Bilo je to prilično davno, tamo negdje početkom 2000 – ih, kada je nakon neke utakmice, nas nekoliko zaglavilo kod Lepog u kafiću "Tri cicera" u Cvjetnom naselju, nedaleko od tadašnje redakcije Jutarnjeg lista. U neko nedoba, oko četiri ujutro, začula se lupa po vratima. Tko je, što je, nije policija nego Bare s menadžerom, onako potpuno drven od alkohola, ali ipak raspoložen za još neko piće. Krene tu neka pijana zajebancija, a u jednom trenutku Lepi pita: - Bare, gdje ti je Porin?

Bare, koji je samo tjedan dana ranije u Gloriji po tko zna koji put dramatično objavio da je napokon potpuno čist, nije to baš bio u stanju izreći glasom, ali je uspio dignuti ruku i pokazati prema šanku. I, stvarno, tamo na polici, između domaćeg brandyja i neke brlje, spokojno je živjela „nagrada struke“ koju je Bare zaradio za ne sjećam se više što, a onda je u nekom trenutku očaja dao Lepom za turu pića.

Padne mi to na pamet svaki put u doba godine kad dođe vrijeme čuđenja i smijanja nominacijama za Porina i kad vidim tu dirljivu priredbu od koje se ne odustaje čak ni danas kada to valjda više nikome niti je važno, niti je jasno zašto uopće postoji. Svaki puta pomislim kako je Porinu baš tamo i mjesto – na polici s lošom cugom čija ti konzumacija garantira mučninu.

Da ne bude zabune, to što je nesretni Porin, plus, minus, tek Grammy za siromašne, nipošto ne znači da mu je uzor puno bolji. Sve te nagrade uključujući i Grammy zapravo su otužne parade već više ili manje olinjalih i milijardu puta potvrđenih mainstream heroja za nezahtjevnu publiku i praktički nitko tko doista voli glazbu tamo nikada neće naći ništa svježe, zanimljivo niti vrijedno pažnje.

Kriterij po kojemu se glazbenici nominiraju nema previše veze s mozgom, a trpanje u kategorije, pak, potpuni je sumrak pameti i zdravog razuma. Ove je godine, tako, Grammyja za najbolji album alternativne glazbe dobio „Sound & Colour“ Alabama Shakesa, koji je odličan album, ali je alternativan otprilike onoliko koliko su alternativni albumi, Arethe Franklin ili Muddyja Watersa. Konkurencija su mu bili loš i posve nealternativan Wilcov album, loš i jedva alternativan album Tame Impale, dobar, ali nimalo alternativan album My Morning Jacket te Björk, koja će, sirota, biti u ladici alternative i kad bude imala 70 ili 700 godina.

Nije to od jučer, za Grammy su alternativci bili i Coldplay i Vampire Weekend, pa kad su već Ameri tako blesavi, zašto ne bi i Rundek, što god odsvirao, kod nas zauvijek bio tretiran kao ljuti alternativac, a Urbanov live album, dakle kompilacija, bio u konkurenciji za najbolji rock album zajedno s, mmmda, Vatrom.

No, pustimo sad nominacije, odnosno ne, vratimo im se još malo, pa pohvalimo one što su mislili unaprijed pa mudro nominirali i Grašu, jer ipak se znalo da će se kod njega u restoranu danima jesti, pa da ne bude baš da i on nije umjetnik vrijedan Porina.

Nakon nominacija koje su tradicionalno pokazale da oni što nominiraju nemaju veze s glazbom, dobrim ukusom niti znaju da smo ušli u 21. stoljeće, došlo je vrijeme i za svečanost dodjele, taj dragulj hrvatske televizijske produkcije koji kod normalnih ljudi uglavnom izaziva pomiješane osjećaje nelagode i užasa, s time da je jedino što je neizvjesno koliki će stupanj te nelagode biti.

Čega se uopće vrijedi sjećati sa svih dosadašnjih dodjela Porina? Ako izuzmemo vannastavne aktivnosti poput obračuna orkanske bure sa šatorom u Makarskoj, pa one epizode kad je razvaljeni Dino Dvornik mokrio s opatijskog hotelskog balkona po ljudima na terasi, pa Severinina obračuna s pozornice s nekad joj bliskim Zrinkom Tutićem, pa El Bahateejeva vrijeđanja Amerike, Rozginih suza jer se druga djeca s njom ne žele igrati ili Baretovog svega i svačega, nije tu bilo ničeg zabavnog.

Bilo je i izrazito mučnih situacija kao kad je 2001. od alkohola pogubljeni Marijan Ban, u nastupu uznapredovalog kretenizma krenuo u obračun s članovima Leta 3, uvrijeđen i emocionalno slomljen, jer su oni, zamisli izdajnike, prosvjedujući zbog toga što im je zabranjen spot nastupili u uniformama JNA.   

Ove se godine uoči dodjele o samom Porinu nije puno pisalo. Pod a, medije koji sline nad tom priredbom glazbeni dio ionako previše ne zanima niti ga razumiju, pa je uglavnom jedina tema bilo obžderavanje sudionika. Pod b, zbog tradicionalno bezumno složenih nominacija i ignoriranja niza sjanih glazbenika i nije bilo razloga trošiti vrijeme na Porina, i pod c, ništa u Splitu važnog i zanimljivog zapravo u danima uoči Porina i nije događalo.

Sama dodjela, odnosno TV prijenos, imali su veliki potencijal biti turbo zanimljivi jer ova zona sumraka u koju Hrvatska u režiji domaćih čuvara stečevina, vjerskih fanatika i zatucanih megadomoljuba nezadrživo srlja, idealan je materijal i prilika za buntovne i slobodoumne glazbenike te ine umjetnike da kažu što misle i suprotstave se cenzuri i kulturnoj revoluciji koja mete sve nepućudne. Naravno, to bi se moglo dogoditi i događa se, ali negdje drugdje. Ovdje je sve spalo na jedno i pol slovo, odnosno na Dječake, koji su jasno i glasno prosvjedovali protiv HTV-ove cenzure i micanja nepoćudnog Montiranog procesa, te na Remi, koja je pokušala nešto, ali nije najjasnije i najbolje ispalo. 

Ostali su se držali legendarne hrvatske šutnje i tradicionalne politike nezamjeranja, impresionirani novim komesarom javne televizije Kovačićem, koji je, naravno, osobno uveličao događaj, sjedeći u društvu Bože Petrova i pomno mu dotjerane supruge. Nije čak ni onaj beznadno besmisleni i netalentirani lik iz Đubriva pokušao na sebe privući još malo pažnje nekim makar verbalnim napadom na Kekina. Ništa. Boring.

Nastupili su oni koji uvijek nastupaju, uz dodatak spomenutog gastro Graše te Ivana Zaka u ulozi Željka Joksimovića za siromašne i podobne. Već ionako u javnim nastupima dovoljno iritantni 2 Cellos dobili su priključenjem Rozge novu dimenziju odbojnosti, a zapravo jedino što je imalo smisla, i vrijedno je spomena te pamćenja, dirljivi je oproštaj od Arsena Dedića te nagrada za životno djelo Hrvoju Hegedušiću.  I naravno, bezvremenska i velika Josipa Lisac, te mlade, lijepe i talentirane cure iz Auguste te Queen of Sabe.

Tko je još dobio kipiće zapravo je posve nevažno, jer to je neizvjesno i zanimljivo koliko i hrvatsko ili francusko nogometno prvenstvo. Uvijek će, snime li bilo što, Porina dobiti Gibonni, Massimo, Vatra, Hladno Pivo, Oliver, Parni Valjak te ostala zaigrana mladež u jednako nježnim godinama. Dobit će valjda opet i Bare, pa da ga može mijenjati za turu pića, da od tog kipića bude barem neka korist.

Za Chui, Lovely Quinces, Kandžiju, Bebe Na Vole, Žen, pa i ne baš mlade, ali valjda preneobične Kawasaki 3p, koji su uglavnom kvalitetom svojih uradaka pojeli pobjednike, glasačko će tijelo jamačno čuti za desetak godina, pa će i netko od njih tada valjda doći na red.

Za kraj, hvala scenaristima što nisu iznevjerili lijepu tradiciju da nastojeći da najave učine duhovitima izazovu nelagodu i crvenilo lica gledatelja. Iskrene čestitke, bilo je dirljivo usiljeno i neduhovito, baš kao i uvijek. Uglavnom, žali bože truda i novaca. Da Liverpool nije spasio stvar pomevši Manchester Uniteda, bila bi to posve upropaštena večer.