresknom i gotovo nestvarnom istarskom ribarskom selu Trgetu, bio je sve to i još malo više. Jesti tamo uvijek je bio bajkoviti doživljaj i zbog same hrane i zbog pozicije na samom moru.
Tamo možete, poput nas desetero prije tri godine, doći na ručak, pa neumjereno uživati u hrani i vinu, pa kad sunce zaprži, a vino lupi u glavu, s terase prošetati dvadesetak metara do mulića, malo se okupati i osvježiti, pa se vratiti i nastaviti jesti do kasno navečer, a da je to svima tamo potpuno normalno.
Naravno da ničija propast nije dobra, ali nije to baš uvijek smak svijeta. Evo, na primjer, nestanak „Marcelina“ za čiju je urnebesnu razinu preseravanja, bolesno visoke cijene i pretencioznost koju nije baš uvijek pratila i vrhunska kvaliteta, živaca i želuca imalo sve manje ljudi, i nije neka tragedija. Osim za kompleksaše koji su bili uvjereni da razina kvalitete raste proporcionalno s cijenama, pa juha mora da je savršena ako je 60 ili 70 kuna, a kolač je najbolji kada je po 80 kuna.
Šteta je, međutim, kada jedan Johnson u Mošćenićkoj Dragi, simbol vrhunske morske hrane i najboljih kvarnerskih škampa, posve neshvatljivo krene putem bespotrebnog i besmislenog kompliciranja s nekad odličnim jelima, pa usput zagubi opuštenu i toplu atmosferu, digne cijene i pretvori se u wannabe Plavi podrum, ali bez Danijelinoga šarma i smisla za izmišljanje neobičnih kombinacija i drugačijih jela. Eto, to je baš šteta.
Propast Martina Pescadora bila bi još tužnija, ali u takvim situacijama ne treba nikada vjerovati na riječ donositeljima loših vijesti, ne treba ih baš ni ubiti, ali treba se u glasine osobno uvjeriti. U provjeru je krenulo petero prilično ozbiljnih i iskusnih štovatelja morske hrane. Šteta bi bilo, razmišljali smo, da nas, ako su glasine točne, pogine više.
Dan je bio pravi ljetni, nedjelja, gužve i sve što uz to ide. Put do Trgeta uvijek je fascinantan. Za doći do toga ribarskoga sela, koje se nalazi u Raškom zaljevu na istočnoj obali Istre, treba proći vozeći uz rijeku Rašu, pa pored depresivno ružnog lučkog skladišta dasaka, pa utovarne luke Bršica, sa svim onim lučkim oznakama za carinu i granični prijelaz. U jednom trenutku cesta zapravo naizgled nestaje, ali tu treba biti uporan i nastaviti jer cilj je blizu, a i isplati se. Napokon, uskom cesticom uz more stiže se u pitoreskni Trget.
Rezervirali smo stol i to se pokazalo mudrim, jer mjesta na prekrasnoj terasi ne bi našli. To je uvijek dobar znak, gastro mrtvaca ljudi nanjuše i ne prilaze mu. Martin Pescador ima fini, lijepo složeni meni baziran na klasičnim morskim delicijama uz velik izbor školjki, po koje, ako ih naručite, prošeću nekoliko metara do obližnjeg mulića i uzmu ih iz mora.
Jela se tamo baziraju na vrhunskim namirnicama, a pripremaju ih jednostavno i tradicionalno bez nepotrebnog kompliciranja. Jedina zraka koju ćete tamo vidjeti je zraka sunca i to je zapravo fantastično. Na takvom mjestu i u takvom ambijentu sve drugo bilo bi krajnje neumjesno pretenciozno i zapravo besmisleno.
Na terasi nas je dočekala žuta mačka, neka sirota olinjala, nekako glavata i bez oka izgubljenog u teškim bitkama. Da se razumijemo, svaka mačka pa i ovakva uvijek je prijatelj i dobrodošla, ali nekada su tamo te neodoljive žicarice bile čiste, održavane i uredne i ovo nas je lagano zabrinulo, ali dobro, ne možeš suditi mjesto prema mačkama. Možda su one reprezentativnije negdje na spavanju. Barem nije bilo bučne talijanske djece koja ruše sve pred sobom, a to, složit ćete, se nije mali dar.
Ideja je bila probati od svega po nešto, pa smo krenuli s hladnim predjelima. Salata od hobotnice (50 kuna) je neki klasik s kojim je teško promašiti i bila je za prolaznu ocjenu. Ništa posebno, jednostavna, čak i malo prejednostavna. Ne treba tu, naravno, trpati papriku, kapare i što se sve danas ne stavlja u to jelo, ali tradicionalno u tu su salatu oduvijek ljudi obavezno stavljali kapulu ili češnjak, ne zato jer su nekada ljudi bili glupi, nego zato jer to naprosto tamo savršeno dobro pristaje. Sljubljuje se idealno, ako vam je tako draže, naravno, uz dodatak maslinova ulja, domaće kvasine ili limunova soka. Kad samo već kod ulja, u Martinu Pescadoru drže vrlo korektno svoje domaće maslinovo ulje i hvaljeno labinsko Negri olive.
Ono što nas je razočaralo bio je kruh. Nismo od onih što inzistiraju da kruh baš mora biti netom pečeni domaći (premda nas takav, naravno, uvijek razveseli), ali u doba kada postoji već sasvim dobar izbor vrlo korektnih vrsta kruha i u običnim trgovinama, držati onaj najgori, s gumenom koricom iz najjeftinijih pekara, zapravo je nedopustivo. Stvar smo, ali tek donekle, spasili tostiranjem.
Sirove dondole (85 kuna porcija) bile su, pak, savršene. Netom izvađene iz mora, naprosto fantastičnog okusa, ali to smo i očekivali. Sa zebnjom smo, međutim, čekali glavno jelo. To je bilo biti ili ne biti. Vrlo ljubazni konobar naglasio je da imaju lijepe i velike friške škampe pa smo naručili buzaru (400 kuna kg), a da ne ovisimo samo o onom već izogovaranom kruhu tražili smo da nam uz buzaru donesu i tagliatelle. Uz to smo, zlu ne trebalo, uzeli i dva pica na žaru (320 kuna kg) s miješanom salatom te blitvom s krumpirom.
Najprije odlična vijest. Buzara je bila naprosto savršena, kao i škampi koji su se u njoj nalazili. To jelo naprosto ne može biti bolje spremljeno od onog kakvo nam je posluženo u Martinu Pescadoru, a volite li doista jesti, onda znate da to znači da je općenito teško pojesti igdje na svijetu išta bolje. Pritom su i tagliatelle bile skuhane baš koliko treba, lagano al dente. A nije baš da je, za pripremu naoko jednostavnu, buzaru nemoguće upropastiti. Zadnja dva puta u Johnsonu bili smo prilično razočarani, kako okusom, tako i bezobrazno malom količinom same buzare, odnosno toća.
Ovdje je bilo dovoljno i za kasnije neumjereno toćanje pa je isti onaj već opjevani i zloglasni bezvezni kruh u kombinaciji s tako dobrom buzarom postao prijatelj. Pic je također bio odlično pečen, nimalo isušen, sa slanom hrskavom koricom, ali zapravo nam nije ni trebao. Buzara od 1,40 kilograma škampa bila je više nego dovoljna da se najede nas petero, a s obzirom na kvalitetu namirnica i ugođaj to je obrok po vrlo prijateljskoj cijeni. Po toj cijeni u Dalmaciji vam uglavnom tek kažu dobar dan.
Naravno da nije baš sve bilo savršeno, ali jebiga, takav je život. Blitva je recimo bila tragično (ne)pripremljena, netom izbačena iz vode, bez ikakvih dodataka, češnjaka, maslinovog ulja, ništa. Obična bezlična travuljaga. Miješana salata je također bila nekako uvela, a u njoj je bio i kupus, premda smo dva puta inzistirali kod naručivanja da ga ni slučajno ne stave. OK, to stvarno nije veliki problem s obzirom na kvalitetu glavnih jela, ali potpuno bespotrebno ruši dojam. Mislim, neš ti umjetnosti, spremit korektno blitvu i pripremit salatu kada je naručena,a ne unaprijed...
Za desert smo jeli vrlo pristojan semifredo preliven šumskim voćem (20 kuna) te klasične palačinke s čokoladom po istoj cijeni. U Martinu Pescadoru je kućno bijelo vino dobra Armanova malvazija i to po krajnje prijateljskih 50 kuna za litru, gotovo upola jeftinije nego na našim dragim otocima. Biske kojima su nas počastili na odlasku su također po vrlo prihvatljivih 10 kuna.
Sve u svemu happy end. Nije to baš bilo Njemačkih 7:1 protiv Brazila, jebala ih blitva i onakav kruh, ali s obzirom na zlehude najave propasti bili smo zapravo potpuno oduševljeni. Onakva buzara, riba i školjke, brišu sve loše.
Urbi et orbi, Martin Pescador je i dalje mjesto gdje se mogu pojesti jela od najkvalitetnijih mogućih morskih delicija, izvrsno spravljena, po vrlo prihvatljivim cijenama i u nezaboravnom ambijentu.
Ocjena: 4/5