Neka jela koja nude u „Pojodi“ toliko su fantastična, da je lakše oprostiti im prilično nepitko vino, nesavršenog jastoga, neke nedorečenosti u pripremi i visoke cijene

Otok Vis se u kulinarskom, ali i svakom drugom smislu voli pohvaliti da je drugačiji od svih drugih na Jadranu i to je dobrim dijelom točno. Na Visu doista kuhaju jela kakve nećete naći nigdje drugdje, a najpoznatiji su, osim po čarobnoj pogači, po originalnim i vrlo zanimljivim kombinacijama ribe i grahorica. Navodno su te tehnike i recepte stari otočki ribari maznuli Španjolcima i Portugalcima kada su jednom davno u potrazi za sardelom, falkušama doplovili do njihovih obala. Bilo kako bilo, Vis se upravo po tim neobičnim kombinacijama pročuo kao jadranska top kulinarska destinacija, a sam vrh otočke gastro scene godinama neprikosnoveno drži kultni restoran „Pojoda“ u viškom Kutu.

„Pojodu“ vodi Zoran Brajčić koji se iz rodnog Zagreba prije petnaestak godina preselio na Vis odakle mu potiče obitelj. Brajčić je odmah ambiciozno postavio koncepciju menija s originalnim otočkim jelima, a s godinama je priču nastavio proširivati i vrlo brzo postigao uspjeh. Brajčićeva jela su u osnovi jednostavna i bazirana na vrhunskim lokalnim namirnicama i tu, na sreću, nema ni trunke preseravanja i nepotrebnog kompliciranja. Smještena u dvoru stare kuće s terasom na kojoj rastu stabla limuna i naranči, „Pojoda“ je jedini Viški restoran koji radi cijelu godinu.

Kad neko mjesto ima takvu reputaciju i euforične recenzije, red ga je testirati odmah, prvi dan po dolasku. Bogatstvo menija je, međutim, takvo da ni uz najbolju volju i pripreme ne možete odjednom probati sve zanimljivo što se u „Pojodi“ nudi, pa smo došli još jednom. Nakon svih silnih predjela, naprosto, više nismo imali mjesta za famozni i nadaleko poznati brujet s jastogom i grdobinom, a bila bi ludost otići, a ne kušati ga.
U prvom dolasku imali smo sreće. Početkom svibnja na Visu ionako baš i nema turista, tek nešto nautičara, pa smo bili jedini gosti i kuhinja se posvetila samo nama. Vrijeme nam nije išlo na ruku pa smo sjedili unutra. „Pojoda“ je uređena jednostavno, na zidu vise brojne slike, a neke od njih tamo su valjda samo zato jer su im autori dobri ljudi.

Odlučili smo probati što više i krenuli s hladnim predjelima. Salata od hobotnice (90 kuna) bila je klasičan i dobar izbor, a odlučili smo uzeti je samo zato jer je tamo rade na bazičan način bez izmišljanja dodataka. Luc (riba slična tuni) u kaparima i majonezi malo nas je razočarao, posebno s obzirom na cijenu od 80 kuna za porciju. Majoneza se previše osjetila i riba tu nikako nije mogla doći do izražaja. Marinada (55 kuna) je bila solidna, ali ništa više od toga. Treba naglasiti da porcije u „Pojodi“ nisu male i treba biti mudar i ne pretjerivati s naručivanjem. OK, hladna predjela smo apsolvirali, nismo baš pali u euforiju, ali prave su se stvari tek očekivale. I bilo ih je.

Dušene lignje (330 kuna kg) bile su, na primjer, apsolutno fantastičnog  okusa. Pirjane u vinu i vlastitom soku s dodatkom začina i lovora bile su savršene. Jednostavno, ne postoji način da to jelo bude bolje spremljeno.

Izvrstan je bio i Orbiko (80 kuna). Radi se o specifičnoj Brajčićevoj verziji rižota, kombinaciji orza, biža i kozica, ljutkastom jelu koje s pravom ima reputaciju jednog od favorita „Pojode“. Kozice pirjane u vlastitom soku koje nose naziv „Moj nono“ (90 kuna) te polpete od hobotnice (90 kuna) također su naišle na opće oduševljenje. Krajnje jednostavna, a vrlo efektna i beskrajno ukusna jela.
„Pojorski bronzinić“ (80 kuna), još jedan od „Pojodinih“ klasika nekako je podbacio. U odlično zamišljenom brudetu od liganja s ječmom i lećom, osjetila se ponajprije ljutina, pa ječam i leća, a lignje su nekako u svemu tome nestale. Šteta, tome smo se jako veselili.
Riba u slanutku (80 kuna), nije se dopala svima, ali bila je zapravo izvrsna, naravno pod uvjetom da volite slanutak. Sve se to toća u vlastitim sokovima, bijelom vinu i s dodatkom lovora čini odličnu kombinaciju.

S kultnim viškim jelom, paštafažolom na brujet (50 kuna), nismo uopće bili oduševljeni. Priprema toga jela podrazumijeva kuhanje ribe u šalši uz podlijevanje bijelim vinom, prošekom i kvasinom. Potom se riba izvadi, stavi grah i tjestenina, pa se služi tako kao predjelo ili se vrati riba pa ide kao glavno jelo. Mi smo odabrali prvu varijantu i nismo baš osjetili okus brudeta. Bilo je to nekako anemično i nedorečeno, svakako nedostojno reputacije. 

Probali smo i brancina na gradelama (380 kuna za kg) i nismo imali zamjerke, bio je perfektno pečen, ali blitva je ipak zaslužila malo češnjaka i više od običnog kuhanja u vodi za cijenu od 22 kune.

U drugom nastupu sjedili smo na terasi i imali se prilike družiti sa Belom, veličanstvenom i prilično bucmastom restoranskom mačkom. Bela je umiljata i žica hranu nekako damski nenametljivo. Prekrasna je.
Za zagrijavanje smo ponovili favorite od prvog dana: podušene lignje, orbiko, moj nono i polpete. Sve je ponovno bilo savršeno, ali došli smo zapravo zbog famoznog brujeta od jastoga i grdobine. E sad, nekima je jastog bio odličan, mene je, međutim, ostavio potpuno ravnodušnim, a ja jako volim jastoga. Škampe, doduše volim i cijenim više, ali volim i jastoga. Gdje je bio problem?

Prvo za razliko od nešto uobičajenijih špageta ovdje je jastoga pratila neka prerijetka palenta koja je plivala u brudetu. Nadalje, uz najbolju volju ne vidim smisao popunjavanja priče s grdobinom. Kog će vraga uopće tu grdobina, fina, ali nipošto vrhunska riba, koja ni cijenom ne spada u top klasu. Brudet kojega poslužuju u „Pojodi“, stoji 590 kuna za kilogram, što je zanemarivo jeftinije od brudeta s čistim jastogom kakvog možete pojesti primjerice u rovinjskom „Gianninu“. Nadalje, okus samog brudeta bio je tek korektan, ali ništa više od toga. Jebiga, kad slušaš sve te silne hvalospjeve očekuješ ipak više.

„Pojoda“ ima i priličan problem s točenim vinom. Gemištarsko i nepitko bijelo vino po cijeni od 80 kuna, doista je tragedija piti s tako ukusnom hranom, pa smo čisto da se malo „dobijemo“ prešli na Matoševićevu malvaziju. To zadovoljstvo, međutim, stoji 180 kuna za butelju.
Da zaključim, „Pojoda“ je prilično skup restoran, naročito s obzirom na namirnice kojima barata, ali veći dio jela koja Brajčić nudi je toliko impresivno dobar, da to donekle opravdava i hype i cijene, a i lakše mu je oprostiti nesavršenosti i greške.
Potegnuti na Vis samo zbog „Pojode“ preskup je sport, ali biti na Visu, a ne otići u „Pojodu“ životni je propust.

Ocjena: 8/10