„Mala riba“ nije „Batelina“, ali nudi niz fantastičnih jela po prijateljskim cijenama, ima dobra kućna vina i apsolutno zaslužuje preporuku

Kada je prije dvije godine u svojoj dokumentarnoj seriji pod nazivom „No reservations“, genijalni chef i putopisac Anthony Bourdain, posjetio hrvatsku obalu i tu se kao malo gdje raspametio od uživanja u hrani, jedno ga je jelo posebno ugodno iznenadilo.

U fantastičnoj „Batelini“ obiteljskom restoranu kojega u Banjolama nedaleko Pule vodi David Skoko, Bourdain je prvi puta u životu kušao tripice od grdobine i pao na dupe od veselja. Euforična reakcija tipa koji je probao praktički sve što se jede na kugli zemaljskoj ne treba čuditi. Skokine tripice od grdobine doista su neodoljive kao i gotovo sve što taj nasljednik starog obiteljskog ugostiteljsko ribarskog biznisa priprema praktički isključivo od plave ribe i ribljih iznutrica.

Ono što je neshvatljivo, međutim, jest činjenica da se do Skoke, plavom ribom, malom ribom te ostalim manje cijenjenim, ali zato ne i manje ukusnim plodovima mora, nitko u hrvatskim restoranima nikada nije htio ozbiljnije baviti. To, naravno, nije iznenađenje i posve je u skladu s ugostiteljskom i turističkom filozofijom kakva do danas prevladava na našoj obali s donekle izuzetkom Istre, a čija je glavna ideja da treba u što kraćem vremenu na bilo koji način od gosta oteti što više novca, pa se fino češati ostatak godine.

Takvo što, naravno, nije moguće s plavom ribom, oslićima ili triljama jer njih, ma kako bezobrazan bio, ipak ne možeš nuditi po 400 kuna za kilogram, pa su ih tako na sjevernom Jadranu oduvijek mahom ignorirali, dok se u Dalmaciji nalaze samo u zloglasnim fritto misto podvalama, zamišljenim da se od naivnog i neiskusnog gosta otme novac. OK, na Visu su našli način da, doduše vrlo ukusne, ali ipak samo glavonošce s krumpirima i grahoricama drže na 90 kuna za porciju i 300 kuna za kilogram, ali to veličanstveno deranje gostiju ne može uspjeti svugdje.

Posljednjih se godina, na sreću, stvari ipak mijenjaju. U Zagrebu je ne tako davno otvorena „Ribica i tri točkice“ i taj nešto ambiciozniji marendarij s prihvatljivim cijenama radi prilično dobro te unatoč oscilacijama ima brojnu publiku. Pokušaj širenja te franšize na Rijeku neslavno je, međutim, propao jer su tamo, prema ocjeni svih koji su posjetili riječku Ribicu, hranu pripremali katastrofalno loše.

Prošle je godine napokon netko krenuo i Skokinim stopama. Nedaleko od Rijeke, na cesti koja vodi od Kastva prema Matuljima, u idiličnom ambijentu između borova, vlasnik ribarskih brodova Christian Nikolac i njegov hvaljeni chef Zdravko Tomšić koji stoje iza ambicioznog, hvaljenog i pomalo nadrkanog restorana Draga Di Lovrana, otvorili su bistro „Mala riba“, ugodno mjesto na tragu „Batelinina“ koncepta.  „Mala riba“ je doduše nešto manje ambiciozna u pripremi hrane i nešto nižeg standarda u izvedbi, ali to je zapravo slična priča.

Tomšićeva koncepcija koju je u djelo proveo chef Hari Benić, počiva na nekoliko sirovih i mariniranih ribljih jela, te nizu hladnih i toplih predjela koji se mogu naručivati i u tapas varijanti. U „Maloj ribi“ su tako mogu naći i totanj s ječmom, lignje ili sipe kombinirane s grahoricama i to po gotovo upola manjoj cijeni nego posvuda na Visu, te taj veličanstveni Skokin, ali i Tomšićev trade mark - tripice od grdobine. Ima tu i raznih rižota i brudeta, ragua od sipe, buzara od škampi ili kozica s grdobinom, ali i friganih kozica, škampi i riba na žaru...

Glas o novom mjesto brzo se pročuo po Hrvatskoj pa je „Mala riba“ postala stjecište kako lokalnih ljubitelja hrane tako i onih sa svih strana Hrvatske, stoga je u dane vikenda mudro rezervirati stol. S obzirom na bogatu ponudu teško je sve probati odjednom, pa smo već nakon par dana ponovili posjet.

 

„Mala riba“ se nalazi na katu obiteljske kuće, ima lijepu terasu, a unutrašnjost je uređena s puno mjere i ukusa te, nasreću, nimalo uštogljeno. Za tu vrstu provoda postoji Draga Di Lovrana. Na zidovima su fotografije Nikolčevih ribarica, a u prostoriji dominira rashladna vitrina iz koje mame hladna predjela. Dakle, uvodna dobra domaća rakija i krećemo. Konobar koji nas je posluživao je bio iskusan i korektan, ali toliko iskusan da je pomalo izgubio entuzijazam.

 

Krenuli smo s hladnim predjelima i tu je doista sve savršeno štimalo. Riblja pašteta imala je božanstven okus i savršenu teksturu, a marinirani brancin je bio kao da je netom izvađen iz mora: svjež, blago začinjen maslinovim uljem, limunom i paprom. Kozice su se odlično snašle u salati s grahom, a salata od hobotnice s krumpirima i malo češnjaka bila je „starinska“ i samim time savršena. Tu, naime, uz maslinovo ulje mora ići samo luk ili češnjak te limun ili (isključivo) domaća kvasina. Svi drugi dodaci su posve bespotrebno preseravanje. Kakve zrake, kakvi kapari... Savršenu jednostavnost hladnih predjela narušio je, ali opravdano, tek marinirani losos s koromačem, tikvicama i peperončinom.

 

Nastavak je bio u sličnom tonu. Tripice od grdobine s grahom bile su odlične, možda tek za nijansu manje impresivne od „Batelininih“, a totanj s ječmom bio je uz bok sličnom jelu u viškoj „Pojodi“. Ponavljam, uz gotovo upola nižu cijenu.

Brodet sa škampima i repovima malih grdobina bio je vrlo korektan, ali s ovom kombinacijom generalno imam problem. Koliko god tekstura mesa grdobine i škampa bila slična, okus i kvaliteta su u tolikoj mjeri na strani škampa da grdobina tu samo smeta.

 Ako su u brodetu i smetali, repići malih grdobina na žaru bili su pun pogodak, slatki, sočni, izvrsni. Da smo s grdobinom završili mogli bi reći da je sve bilo blizu savršenstvu, ali htjeli smo probati i rižota i tu se slika malo pokvarila. Naime, dok je crni rižoto bio tek korektan, onaj sa škampima je posve podbacio. Bio je nekako vodenast, nimalo kremast, a i okus je bio posve nedorečen, škampi su se tu jedva osjećali. Deserti također nisu izazvali ovacije. Bili su prilično konfekcijski i prehladni. Gol u sudačkoj nadoknadi, ali zapravo ukupno potpuno nevažan.

 Kada se sve zbroji „Mala riba“ je vrlo ugodno mjesto gdje se kao rijetko gdje u Hrvatskoj mogu pojesti neka doista sjajna jela po vrlo poštenim i prijateljskim cijenama. Hladna predjela su tako 45 kuna, topla 55 kuna, a glavna jela 65 kuna. I otvorena vina su vrlo dobra. Bijelo kućno je talijanski tocai frizzante , vrlo pitko vino po cijeni od 55 kuna za litru. Crno kućno je refošk (60 kuna).

Ukratko:

„Mala riba“ nije „Batelina“, ali je fantastično mjesto koje apsolutno zaslužuje preporuku.

Ocjena: 8/10

Radno vrijeme: Svaki dan od 11:30 do 23:00

Adresa: Tometići 33A, Kastav

Kontakt: +385 (0)51 277 945

web: mala-riba.com