Češka tvornica proizvodila je revolucionarne automobile, kolekcionari poput Jaya Lena kupuju ih danas  po cijeni od jedan do tri milijuna eura. Za VW ´bubu´dizajn je ukraden upravo Tatri

Uvriježeno je mišljenje kako su automobili tridesetih godina prošlog stoljeća izgledali poput onih iz popularnih gangsterskih filmova koji su dočaravali to doba. Veliki blatobrani na kojima bi često sjedili kriminalci naoružani mašinkama, dugački i prepoznatljivi nos i kabina koja je uglavnom izgledala kao kutija za cipela s malim stražnjim prozorčićem kroz kojeg se gotovo ništa nije moglo vidjeti. No, to uopće nije istina.

Češka tvornica motornih vozila Tatra iz Koprivnica već je 1934. godine počela serijsku proizvodnju aerodinamičnih automobila koji su po svim svojim performansama bili gotovo dvadesetak godina ispred svog vremena, a izgledom su podsjećali na američke automobile koji  su se na cestama počeli pojavljivati tek pedesetih godina i svojim su izgledom revolucionirali dotadašnju auto industriju do te mjere da je većina ljudi tada već zaboravila revolucionarnu Tatru.

Priča o Tatri započela je davne 1850 godine kada je Ignac Šustala osnovao tvornicu koja je proizvodila kočije. Budući da je sam Šuštala bio svojevrsni vizionar već je 1891. godine dok je automobilska industrija bila tek u povojima uvidio kako su dani konjskih zaprega odbrojani te se okrenuo proizvodnji automobila i time postao treća tvornica na svijetu koja je proizvodila automobile. Ispred njegove tvornice Nesseldorfer Wagenbau-Fabrikgesellschaft bili su samo Daimler i Peugeot.

Završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-ugarske monarhije Češko-slovačka postaje neovisna država u kojoj su njemačka imena postala nepopularan pa tvornica mijenja ima u Tatra po obližnjem planinskom masivu. Svoj proboj na automobilsko tržište Tatra može zahvaliti dvojici genijalnih austrijskih inženjera Hansu Ledwinki i Erichu Ubelackeru koji se unatoč protivljenju uprave nisu htjeli zadovoljiti na proizvodnji automobila klasičnog dizajna, performansi i brzine.

Kako se po završetku 1. Svjetskog rata zrakoplovstvo munjevito razvijala i bivalo sve popularnije dvojac se u konstrukciji novog automobila okrenuo ka avionskom dizajnu, te su tražili način da naprave prvi aerodinamični automobil. Nakon više nacrta koji nisu zadovoljili za pomoć su se obratili mađarskom inženjeru Paulu Jarayu koji se već proslavio kao konstruktor zračnih brodova (Zeppelina).  

Uz pomoć Jarayevih zamisli revolucionarni automobil je nakon niza aerodinamičnih pokusa u zračnom tunelu konačno kompletiran i serijska proizvodnja je krenula 1934. godine. Automobil praktično nije ni izašao s pokretne trake a već je postao svjetska senzacija.  Tatra T77 Bila je prva vijest na svim filmskim žurnalima i punio je naslovne stranice novina s obje strane Atlantskog oceana.

Svi su isticali činjenicu da je to automobil koji je po prvi puta testiran u zračnim tunelima i da je između njega i aviona vrlo mala razlika. Takvu propagandu su proizvođači dobro iskoristili tako da se u svim oglasima slika Tatre prikazuje uz sliku aviona. Unatoč činjenici što je automobil bio strahovito skup, po današnjim cijenama oko 150 tisuća eura narudžbe su pljuštale sa svih strana.

Iste godine kad je proizvedena Tatra na prestižnom međunarodnom sajmu automobila u Parizu osvaja nagrade u gotovo svim kategorijama. Iako se radilo o luksuznoj limuzini čak su se i sportski automobili teško mogli nositi s njenom brzinom od 160 kilometara na sat. Revolucionarni izgled toliko je iznenadio okupljene da je Tatru britanski redatelj Maurice Elvey Tatru uzeo za predložak automobila budućnosti u svom science-fiction filmu ‘The Transatlantic tunnel’.

Iako je tvornica Tatra bila orijentirana na proizvodnju jeftinih automobila za široke mase uprava koja je prije puna nepovjerenja gledala na razvoj Tatre T77 sada je ohrabrena uspjehom svog novog automobila odlučila potpuno promijeniti svoju poslovnu politiku i u potpunosti se prebaciti na proizvodnju luksuznih automobila. Inženjerski dvojac konačno je dobio priznaje za svoj rad te su uz ogromna materijalna sredstva koja su im sada stavljena na raspolaganje razvili još savršeniji model Tatru 87 koja je u serijsku proizvodnju krenula 1936. godine.

Kako ipak nije odlučeno da se proizvodnja automobila za široke mase u potpunosti ukine uprava je odlučila da se ograniči samo na jedan jedini model, a dizajn tog modela povjeren je tada već proslavljenom Hansu Ledwinki. Tako da usporedno s luksuznom Tatrom 87 u proizvodnju kreće i znatno jeftiniji  Tatra T97. Iste godine uprava Tatre doživljava pravi šok. U 3. Reichu je Adolf Hitler svečano predstavio početak proizvodnje novog ‘Narodnog automobila’ KdF-Wagena.

Sličnost s njihovom modelom bila je frapantna, a kasnijem istragom utvrđeno je kako se ipak radi o kopiji njihovog modela, a ne kako je to njemačka propaganda predstavila kao o ingenioznom inženjerskom umijeću proslavljenog stručnjaka automobilske industrije Ferdinanda Porschea. Istog trena uslijedila je tužba njemačkom proizvođaču.

U sjeni tužbe proizvodnja u Tatri je huktala punom parom, a luksuzni automobili su se prodavali ako nikada prije. Nova luksuzna Tatra bila je obavezni dodatak svakom pripadniku ondašnjeg jet seta, a njezinu popularnost dodatno je povećala svojim promotivnim vožnjama tadašnja pobjednica više Grand Prix utrka čehinja Eliška Junkova.

Upravo zbog nje mnoge su se žene mogle vidjeti za volanom super brze limuzine. Na imidž tatre nisu ostali imuni ni egipatski kralj Faruk I., američki pisac John Steinback, njemački inženjer i tvorničar ratnih aviona Ernst Heinkel, češki ministar vanjskih poslova Edvard Beneš i praški nadbiskup Josef Beran. U Tatri su mislili da će uskoro osvojiti cijeli svijet svojim revolucionarnim automobilima, no u svoje planove o ekspanziji nisu uračunali visoku svjetsku politiku i njemačku ekspanziju.

Nakon Münchenskog sporazuma na kojem su zapadne sile ostavile Čehoslovačku na milost i nemilost 3. Reichu Nijemci ulaze u Čehoslovačku. Slovačka proglašuje samostalnost a od ostataka Češke i Moravske koji nisu direktno priključeni Reichu Nijemci osnivaju protektorat tako da se i tvornica Tatra našla u njihovim rukama. Među prvim posjetiteljima osvojene tvornice je i sam Adolf Hitler koji je privatno bio zadivljen svakom tehničkom novotarijom, a posebno je cijenio Tatrin dizajn i performanse.

Tatru je obišao u društvu, inženjera Ferdinanda Porschea i ministra  za naoružanje Fritza Todta pod čijim su vodstvom izgrađeni svi auto putovi u Njemačkoj. Na ručku ih je primio Hans Ledwinka kojemu je Hitler iskazao priznanje zbog njegovog automobila i izjavio ‘Vi ste jedini čovjek koji je napravio automobil za moje autoceste. Ledwinka se tijekom rata više puta susreo s Adolfom Hitlerom i Ferdinandom Porscheom.
Unatoč početnoj prijaznosti proizvodnja češke inačice ‘Narodnog automobila’ odmah je obustavljena, a uprava Tatre iste sekunde je povukla tužbu protiv njemačke tvornice. Budući da su Nijemci iznimno cijenili luksuznu Tatru njena proizvodnja nije obustavljana, no ipak, glavnina proizvodnje je usmjerena prema proizvodnji vojnih kamiona. Tatra je tako postala omiljeni automobil nacističke elite, a među prvima koji si je nabavio Tatru bio je generalfeldmarchal Erwin Rommel.

No, ta pomama za Tatrom nije prošla bez posljedica. Oficiri Wehrmachta bili su potpuno zaluđeni Tatrom kojom su osvajali svoje češke djevojke. Nenaviknuti na stražnji pogon i ogromnu brzinu često pijani oficiri gubili su glavu na češkim cestama. Uskoro se u narodu Tatru prozvalo kao ‘češko tajno oružje’ budući da je više neprijateljskih oficira zaglavilo u Tatri nego od ruke pokreta otpora. Zbog tih nenadanih i doista glupih gubitaka ljudstva Njemačko vrhovno zapovjedništvo donijelo je uredbu u kojoj se oficirima Wehrmachta zabranjuje vožnja Tatre.

Iako su se Tatrini kamion pokazali izvrsnim na svim frontama nisu bili dovoljni da pokriju slabu pokretljivost njemačke vojske koja je do kraja rata ipak većinom ovisila o konjskoj zaprezi. Nakon odlaska Nijemaca u Češku dolaze Rusi i jedna od prvih odluka novih komunističkih vlasti je nacionalizacija Tatre. Komunističke vlasti zbog kolaboracije s Nijemcima odmah zatvaraju Ledwinku, dok je Uberlacker na vrijeme uspio pobjeći u Njemačku.

Sličnu sudbinu doživljava i sam automobil. Novim vođama pristalicama socrealističnog duha Tatra izgleda premalo narodna i previše buržoaski i avangardno. Unatoč takvom stavu ipak su uzeli nacrt zatvorenog Ledwinke, malo ga preuredili i 1945. godine nastavili s proizvodnjom Tatre 600 pod nazivom Tatraplan prema planskoj privredi koju su tada komunisti provodili. Ipak zbog gubitka tržišta komunisti su morali zatomiti svoje ideološke predrasude pa su 1951. godine ponudili Ledwinki da se vrati u Tatru.

No, on je čim se našao na slobodi pobjegao u Njemačku gdje je umro u dubokoj starosti. Njegov rad je priznat kada je 2007. godine uvršten u Dvoranu slavnih europskog automobilizma. Ni promotoricu Tatre, Elišku Junkovu, nije snašla bolja sudbina. Vlastima nije bio po volji njen stil života koji se nije uklapao s njihovom predodžbom položaja žene u komunističkom društvu pa je do pada režima bila u svojevrsnom kućnom pritvoru. No, ipak je barem jedna nepravda nanesena Tatri ispravljena.

Poslije rata tužba protiv Volkswagena je obnovljena  i nakon dugotrajnih sudskih procesa 1961. godine njemački koncern je na ime autorskih prava za ‘Bubu’ Česima isplatio tri milijuna maraka, a sam Porsche je priznao da je tu i tamo Ledwinki ‘gledao preko ramena’. U Čehoslovačkoj je primat u autoindustriji preuzela Škoda, a Tatra je poput ostalih tvornica istočnog bloka s vremenom počela proizvoditi potpuno bezlične automobile katastrofalno loših performansi i kvalitete.

Ipak osamdeset godina od prvog  proizvedenog aerodinamičnog automobila Tatra 77 je ponovno cijenjena i postala je metom brojnih kolekcionara oldtimera. Američki televizijski voditelj Jay Leno među svojom impozantnom kolekcijom od 190 oldtimera uvijek s ponosom ističe Tatru.

Cijena dobro očuvanog primjerka kreće se od milijun do fantastično vrtoglavih tri milijuna eura, tako da je tatra na svoju obljetnicu ponovo postala automobil elite kao što je bila kada je i nastala.