Zadnjih mjeseci gledam seriju – nekad intenzivnije, nekad uzimam pauze, već prema tome kakav sam s vremenom i koncentracijom – u čijem je središtu muškarac od četrdesetak godina, koji je naslijedio posao od oca. Ima problema i s vođenjem posla, i unutar obitelji; zahtjevna, ali i vjerna i odana supruga, te dvoje djece tinejdžerske dobi muče ga u najmanju ruku onoliko koliko ga muče poslovni suradnici i suparnici, a posebna je priča njegova majka. To je onaj demon koji ga proganja u noćnim morama, vječito nezadovoljna, vječito prigovara, vječito ga vrijeđa, vječito napada. Zbog stalnog stresa i grižnje savjesti koji kulminiraju povremenim napadajima panike i nesvjesticama traži psihijatrijsku pomoć, i redovito uzima lijekove, pokušavajući pronaći neki smisao svog života i svega onog što u tom životu mora proći.

Zvuči poznato? Zvuči kao neki noir francuski davež koji se emitira u ponoć, za probranu intelektualnu publiku? Ili možda zvuči kao serija o nekome iz vaše/moje bliske okoline? Ili možda baš o vama samima? Mislim, ja sam se pronašao u toj seriji, barem u nekim njenim elementima – sasvim sigurno u onom segmentu koji se odnosi na odnos s majkom. Bitna je razlika u tome što je središnja figura serije mafijaški boss iz New Jerseya, Tony Soprano.

Da, da, pišem o nečemu što je bilo aktualno prije više od 15 godina… Ali, oduvijek imam stav da ne postoji ono što je 'staro' ili ''novo', nego samo ono što je dobro ili loše. Kvragu, i Glenn Miller Orchestra povremeno stavim u cd player… O Milesu i Coltraneu da ne govorim… A Sopranose sam propustio onda kad su bili aktualni, makar sam o njima čuo najljepše moguće stvari. Jednostavno mi ih tada nije bilo moguće pratiti. Zakačio sam s debelim zakašnjenjem, kad sam na HBO3 vidio prvu epizodu. Mislim, tko se ne bi zakačio za seriju u čijoj prvoj epizodi mafijaš sjedi u uredu psihijatrice i žali se na svoj život?! Ni tada nisam mogao gledati seriju u kontinuitetu, jer nema šanse da sjedim pred tv-om u osam sati četiri radna dana u tjednu. I tako sam njurgao i njurgao nad vlastitom nemogućnošću da gledam Sopranose sve dok ih nisam dobio u kompletu, na dvd-u; za ovu priču nije bitno od koga i na koji način. Bitno je da ih imam i da ih gledam.

Sopranose mnogi smatraju najboljom i najutjecajnijom tv serijom svih vremena, osvojila je silne nagrade, postala je općim mjestom američke pop kulture, bila je predmetom mnogih analiza, izazvala je mnoge kontroverze, parodirana je – baš kao što je i sama parodirala filmove slične tematike, prvenstveno trilogiju 'Kum' koju protagonisti redovito citiraju, i Scorseseove 'Dobre momke' – o njoj su pisane knjige, po njoj je napravljena video igrica, glazba iz serije bila je visoko na top listama, upravo je ta serija dokazala kako se i na televiziji može raditi i emitirati nešto što se može zvati umjetnošću.  

U glumački svijet je lansirala prethodno potpuno nepoznate glumce, ali je i iskoristila neka prethodno poznata glumačka imena kako bi i sama imala poveznicu s likovima iz tog miljea. Recimo, čak 27 glumaca iz spomenutih 'Dobrih momaka' je prodefiliralo kroz seriju. A kao suprotan primjer može se navesti Steven Van Zandt, gitarist Springsteenovog pratećeg E Street Banda, koji se na audiciju javio bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva, i dobio je ulogu Tonyjevog 'consiglierea', savjetnika, prvog, najvjernijeg i najlojalnijeg suradnika. Tony Sirico, u seriji Paulie Gaultieri, prije angažmana u Sopranosima imao je više uhićenja nego glumačkih poslova (28-27) i jedan je dio njegovog stvarnog života prikazan u Sopranosima.  Neki su se poznati glumci tijekom šest sezona pojavljivali samo u jednoj ili dvije epizode, recimo Daniel Baldwin, Jon Favreau, Anette Benning, Ben Kingsley…

Poanta cijele priče je u tome da glavne likove – prvenstveno Tonyja Soprana – i volite i mrzite. Oni su brutalni, oni su neumoljivi, oni stalno spletkare, rade jedan drugome o glavi, ali se istovremeno pridržavaju nepisanog kodeksa časti, paze na svoje obitelji, za djecu bi dali sve, a pogotovo su uporni u nastojanjima da ih maknu što dalje od sredine u kojoj sami djeluju. Imaju ljudi sve one probleme kakve imamo svi… Na gledatelju je da bira hoće li ih apriori amnestirati zbog toga što su u gangsterski milje uglavnom upali nekom višom silom, mahom krvnim vezama, ili neće.

Ujedno su pojedine epizode toliko dobro napisane da se suptilno naglašava kako gangsterski milje nije nimalo drugačiji od političarskog ili biznismenskog miljea – samo što se direktnih suparnika u gangsterskom miljeu rješavaju na jedan način, a u ovim drugim miljeima na drugi način, uz vrlo tragične posljedice. Možda i tragičnije. Svi, apsolutno svi glavni likovi su kompleksni, te relativno dobri i relativno loši (osim Tonyjeve majke, u njoj nema ama baš ničeg dobrog).

Čak i psihijatrica, koju glumi sjajna Lorraine Bracco, koja bi trebala biti, i jest, protuteža nasilnom, impulzivnom i povremeno rastrojenom Tonyju Sopranu, kao obrazovana, turbo pametna, odmjerena i pažljiva osoba – privučena je njegovom moći i time što je apsolutni alfa mužjak. Ona njega zanima (i) u spolnom, seksualnom smislu, ali on nju zanima kao figura kakva ona sama nije, niti zna ijednu takvu figuru u svojoj okolini, i povremeno mu se divi. A borba motiva, presipitivanje same sebe, je i samu natjera da ode 's druge strane', da i sama sjedne u stolicu nasuprot psihijatra (Petera Bogdanovicha, poznatog redatelja), te da se žali na ono što prolazi s Tonyjem. U jednoj epizodi Bracco je silovana u garaži, zna tko je počinitelj, no dotični je oslobođen zbog proceduralne pogreške. Tonyju, koji na tretmanu vidi da je sva izranjavana, kaže kako je nastradala u sudaru, i ne želi mu reći što se dogodilo, ne želi preći na tamnu stranu, iako ja kao gledatelj imam silnu želju da mu to kaže, i da počinitelj bude brutalno kažnjen – što bi Tony obavio bez ikakvih problema. Eto, to je takva serija, serija u kojoj ne postoji jasna granica između dobra i zla, u kojoj se vještim pisanjem ta granica briše. Ili pomiče.

Drugi fascinantan ženski lik u seriji je Carmela, Tonyjeva supruga u maestralnoj izvedbi Edie Falco. Ona zna čime se Tony bavi, ali ne želi znati ništa o detaljima tog posla, zna i da vodi način života koji podrazumijeva stalne prevara, imanje redovite ljubavnice (goomar), odsustva od kuće, ali sve to tolerira u razmjenu za materijalnu sigurnost, povremene darove, i činjenicu da je ona ta koja vodi njihovo domaćinstvo i odgaja djecu vrlo konzervativno. Povremeno je i sama na rubu prevare, osjeća povezanost s muškarcima koji su pažljiviji prema njoj no što je Tony, prvo je to svećenik, pa uvezeni mafijaš iz Napulja Furio, ali uspijeve suzbiti sve te porive zbog kakvog-takvog mira u kući. I zbog svog odgoja, i tradicije italo-američke zajednice.

U toj zajednici zna se što rade muškarci, a što žene, i o tome nema rasprave. Kad nađe eksplicitne dokaze Tonyjevih nevjera kazni ga na neki način – recimo kad mu među vešom nađe umjetni nokat aktualne ljubavnice ukrade mu četrdeset tisuća dolara iz tajnog skrovišta koje pred njom ne može biti tajno i uloži ih u fondove i dionice – i sve funkcionira dok te nevjere ne uđu na velika vrata i krenu telefonski pozivi na kućni broj. Kap koja je prelila čašu bila je njegova nevjera s jednonogom Ruskinjom, nakon čega ga izbaci iz kuće – makar kao gledatelji možemo naći opravdanje za Tonyja u okolnostima te konkretne nevjere i u sućuti prema jednonogoj Ruskinji Svetlani.

Muško društvo? Iako se ponaša prema određenim pretpostavljenim stereotipima, strip klub, cigara, lake žene, puno alkohola, povremena droga, zapravo demistificiraju taj pretpostavljeni glamurozni život mafijaša iz 'Kuma'. S vremenom, nakon što dobro upoznajemo obitelj, 'obitelj' i njihov način života, u seriji se pojavljuju epizodisti koji su puno, puno bogatiji od Sopranosa, a do svog su bogatstva došli na legalan način. Čim gangsteri izađu iz zadanih okvira svog djelovanja, nailaze na takve ljude.

Samo mjesto na kojem se radnja odvija – New Jersey – sugerira nekakvu životnu periferiju. Dugo traje izmišljanje šala na račun New Jerseya i onih koji tamo žive – to je nekakva američka pričica. Ruralna država smještena između dviju velikih urbanih cjelina – New Yorka i Philadelphije – uglavnom se doživljava kao mjesto za odlaganje toksičnog otpada i industrijska sredina. Autoput  (New Jersey Turnpike) prolazi blizu takvih mjesta i putnici vide ružne slike prolazeći kroz New Jersey. New Jersey je mjesto s kojeg se preko rijeke gledaju svjetla velegrada, tako nekako. Točno se zna tko živi u New Jerseyu, radnička klasa u širem smislu – nezamislivo je da neki menadžer iz velike koropracije iz New Yorka ode živjeti u New Jersey.

U takvoj sredini obitavaju i rade Sopranosi, nalazeći se na sastancima ili u strip klubu 'Bada Bing' (scene iz Bada Binga snimane su u pravom strip klubu, 'Satin dolls' u New Jerseyu), ili na napuštenim lokacijama između praznih zgrada, ispod mostova, na zapuštenim parkiralištima. Nimalo glamurozno, daleko od Al Pacina koji ima rezidenciju na obalama jezera Tahoe u drugom Kumu. I puno bliže stvarnom stanju stvari. Pravi federalci, koji su baš kao i oni fiktivni u seriji stalno slušali međusobne razgovore mafijaša pokušavajući dobiti temelj za dizanje optužnica, tvrde da su pravi mafijaši u ponedjeljak ujutro, nakon novih epizoda, razgovarali samo o Sopranosima. Bili su toliko fascinirani vjernim preslikavanjem stanja u realnom svijetu da su bili uvjereni kako neki 'druker' iz njihovih redova pomaže pisati seriju – tu većina kredita ide Davidu Chaseu, kreatoru serije.

Dakle, Sopranosi su i priča o jednom komadiću puzzlea unutar organiziranog kriminala u Americi, ali i priča o Americi samoj. O amalgamu rasa, ljudi različitog socijalnog statusa, etničkog porijekla, a svi ti ljudi imaju samo jednu zajedničku crtu – bave se time čime se bave, uključujući i kriminal, tjerani uglavnom konzumerizmom. Ne birajući sredstva da dođu do onoga što žele.

Već u prvoj epizodi (tada) mladi Chris izgovara jednu od ključnih rečenica cijele serije, 'smeće je naš kruh i putar'. Da nema takvog konzumerizma, ne bi bilo ni toliko smeća, a smeće je biznis koji organizirani kriminal drži već desetljećima. Idući epizodu po epizodu, temeljit(ij)om analizom bismo otkrili koliko se tu tema, dominantno američkih tema, usput obrađuje. U jednoj od epizoda sukobljavaju se etnički Indijanci i italo-amerikanci, jer jedni smatraju Christophera Columba zlikovcem koji je otkrivajući Novi svijet njihovom narodu donio samo mizeriju, a drugi herojem; tko je tu u pravu?! Spomenuti Talijan Furio na to dodaje 'mi iz Napulja baš i ne volimo Columba, jer je on iz Genove, a bogati sjever Italije stalno potcjenjuje nas na jugu', hahaha.

Jednonoga Ruskinja održi mali predavanje Tonyju Sopranu o tome kako ona vidi Amerikance: 'Samo kod vas ljudi očekuju biti sretni, i ako nisu sretni, odlaze kod psihijatara i piju lijekove. Drugdje na svijetu nije tako, i ljudi su spremni na to da im se događaju loše stvari'.

Sam Tony Soprano je neku utjelovljenje pučke mudrosti, u svoj svojoj sirovosti njegove su ulične mudrosti prava filozofija. A idu li na pozitivnu ili negativnu stranu, ovisi o tome kakav je dan imao. 'Kažu da je svaki novi dan poklon, ali zašto taj poklon mora uvijek biti par čarapa?', kaže on, ali isto tako kaže 'čak i pokvaren sat dva puta dnevno pokazuje točno vrijeme'.

Otprilike u sredini serije obitelj održi intervenciju za Chrisa, koji se opasno zakvačio za heroin, i sve završava velikom svađom i tučom, ali i kasnijim Chrisovim odlaskom na rehabilitaciju. Nakon što ga napadne sam boss Tony, Chris mu replicira da 'sa svojim načinom života neće doživjeti ni pedesetu godinu'. Glumac koji je utjelovio Tonyja, James Gandolfini je umro prije no što je napunio pedeset i drugu godinu, srčani udar pogodio ga je baš u Italiji, u Rimu. Proročanstvo? Tonyjeva manipulativna majka Livia, glumica koja je inače bolovala od raka i umrla je tijekom snimanja Sopranosa, u kratkom govoru svom unuku kaže 'Zašto bi sve trebalo imati smisao? Svijet je džungla i ako želiš moj savjet – ne očekuj sreću. Nećeš je dobiti….sve je veliko ništa'.

Elementi nihilizma provlače se kroz svih šest sezona – svi, pa i gledatelji, traže smisao i ne nalaze ga. A Chase je na takav način i završio seriju; nedovršenom scenom, 'blackoutom' nakon kojeg se ne zna je li boss Tony ubijen u restoranu, ili je mirno s obitelji išetao na ulicu nakon što su pojeli desert. Spoiler? Ne mogu valjda spoilati nešto što je petnaest godina staro… I, ako sam vas uspio 'navući' – uživajte u gledanju. Kao što i ja uživam.