Kada je krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća u unutrašnjosti Istre krenuo val otvaranja konoba i agroturizama, situacija je u jednom trenutku izgledala poput legendarne epizode s indijancima iz plemena poglavice Bijelog Halfoeta i naftom u genijalnoj Hallerovoj „Kvaki 22“. Baš poput plemena koje je imalo nesreću da je gdje god bi postavili šator pronađena nafta, pa su se neprekidno selili i tražili mir pred naftnim kompanijama koje su ih provalivši im talent slijedile, tako su i ljubitelji istarskih delicija bauljali po zabitima, pronalazili konobe u divljini i uživali u izvjesno kratkotrajnom miru i domaćoj atmosferi, znajući da je samo pitanje vremena kada će ih nanjušiti, pronaći i osvojiti i Talijani.

Da me se krivo ne shvati, nemam ništa osobno protiv Talijana, dapače, imam i nešto talijanske krvi, a itekako poštujem sve čime su zadužili čovječanstvo - od umjetnosti do gastronomije, ali kada neko mjesto postane popularno među Talijanima mir netragom nestaje, decibeli rastu do razine sletnih staza zračnih luka, a živahni i neukrotivi bambini neumorno rade na tome da svi shvate značenje izreke pakao na Zemlji.

Uživati u hrani u takvom kaotičnom okruženju postaje nemoguća misija i jedino je rješenje bilo krenuti dalje u još veću divljinu i otkriti nešto novo. Pa opet i opet...

Danas je unutrašnjost Istre već potpuno istražena i afirmirana kao uvjerljivo najprivlačniji i najbolji dio Hrvatske za hedonističke strasti i nema tu više nepoznatih i neotkrivenih mjesta. Konobe su postale, hm, sofisticiranije, ali ipak, još uvijek postoje neki zabačeni džepovi izvan poznatih turističkih staza koji skrivaju veličanstvene nepretenciozne, a odlične konobe kao iz nekih prošlih vremena kada je u njima izgledalo kao da si došao nekome doma.

Jedna od takvih je konoba „Danijeli“ u Danijelima, seocetu u središtu Istre nedaleko od Kringe koja je nedaleko od Tinjana, a Tinjan je nedaleko od.... no dobro, u središtu Istre. Kako uopće pronaći „Danijeli“? Ne, ne trudite se, niste nikada onuda prošli i najpametnije je u startu odustati od klasičnog „snaći ćemo se već nekako“ pristupa i odmah se osloniti na pomoć GPS-a odnosno vjernog Garmina i one dražesne „preračunavam“ dame koja u njemu živi i radi.

I tako, krenete lagano, pa lijevo, desno, naprijed, natrag, vamo, tamo, „nemoguće da je to tu“, „glupane, ne radi ti taj jebeni Garmin“, „dobro, reci ti gdje je kad si tako pametna“ i...  evo vas na cilju, na parkiralištu konobe smještene u povećoj obiteljskoj kući s lijepom velikom terasom i vrtom, a sa strane kuće i manjim bazenom. Preko puta konobe nalaze se novoizgrađene luksuzne kuće za iznajmljivanje u tradicionalnom istarskom stilu, neke još nedovršene i zarasle u korov, kao pokazatelj da je kriza posjetila i taj kraj.

Konoba ima prilično veliku terasu koja može primiti 80 gostiju, a unutrašnjost je uređena u tipičnom rustikalnom stilu u kamenu i jednakog je kapaciteta kao i terasa, s nezaobilaznim ognjišćem u kojemu zimi veselo pucketa vatrica. Subotom navečer je sasvim normalno naletjeti na vjenčanje, pa je mudro provjeriti prije dolaska.

Vani pored konobe nalazi se vanjsko ognjišće za čripnju odnosno peku i gradele na kojima se pred očima gostiju koji sjede na terasi peku razne krasote, od kobasica do fiorentina. Nije to, razumije se ništa drugačije nego bilo gdje drugdje u Istri, ali dođete li ljeti u doba pauze u odbojkaškim ligama velike su šanse da će vas posluživati jedna od najboljih odbojkašica svijeta, hrvatska reprezentativka Samanta Fabris, a to baš i nije uobičajeno. „Danijeli“ je obiteljska konoba koju vodi njezina teta, tamo joj radi i mama, a beskrajno simpatična i nasmijana Samanta jednako se vrhunski snalazi u konobarenju kao i u odbojci.

„Danijeli“ je po barem dvije stvari konoba iz vremeplova. Prva je glazba koja dopire iz zvučnika i koja je, hm, može se reći ekstremno lokalna i bezvremenska. Dakle, u Istri postoji čitava scena popularnih lokalnih izvođača za koje nije čuo nitko preko Učke, a čije su pjesme redovito na repertoaru radio stanica čiji se program i dalje temelji na pjesmama po želji. To su neki etno - polka šlageri ili tako nešto i usporedivi su otprilike jedino sa sličnim mikro scenama kakva je ona u Napulju i drugim mjestima talijanskog juga ili njemačkoj i austrijskoj provinciji. Ukratko to su iste pjesme koje su svirale prije 50 godina, a garantirano će svirati i za 50 godina, s time da i izvođači izgledaju uvijek jednako, kao da su iz nekog laboratorija gdje je otkriven recept za  besmrtnost. Da to čujete bilo gdje drugdje uši bi vam prokrvarile od užasa, ali to tamo naprosto prirodno paše i uopće ne smeta.

Druga vremeplovska karakteristika je otvoreno bijelo vino, preciznije malvazija koju toče, a to je povratak u neku manje dobru i dragu prošlost. Istra je domovina malvazije i nekada su vino od tog grožđa koje ne spada u vrhunska proizvodile velike firme kakva je bila „Agrolaguna“, a gotovo je svaka kuća radila i takozvano domaće vino za vlastite potrebe i sitnu prodaju. Razlika između industrijske i domaće malvazije bila je u boji i jačini okusa, domaće je bilo tamnije, mutno i jače, a zajedničko im je bilo da ni jedno ni drugo nisu ništa valjali. Dobro, nije to nikada bio otrov kakav se točio u Zagorju, od kojega su otpadali nokti i obrve i zbog kojega su se često prolijevale rijeke krvi, a brat je dizao ruku ili sjekiru na brata, ali nije bilo ni lako preživjeti dan nakon ozbiljnijeg opijanja.

Propast Jugoslavije, industrije i tržišta bilo je najbolje što se moglo dogoditi istarskom vinarstvu jer kada su shvatili da više nema sigurnog otkupa grožđa, mudri i vrijedni Istrijani su se zbrojili i odlučili napokon naučiti kako se radi stvarno dobro i vrhunsko vino.  Danas je Istra dom većine najboljih hrvatskih vinara, malvazija je postala vino koje je stalo uz bok najboljima, a svi ozbiljni vinari prodaju i vrlo dobru otvorenu malvaziju po prijateljskim cijenama. Tu doista nema bezobrazne pljačke kakva je ona viška gdje je otvorena vugava svugdje po pljačkaških 90 kuna za litru.

Ipak, poraziti i iskorijeniti „domaću“ malvaziju jednako je teško kao pobijediti ISIL, pa se ona i danas može pronaći u ponudi nekih odličnih konoba, a drži je i „Danijeli“, doduše po vrlo prijateljskoj cijeni od tek 40 kuna za litru. Stoga, oprez kod naručivanja, najprije probajte, pa ako vam se svidi, a Bože moj, nekim se ljudima sviđa i kad ih vežu i šamaraju, naručite još. Ako ne, postoji sasvim dobar izbor botelja po korektnim cijenama.

Po pitanju ponude hrane „Danijeli“ je klasična istarska konoba u najboljem mogućem smislu uz bonus raznih jela od boškarina.

Klasično hladno predjelo u konobi „Danijeli“ podrazumijeva pršut (55 kn porcija), salamu od boškarina (55 kn), kravlji sir (35 kn) i skutu (30 kn) i s time smo i krenuli. Salama od boškarina bila je izvrsna -  jakog, punog okusa, idealno suha, baš kako treba biti i to tamo definitivno vrijedi probati. Pršut je, međutim, bio tek solidan, mrvicu presuh i ne onako savršeno slatkast kakav mora biti vrhunski istarski pršut. Premda je činjenica da je vrhunski pršut zbog manjka svinja i kojekakvih drugih problema sve teže nabaviti, područje oko Tinjana središte je istarskog pršutarstva i kada se nalaziš na samom izvoru tu ipak nema popusta. U konobi „Danijeli“ sam više puta jeo izvrsni pršut i vjerujem da im se kvalitetom nešto slabiji tek slučajno povremeno zalomi, ali eto dogodilo se. Skuta i sir su bili izvrsni. Skuta  je zapravo bila savršena. Nije to neko svjetsko čudo, ali nemoguće je napraviti bolju.

Nakon hladnog predjela nije bilo razloga komplicirati, red je bio na fužima i njokima (ne njokama, zaboga, nikada i nipošto ne njokama ni špagetama). Uzeti šugo od domaće kokoše (45 kn) uvijek je najbolji izbor u Istri i s njime smo dobili fuže, a kako je Danijeli mjesto posebnog štovanja kulta boškarina, nismo ga mogli ni htjeli propustiti pa su njoki posluženi sa šugom od tog autohtonog istarskog goveda (65 kn). Čisto za gušt, da se nađe, uzeli smo i fuže s tartufima i pršutom (75 kn).

Ako je u hladnom predjelu pršut pomalo podbacio, kod toplih je predjela sve bilo savršeno. Fuži su bili skuhani idealno, al dente, a kokošji je šugo bio fantastičan, vrlo ukusan, savršene gustoće i teksture te s vrlo izdašnom količinom mesa. Svaki je šugo dobar, ali onaj od domaće kokoši najbolje je što se nudi u tom žanru. Isto je bilo iskustvo s tartufima i pršutom koji je savršeno pasao u toj kombinaciji s fužima, i tom je klasičnom jelu dao novu dimenziju.

Opće oduševljenje izazvali su i besprijekorni njoki u savršenom šugu od boškarina. Meso je bilo izvrsno, i kidalo se i raspadalo na dodir vilice, a šugo je bio savršen, baš kao i kokošji s fužima. Važno je imati na umu da su porcije u konobi "Danijeli" vrlo konkretne i kod naručivanja pazite da ne pretjerate i naručite toliko da ne možete pojesti.

"Danijeli" još nema bezglutenska jela pa je prijateljica kojoj je gluten zabranjen uzela teleće kotlete na žaru s restanim krumpirom (75 kn), a od onoga što je stiglo na stol bez problema bi se najele dvije osobe.

S obzirom da je svima za stolom bio gušt na tjesteninu, naručili smo tako da nam to bude glavno jelo i nismo išli dalje, ali posjetite li "Danijeli" definitivno je grijeh ne probati njihovu fiorentinu od boškarina. Naravno, uvjet je da ste jako gladni i da vas je više, jer to je veličanstveni i veliki komad mesa, redovito težak više od jednog kilograma. Ručak za nas petero platili smo 697 kuna, što je s obzirom na to što smo sve pojeli, sasvim prihvatljiva cijena.

Po narudžbi „Danijeli“ priprema i jela ispod čripnje (peke), ali to je više neka priča za vjenčanja, krizme i slične masovke. Ono što se podrazumijeva u ponudi su odlične domaće kobasice i ombolo, nezaobilazna istarska klasika s kojom nikad ne možete pogriješiti, a sezonski su u ponudi i jela s divljim šparogama i vrganjima. Za desert imaju razne palačinke uključujući i one sa skutom i medom, a obično bude i kakva panna cotta. Palačinke sam probao i bile su dobre, za drugo ne znam.

Jedna od prednosti konobe „Danijeli“ su i sobe koje su na raspolaganju onima što se baš ozbiljno unerede od alkohola ili turistima vulgaris koji znaju uživati u savršenom miru uz odličnu hranu pod istim krovom, a preskupe su im vile preko puta. Nije od tamo ni more predaleko, Poreč je udaljen tek 21 kilometar.

„Danijeli“ je sve u svemu vrlo lijepa i ugodna tradicionalna istarska konoba, na sreću bez ikakvih pretenzija da bude bilo što drugo. Jede se odlično, posluga je vrlo ljubazna, nasmijana, ponekad i raspjevana, a pod normalno će vas počastiti kakvom dobrom domaćom rakijom. Nešto slabiji pršut od uobičajenog smatrat ćemo izoliranim incidentom pa jedini ozbiljni minus ide otvorenoj „domaćoj“ malvaziji. Jest da je i to dio tradicije, ali vrag odnio i tradiciju kad ništa ne valja. Ipak, apsolutna preporuka.

Adresa: Danijeli 76
Vegetarijanski meni:    da
Kapacitet:    80 unutra / 80 vani
Način plaćanja:   gotovina, kartice (Visa, Maestro, Mastercard)
Radno vrijeme:    pon: zatvoreno
uto-pet: 14-22 h
sub: 13-02 h
ned: 12-24 h
Wi-Fi:    da

Kontakt: 091 6866 588
    

Ocjena 4/5