Unatoč debaklu s juhama, Stara preša se pokazala kao vrlo ugodno mjesto, s dobrim mesom, sjajnim desertima, prolaznim vinom i prijateljskim cijenama

Nedjeljni ručak izvan svoga doma može se pretvoriti u priličnu komplikaciju. Stotinu se tu uvjeta mora ispuniti: te da je negdje izvan grada i u prirodi, te da su tu neke životinje, posebno ako su u igri djeca, te da je domaće i fino, ali ne baš preteško i premasno kao u kakvoj krčmetini, te da od vina koje služe ne otpadaju nokti i trepavice...

Posljednjih godina, nakon što su domišljati i vrijedni Istrijani prvi od agro turizma i domaće jednostavne kuhinje napravili fantastičan brend, stvari su se počele poboljšavati i drugdje.  U okolici Zagreba sada već postoji nekoliko mjesta koje privlače goste „domaćom kuhinjom i atmosferom“, a jedno od poznatijih i razvikanijih je seosko domaćinstvo Stara preša u Šenkovcu, na samoj hrvatsko-slovenskoj granici.
Do Šenkovca se dolazi preko Zaprešića za svega pola sata vožnje od Zagreba. Na tom putu je i onaj zastrašujuće neuklopljeni pregolemi shopping centar West gate koji poput kakvog pokvarenog svemirskog broda leži na polju usred ničega. To će nekima, međutim, biti potencijalni argument više da se krene baš prema Staroj preši.

Samo seosko domaćinstvo ima vrlo preglednu i informativnu web stranicu s bogatom foto galerijom koja će vas nizanjem specijaliteta koje nude pogoditi ravno u žicu, a tu je bogami i magarac Veseljko, pa kud ćeš veće sreće.
Stara preša je, kao što i samo ime kaže, smještena u starinskoj kući na brežuljku, ispod je dovoljno veliko parkiralište, a tu je i jezerce ili bara, ovisi o gledanju, s pripadajućim mostićem, cvijećem i zelenilom. Veseljko je vezan za stablo u ograđenom prostoru i djeluje pomalo neveselo, što, međutim, ne treba čuditi znajući da je svaki vikend izložen razdraganom cijuku, odnosno mobbingu, izletnika i njihova podmlatka. Tu je u blizini u kavezu  i golemi zec, velik poput kakve kapibare.

Ispred samog ulaza nalazi se krovom natkrivena terasa, a unutrašnjost je prilično ugodna sa svim detaljima koji se očekuju u seoskom domaćinstvu.  Postoji i izdvojena sala u koju stane veća skupina gostiju, te preuređena bačva sa stolom za dvoje, za one koje vesele takve, hm, ekstravagancije.
Mjesto je , kada smo ga mi posjetili bilo poluprazno, tek su za dva stola kartali izletnici. Kasnije je stigla i veća grupa na ručak nakon krizme, pa je zahvaljujući sve popularnijem dres kodu za djevojčice na toj vjerskoj manifestaciji odjednom sve izgledalo kao na dodjeli porno Oscara za maloljetnice. Znate već, vidjeli ste to: curetci s tek razvijenim sekundarnim seksualnim osobinama, pod teškom šminkom u najminimalnijim minicama i haljinicama jedva se uspijevaju kretati na vrtoglavo visokim petama, a noge im pritom drhture kao tek izlegnutim gazelama koje moraju odmah ustati da ih ne pojede lav.
Taj tragikomični vjersko – estradni igrokaz nesumnjivo je zabavan, iako na kraju ostavlja gorak okus. Mislim, roditelji dragi, za krizmu na taj način izdizajniranih curica pa jeste li vi uopće normalni?  Aaalllooo, radi se o vjerskom obredu, svetom sakramentu, obiteljskom okupljanje teške kategorije. Nije to  audicija za maloljetne plesačice na nastupima Cece Ražnatović ili novačenje u pedofilsku eskort agenciju. Što, zaboga, na te lolite kažu svećenici? Dobro, to je možda i glupo pitanje...

Vratimo se hrani i vinu.  U Staroj preši hvale svoja otvorena kućna vina, s ipak lukavom i opreznom napomenom da su dobra, ali zapravo da u punom sjaju zabljesnu kao gemišti. Sauvignon kojega smo odabrali bio je friški, svježeg okusa i sasvim pitak. Skoro pa mu nije ni trebala mineralna. Prije vina isplati se probati neke od desetak vrsta rakija koje nude kao domaće.  Borovniček i orahovica su tako naišle na nepodijeljeno odobravanje.  
Ponuda hrane je na web stranici fantastična. Ima tu i punjenih kokoši i purice s mlincima i punjenih telećih prsa, peke i ražnja, domaćih kobasica i pataka. Ukratko, svega. U stvarnosti stvari stoje ipak drugačije.  Za većinu te ponude treba nazvati dan ranije i naručiti. Dođete li nenajavljeni na raspolaganju je tek manji dio ponude, što je razumljivo. Nemalo je restorana propalo nakon što su svaki dan kuhali baš sve što im je bilo u ponudi pa na kraju bacali ogromne količine hrane.

S druge strane ako ti je u ponudi zaseka, ne možeš po kišnom i prohladnom proljetnom danu reći da je nemaš jer da je to zimska hrana, kao što se nama dogodilo u Staroj preši. Molim? Kakva vražja zimska hrana? Još nije bila žetva špeka? Poplave su uništile urod? Koji k...?
Špeka je ipak bilo u klasičnom obliku pa smo ga uzeli kao hladno predjelo. Tražili smo i šunku sa sirom i vrhnjem, ali nam je umjesto šunke stigla buđola. Dobro, nema veze i buđola je prijatelj, makar tu baš i nema mjesta siru i vrhnju, ali ajde...dobar pikadili je uvijek mudar izbor za zagrijavanje

Špek je bio korektan, klasični „adidas“ s prihvatljivim omjerom bijelog  i crvenog. Okus pristojan, može proći kao domaći kakvim ga reklamiraju. Buđola je, pak, bila ipak malo presušena i preslana. Sir i vrhnje odlični. Bolno je falila zaseka. Da zimska hrana...
Nedjeljni ručak bez juhe, prave domaće, okrepljujuće, nije potpun pa smo, razumije se, naručili i juhe.  Kakve imate? Zagorsku i goveđu. Fantastično, dajte da probamo obje. Imate li kokošje? Nažalost ne. Šteta. Prava domaća kokošja juha majka je svih juha i svako bi je seosko domaćinstvo MORALO imati u nedjeljnoj ponudi za ručak. Ako treba, odjebite radije tu dosadnu govedsku.

Priča s juhama ispala je na kraju prilično tužna. Zagorska juha bi trebala biti primjer bogate juhe, kako sastojcima tako i okusom. Tu mora biti i i špeka i gljiva i mrkve i luka i suhog mesa i paprike i češnjaka i peršina i krumpira i kap vina ili octa te kiselog vrhnja. Tu mora biti i pirjanja i kuhanja. Ukratko, svega što tu juhu čini potpuno drugačijom od one kakvu su nam servirali u Staroj preši. Bila je to, naime, rijetka i bolnički vodenasta juhica u kojoj se od okusa nije izdvajalo baš ništa. Bila je vruća i to je otprilike sve što zaslužuje od pohvala.

Govedska juha je pak bila  klasična hrvatska svatovska juha. Poznate su vam sigurno te varijacije starog Isusova recepta. U ovom slučaju glasio je otprilike: kako s kilogramom mesa napraviti tisuće litara juhe i nahraniti milijune. OK, tjestenina je bila fina, a i ova je juha bila vruća.
Tu se već pojavio opravdani strah od potpunog debakla. Kakvo li će, boženamprosti,  biti meso? Od kartona? Virtualno? Više nam ni golišava turbo-folk krizma nije bila tako smiješna. A naručili smo baš nekako lijepo i mudro, činilo nam se najbolje moguće iz ponude dana.
Ljubazna konobarica, na čijim je leđima počivala čitava sala i terasa, a s čime se ona prilično dobro nosi, preporučila nam je da uzmemo punjena pečena teleća prsa i mariniranu svinjsku vratinu pečenu u komadu, dva jela koja su te nedjelje bila u izboru mimo a la cart ponude.

Zvučalo je sjajno, uz to smo naručili restani krumpir, salate, a našao se tu i lungić punjen šunkom i sirom. Ako barem povremeno jedete po restoranima, znate i sami da tu ima dosta prostora i mogućnosti za priličan zajeb ako se to radi preko one stvari ili je kuhar ignorant.  Juhe su zazvonile na uzbunu. Na sreću to se ipak nije dogodilo. Teletina je bila dobro pečena i sočna, tek malo na krajevima suha, a vratina je bila izvrsnog okusa. Restani možda malo preslan, ali to je već sitničarenje. Filozof koji je jeo lungić također nije imao primjedbi, a čisto da se zna i uđe u zapisnik da su pohani pileći bataci koje su dobili gosti za susjednim stolom izgledali i mirisali vrlo primamljivo. Trebalo je, međutim, čuvati prostor za deserte čija ponuda u Staroj preši tjera na suzice radosnice.

Što bi, što ne bi, naručili smo na koncu slatke zapečene palačinke sa sirom, knedle sa šljivama i štrudle od jabuka. Palačinke su kao što im i samo ime kaže bile netom zapečene, pa smo, za nekih pola sata, kada su se ohladile do točke da izazivaju tek blaže opekline na jeziku i nepcu konstatirali da su sasvim dobre. Ne savršene, ali dobre. Knedle su, pak, bile izvrsne i za svaku preporuku. Štrudle su bile također fantastičnog okusa, fine friške i s božanstvenim cimetom, ali i jednim problemom koji je, nažalost,  prilično čest. Bile su naprosto prehladne, a to bitno umanjuje doživljaj. Naravno da štrudle ne mogu uvijek biti tek izvađene iz pećnice, a nije ih dobro ni podgrijavati u mikrovalnoj (tek to je katastrofa), ali trebale bi biti barem sobne temperature. Ukratko, nakon debakla s juhama stvari su se bitno popravile. Nakon nekog vremena i krizmane su lolite štikle zamijenile tenisicama i ponašanjem počele ličiti na djevojčice, što i jesu, pa se i to vratilo u normalu. Bilo je vrijeme za putnu rakiju.

Cijene su u Staroj pošti pristojne i prijateljske, možete se najesti već za oko 100 kuna po glavi, porcije su obilne, a mjesto je vrlo ugodno. Šteta je da dopuštaju da im manjkavosti menija ili debakl s juhama kvare ukupno vrlo dobar dojam.