Čudna je to, neobična i nedoživljena situacija u mojih pedeset i osam godina boravka na ovoj planeti – da dva mjeseca svaku večer moram biti doma ako želim biti obziran, politički korektan i, na kraju krajeva, fair prema bližoj i daljoj okolini i samome sebi. U tim večernjim satima uglavnom sam zurio u televiziju i mislio 'hvaladragomebogu na Netflixu'. Jedan mi je prijatelj prilikom razmjene iskustava kazao 'ozbiljno mislim da je Netflix i izmislio koronu'. Dakle bez ikakvih pretenzija oko sistematizacije i ocjenjivanja kvalitete onoga što sam – sa suprugom, jasno – gledao u tom periodu, navest ću ono što mi je koliko toliko spasilo zdrav razum. Uz opasku da sam sadržaje koji su po mojim osobnim kriterijima negledljivi – odmah deletao iz sjećanja, kao i da sam neke od najboljih filmova i serija pogledao prije, pa neće ući u tekst. Recimo "Mindhuntera", što mi je najbolja serija otkako sam savladao "Sopranose", ili "Afterlife", čiju drugu sezonu čekam dok pišem ovaj tekst, ili "Irishmena", kojeg sam u cugu odgledao, dok je supruga odspavala središnjicu. Evo, ipak su ušli u tekst…

Upravo smo završili prvu sezonu serije "The Crown", i nastavit ćemo je. To je, zapravo, sapunica, s onim tipično banalnim obratima kakve imaju sve sapunice, a bizarnost je priče u tome što se velika većina tih obrata doista i dogodila u životima članova engleske kraljevske obitelji. Zašto je onda uopće zanimljivo? Paaaaa, glumačke role su fantastične, primus inter pares je, rekao bih, John Lightgow u uloti Churchilla, a jedva čekam da se pojavi Olivia Coleman u ulozi same kraljice kad stignem do treće sezone. Vrlo je to raskošna produkcija, bizaran je to i drugačiji svijet i postavlja se pitanje čemu i kome uopće treba kraljevstvo u 21. stoljeću, kad netko drugi vodi državu i narod (my peoples…), nije li kraljevanje u smislu vladanja ostalo u nekim davnim vremenima srednjeg vijeka, dok se vitlalo mačevima, dok su kraljevi jahali na čelu vojske, i dok su se odrubljivale glave političkim protivnicima? Očito treba… Kroz seriju članovi kraljevske obitelji 'raskrinkani' su kao ljudi, makar se kao ljudi ne smiju ponašati, i za svaki su takav pokušaj – uglavnom – brutalno kažnjeni. Odlično. Tjera na razmišljanje želim li kao običan čovjek biti kralj i živjeti u raskoši, ali i po najstrožim pravilima koja se ne smiju kršiti ni po koju cijenu, jer svaka devijacija ima – ili može imati – značajne posljedice.

Tražili smo mahom one serije koje imaju prefiks 'limited', jer bi to značilo da su zaokružene priče. Takva je, recimo "Unorthodox", priča o mladoj supruzi njujorškog hasida, koja bježi iz te zatvorene i tradicionalne sredine u Njemačku, pokušavajući se uključiti o onaj, vanjski, normalan svijet. Vrlo dobro. Takve su, recimo "Safe" i "Stranger", obje nastale po scenarijima Harlana Cobena, vrlo plodnog američkog pisaca. Korektno, s 'twistovima', malkice – ne znam – malkice preispeglano. Onda ide "River", u kojem je glavni lik detektiv s priviđenjima (apsolutno fenomenalni Stellan Skarsgard), koji se bori i s unutarnjim i s vanjskim demonima. Sve su to, naglašavam, britanske serije, Britanci su maestralni u tome. Serija "Bodyguard", recimo ima jednu slabu točku – glavnog glumca, tjelohranitelja vrlo bitne političarke. Lijep je ko slika, ali, brate… bolje bi bilo da je maneken. Za donje rublje, recimo. Sad se više ne sjećam jesmo li sve tri sezone "Broadchurcha" gledali prije korone, ili smo ih završili za vrijeme korone, ili… ne znam… ali za shodno je kazati kako je kvalitetom u samom vrhu onoga što smo gledali i prije korone i za vrijeme korone, a ostat će tako i nakon korone.

Gledali smo i Skandinavce i Francuze, ali… Problem je u tome što valja čitati titlove, jer se razgovor ne razumije, što je jako naporno. Odlična je serija, recimo, švedski "Quicksand" u kojoj se fleshevima razotkrivaju razlozi masakra u jednoj školi. Dobar je finski "Bordertown", u kojem inspektor Sorjonen ima vrlo neobične načine rješavanja slučajeva, razmišlja i razmišlja poput nekog finskog profesora Baltazara. Uključeni su i Rusi (pogranični grad, St. Petersburg je preko puta), ima sve što teba imati, i nakon prve sezone je držimo na standby. Odličan je bio norveški "Borderliner", ali sam na kraju prve sezone doslovno pobjesnio jer kad treba doći do katarzičnog raspleta – sve ostaje otvoreno za iduću sezonu. Ili iduće sezone. Ne želim da me varaju na taj način! Francuski "Chalet" je prilično zbrkan, pola serije hvatali smo tko je tko, što se događa u prošlom vremenu, a što u sadašnjem. Priča nije loša, motivi izolacije u planinskom selu uvijek su zanimljivi (asocijacija na fantastičnu knjigu "Grimizne rijeke", koja je ekranizirana u vrlo dobar film), neko se vrijeme gledatelj ozbiljno pita tko su krivci, koji je motiv, što se u toj prošlosti događalo, ali sve skupa – neki vrag tu fali. Nagrada nije vrijedna truda gledanja, rekao bih. Žao mi je što je supruga odustala od gledanja "Maniaca" nakon druge epozode, rado bih je bio pogledao još jednom. Vjerojatno i hoću, s vremenom… Opaljena serija, zanimljiva premisa, sjajni Jonah Hill i Emma Stone nose glavne uloge, sve skupa nepredvidivo i jako, jako toplo. Hoću reći da gledatelj osjeća sućut prema glavnim likovima jer su užasno istraumatizirani.

Španjolska "La Casa de Papel" je posebna priča, odgledao sam sjajnu prvu sezonu na rubu stolca, diveći se Profesoru kako vuče konce i kako se uspijeva izvući iz svake krizne situacije, navijajući za njega i društvo. Na kraju dobro, koje je zapravo zlo, ali mi navijamo za zlo, za kriminalce, pa je zlo zapravo dobro, dakle dobro pobjeđuje i sve je super i svi su sretni. No, kvragu, serija ima još sezona… Frendovi mi kažu da su dobre, ali ne vidim ni jedan razloga da se upustim u avanturu gledanja. Ta je priča zaokružena, gotova, što sad više hoćete?! Možda, s vremenom, ako kriza potraje. Ili se ponovo pojavi.

Na programskom paketu našeg providera pod normalno pratimo "High Maintenance", a u vrijeme korone išle su dvije serije koje smo pratili gledajući po jedan nastavak tjedno. U 'realnom' vremenu, da tako kažem. Ponedjeljkom je išla treća sezone "Westworlda", a utorkom "Plot Against America". Zapravo, "Westworld" ide i dok ovo pišem, ali… teško mi ide. Rekao bih da gledamo po inerciji. Prva sezona je bila fenomenalna, pitanja gdje se i kako nešto događa pri kraju su obogaćena pitanjem kada se što događa, i zahtijevala su punu pozornost i koncentraciju, odlično. Druga je bila za nijansu lošija, a treća je… prekomplicirana i prepretenciozna. Izdurat ću, ajde, možda će se na kraju nešto čak i razriješiti. Mislim da je osnovni problem serije u tome što gledatelja dovodi u stanje u kojem ga više ništa ne može iznenaditi, i u kojem je potpuno ravnodušan na sve prošle i buduće twistove. Tko je čovjek, a tko je robot, mi smo svi isti, roboti su čovječniji od ljudi.

Dobro, dobro, shvatili smo to još prije dvije godine. Ludo je dobra glazba, to ipak moram reći. A "Plot Against America", alternativna stvarnost u kojoj Amerikanci ne ulaze u drugi svjetski rat (da ne objašnjavam zašto, da ne kvarim doživljaj…) mi je bila fantastična. Kao prvo ideja (literarni predložak Philipa Rotha) je vrlo zanimljiva i maštovita, nadalje su likovi izuzetno razrađeni, posebno su tu dobri John Turturro i Winona Ryder, svaka akcija ima i pomalo neočekivanu – ali i logičnu u takvoj stvarnosti – reakciju, kombinira se stvarni povijesni timeline s tom paralelnom Amerikom, da bi završetak ostao otvoren. Bez primjedbi. Dobri su i "Breedersi", još nisu objavljene sve epizode prve sezone, vrlo nespretno prevedeni kao "Roditeljske muke". Tko želi gledali seriju naziva "Roditeljske muke"?! Kao što je i "High Maintenance" prevedena s banalnim Gdje ima dima pa još i tri točkice. No, to je u originalu zgodna igra riječi (glavni lik dila travu i često je napušen…) i neprevodiv naslov, dok su se "Breedersi" mogli prevesti kao Uzgajivači ili Rasplođivači, tako nekako. U svakom slučaju svi roditelji će se prepoznati u toj duhovitoj seriji – muke s djecom, vlastitim roditeljima i sa samim sobom. Zgodno, lakša kategorija od svih onih navedenih.

Listu serija završavam domaćim "Novinama", koje su mi još u drugoj sezoni postale – apaurin. Gledam seriju iz poštovanja prema Đikiću, Mataniću, kameri koja Rijeku prikazuje senzacionalno zanimljivim gradom, i posebno prema gospodinu Zdenku Jelčiću kojeg je privilegija gledati iz ponedjeljka u ponedjeljak. Uz dužno poštovanje ostalim glumcima, dobri su, nema se što kazati. I Gračić i Cvetković i Despot, požalio sam što ga više nema u domaćim produkcijama, i žene… Gledajte, imam jedan, samo jedan, ali kolosalan problem s tom serijom. Ej, ja živim u realnosti koju prikazuju "Novine". Iz dana u dan je dovoljno pratiti medije i imaš neprekidne "Novine" koje traju već dvadeset i pet godina!!! Ne želim gledati ono što živim!!! Želim barem u mašti scenarista i redatelja vidjeti da neki zlikovac, s oproštenjem, najebe. Da ide u zatvor, da ga prognaju na Goli otok, da, štajaznam, ostane bez testisa, bez glave, bez novaca, nešto… A "Novine" nude sklapanje poslovno/interesno/političkih partnerstava na dnevnoj bazi, i razlaze istih već sutradan ili za tjedan dana. U pm!! Koja novost u našim životima, raskrinkavanje političkog života Hrvatske, svi su umreženi, politika, kriminal i mediji, domino efekt, ma nemojte, nismo to znali bez serije… Nakon što su prijatelji postali neprijatelji pa opet prijatelji po peti put – jednostavno mi to više nije zanimljivo. Čekam kraj u nadi da će netko stvarno ozbiljno najebati, za razliku od stvarnog života. Sve one ostale davne primjedbe ozbiljnijih ljudi od mene – recimo to da stvarni život i rad u novinama (radio sam u novinama, pa znam…) nije onakav kakvim ga serija prikazuje, točne su. Ali i nebitne za funkcioniranje serije čiji je fokus na nečem drugom. Pa da vidimo na kraju balade je li imalo smisla fokusirati se na taj način.

Ok, uspjeli smo odgledali i nešto filmova, pomiješat ću ponudu HBO-a, programskog paketa i Netflixa, ponovno uz napomenu da sam dobar dio zanimljivih filmova odgledao u kinu ili prije korone na tim platformama. Najbolji dojam ostavilo me je gledanje "Once upon a time… in Hollywood". Drugo gledanje. Maestralan film, uz bok s meni osobno najdražim Tarantinovim filmovima "Reservoir dogs" i "Pulp fiction". Vraćao sam tri puta završni obračun drogiranog Pitta i Brandy s Mansonovim sljedbenicima. Svaki je kadar tog filma zasebna slika, poigravanje s poviješću je vrlo zanimljivo, povremeno (scena s Bruceom Leejem) i duhovito, DiCaprio i Pitt su apsolutno fantastični, Margot Robbie je zgodna, slatka i dobra, rekonstrukcija vremena uz reference na tadašnju pop kulturu odlične, završni obrat mi je legao k'o budali šamar. Za razliku od obrata u "Inglorious Bastardsima", tamo me taj obrat, tj prekrajanje povijesti ozbiljno nasekiralo.

Potom ide "Lighthouse", crno bijeli art triler u kojem glume Willem Defoe i Robert Pattinson. Fini mix sa senzacionalnom igrom svjetlosti i mnoštvom aluzija – od homoerotike do antičkih priča. Zadovoljstvo ga je bilo gledati, a taj mali Pattinson postaje ozbiljan glumac bez obzira na hipoteku onih vampira iz "Sage o sumraku", ili kako se već one adolescentske fantazije zovu. "Snowpiercer" je prethodni film aktualnog dobitnika Oscara za "Parazita" – Bong Joon-hua. Futuristički akcijski spektakl krcat međunarodnim glumačkim zvijezdama i izuzetno pažljivo i detaljno dizajniran svakako treba vidjeti. Za one koji to još nisu odradili. Dodajem još dva solidna ostvarenja, "The Squid and the Whale" i "The Fundamentals of Caring", i završit ću time. Čisto da sa sam pred sobom ne sramim onog lošeg što sam gledao… Možda je ovo prilika da izdvojim najlošiji film koji sam gledao u životu; vjerojatno su to "Brkovi", u originalu "Le Moustache". Taj je film, što je najgore, dobio nekakvu nagradu u Cannesu. Dakle, koliko se sjećam, radnja otprilike ide ovako… Sredovječni frajer nosi brkove. Onda on obrije brkove kao iznenađenje za suprugu. No, ona ne reagira na njegov novi izgled. Onda nitko drugi ne reagira na njegov novi izgled. On je time šokiran. Tu sam već mislio odustati, koga briga za tvoje brkove, Francois, ali sam nastavio gledati iz znatiželje do kud ta besmislica s brkovima uopće može ići. Frajer, duboko razočaran ignoriranjem njegovog 'sad mi vidiš, sad mi ne vidiš brkove' slučaja odlazi ni manje ni više nego u Hong Kong, da bi se nakon toga skrasio negdje u Kini ponovno na svom licu uzgajajući – nećete vjerovati – brkove. Iz čista mira u tom se mjestu pojavljuje njegova supruga, i zaboravio sam jesu li nakon cijele te drame ostali zajedno i nosi li on i dalje brkove ili ne nosi. Poanta: želio bih kušati ono na čemu je bio scenarist dok je porađao tu dubokoumnu priču s brkovima. Blago njemu… Mislim, 'brkova' je bilo u u doba korone, samo što sam ih uspješno deletao iz memorije. Srećom.

Nešto se i čitalo… Kad sam već krenuo s koronskim ispovijedanjem… Dovršio sam "Poljskog boksača" Eduarda Halfona. Simpa, prvi pisac iz Gvatemale s kojim sam se susreo, dovoljno. Savladao sam "Zemlju vukova" Krešimira Čorka, lički fantasy. Fantasy nije moj film, ali Krešo se igrao s legačima kod nas prije tridesetak godina, dugogodišnji frend našeg potomka. Fino je to on složio, rječito, povijesne reference, templari, samostan, vukodlaci, imat će svoju publiku. A želim mu i ekranizaciju… I onog Hararija sam pročitao, navodno je to sad jako popularno, "Kratku povijest čovječanstva". Zgodna knjiga, meni puno zanimljivija u prvom dijelu, kad se bavi starim homo sapiensima. Kako, zašto, četiri noge, dvije noge, sakupljači, uzgajivači, agresija koja se proteže do današnjih dana, jako efektno spaja teze i izvlači zaključke. Kad dođe do modernijih vremena, puno više pita no što odgovara, a to radimo svi koji imamo dovoljno vremena da sat dnevno gledamo u plafon i vrtimo palčeve. Postavlja ista – ili slična – pitanja kao i ja, pa mi to nije bilo nešto napeto. Želio sam odgovore, ali ih nisam dobio. Počeo sam čitati Gašpara, Melkiora i Baltazara Michela Tourniera, siguran sam da ću ga i dovršiti jer ima ciglih stopedeset stranica. Ništa. Reinterpretacija pohoda do malog Isuseka, pod repom komete – shvatili ste. Nula u usporedbi s prethodnim njegovim romanom koji sam imao u rukama; "Kralj joha" je opsežno djelo i uspio sam savladati dvije trećine tog filozofsko povijesnog traktata s neočekivanim mentalnim i tjelesnim dislokacijama glavnog lika. Ima tamo i pedofilije i rata i arheologije i nacista i svega i svačega, a nekoliko se puta autor vraća na detaljne opise defekacija (kolokvijalno – sranja), uzroka, tijeka, posljedica, oblika, boje i teksture. Iskoristio sam sve one prethodno spomenute serije kao alibi za odlaganje Kralja joha na noćni ormarić, gdje čeka neka bolja vremena što što se tiče moje benevolentnosti prema opisima tuđih defekacija. Kad se radi o mojima, tu sam jako zainteresiran. Dragi Lastane, jesam li licemjeran?

I to bi otprilike bilo to, da malo olakšam dušu, a možda malo i pomognem onima koji su zapeli na izvještajima Stožera i ne znaju što bi potom gledali. Ili čitali.