Birmingham je, kažu svjetski putnici, jedno od najdepresivnijih mjesta u Europi u kojem možete zaglaviti. Razlog tome nije strah za vlastitu sigurnost ili siromaštvo lokalnog stanovništva, već vizualni identitet grada koji odaje dojam da je cijeli sagrađen od jedne vrste cigli.

Upravo u tome, drugom po redu najvećem engleskom gradu i rodnom mjestu heavy metala, odigrava se nova BBC-jeva gangsterska drama Peaky Blinders. No, u ovom slučaju ne radi se o otočkoj socijalnoj tužaljki, već o adrenalinskoj bombi, u najboljim trenucima moćnoj poput antologijskih utakmica Premiershipa.

Umjesto kozmopolitskog Londona, europskog Babilona, ili pak gotovo egzotičnih, engleskih horor zabiti poput one iz Red riding trilogije, kreator Steven Knight se odlučio za svoj „Brum“. Uzor mu je bila tamošnja “real life“ banda Peaky Blinders, koja je harala tim gradom krajem 19.stoljeća i početkom sljedećeg. Osim što su bili modno osviješteni (zanimljivo je kako su se muške frizure tog doba danas postale hit), Blindersi su bili (ne)slavni po tome što su oštrice skrivali u kapama, prije nego što bi brzopoteznim činom iskasapili suparnike.

Radnja se u seriji odvija desetak godina nakon završetka Prvog svjetskog rata, a zlodusi tog vremena lebde nad gradom i ljudima, te ako nisu potpuno odredili njihovu sudbinu, onda su je bez sumnje dodatno zatrovali. Prvi svjetski rat nema dobre i loše momke, radilo se o globalnoj klaonici za koju su jednako krivi političari, kao i obično građanstvo, te kao takav idealna je platforma za prikaz današnjice, gdje je ironija i sumnja zamijenila svaki oblik nade, a pretrpanost informacijama dovela do opće konfuzije.

Puno je sličnosti između Peaky Blindersa i HBO-ovog Boardwalk Empirea (prevedeno Carstvo poroka), te je  nekako teško povjerovati Knightu koji tvrdi da nikad nije gledao tu seriju. Isti vremenski period, gangsteri, pokvareni političari, mladi veterani I.svjetskog rata, povijesne ličnosti, psihološki nestabilni agenti države, pažnja na postizanju autentičnosti svakog detalja, eksplozija eksplicitnog nasilja…  

Ipak, Peaky Blinders je bolja serija. Format BBC-a od šest epizoda po sezoni (zasad ih ima dvije, treća se očekuje do kraja 2015) čini joj uslugu, napravivši je kompaktnijom i zanimljivijom nego što bi to bio slučaj da se radi o 10 ili više nastavaka.

Atlantic City „Carstva poroka“ često se doimao umjetno poput seta iz muzeja, dok Birmingham ovdje pulsira od života. Ulice nastanjuju radnici prljavih torza i djeca koja  slobodno trče ulicama, tvornice su odmah pored pubova, statisti koji popunjuju  mizanscenu ponašaju se kako se pravi ljudi, a ne poput voštanih figura. Koliko je taj svijet autentičan, toliko je i nadrealan. Vatra koja bukta iz spalionica, zajedno sa vjetrom i prašinom čine Birmingham poput uvrnutog Disneylanda za gangstere i nižu radničku klasu. Kinematografi i Steven Knight učinili su pravi posao.

Peaky Blindersi, ili Britvaši, kako bi najbolje zvučali prevedeno na hrvatski, uistinu su barbari, divlja opasna horda koja sije strah i trepet gdje god se pojavi, a sve pod vodstvom Tommya (Cillian Murphy), karizmatičnog šefa obitelji Shelby, koja čini okosnicu bande. Isto tako oni su i najprogresivniji dio društva u paklu na zemlji koja se zove Velika Britanija. Policija je korumpirana i nesposobna, šef tajne službe (Sam Neil) starozavjetni je luđak, kukavica i skriveni seksualni nasilnik, a Kruna je bezvezni simbol za koji se nepotrebno gine.

IRA je plemenska zajednica, dobro organizirana, no i nerazumna sekta sličnog stanja uma poput religijskih ekstremista, a Winston Churchill je prgavi, antipatični starac, ali i opasno inteligentni političar kojem cilj uvijek opravdava sredstvo.

Britvaši, s druge strane, uvažavaju odluke žena; teta Polly je nerijetko jedini glas razuma u muškom svijetu, ali i autoritet (izvrsna Helen McCrory), rasizma i diskriminacija među njima gotovo ne postoji (i sami Shelbyjevi su miješane ciganske krvi, a rasistički ispadi prema njihovim članovima kažnjavaju se devastacijom lokala i smrću), a Tommy pokazuje kako mu ni seksualna orijentacija drugih nužno ne predstavlja problem.

Cillian Murphy u ulozi Tommyja zrači karizmom, premda je sam lik antijunaka uvučenog u svijet kriminala i tamne prošlosti, a u biti dobrog srca, potrošen do krajnjih granica. Murphyeve dječačke velike oči, iza kojih se skrivaju traume klanja po tunelima Prvog svjetskog rata, i oštre jagodica lica poput noža koji skriva u kapi , mijenjaju stvari. Očiti klišeji nisu više važni jednom kada se Tommy pojavi na ekranu.  

Najpoznatije ime koje se pojavljuje je Tom Hardy, kao šepavi, bradati boss židovske mafije iz Londona. Jednako lud, koliko i inteligentan, Hardy je ovdje maestralan. Osim već spomenutih odličnih Murphyja, Neila, McCrory i Hardyja, treba spomenuti i Paula Andersona kao Arthura Shelbyja. Ako je Tommy Michael Corleone, onda je Arthur Fredo. Nestabilan čovjek, koga je rat potpuno emocionalno unakazio, tužne je neispunjene duše, ali i životinjske naravi. Gledatelji su najviše zamjerali Andersonu zbog, kako kažu, loše skinutog lokalnog naglaska.

O Peaky Blindersima bilo bi bespredmetno pisati, a ne spomenuti glazbeni dio priče. Umjesto balada onog doba ili jazz orkestra, soundtrack se sastoji od Nick Cavea i garažnih rock bendova. I to se pokazalo kao pravi potez. Prljavim gitarskim riffovima White Stripesa, Black Keysa, pa i Arctic Monkeysa prirodno su stanište kaljuže Birminghama i pubovi gdje podjednako teče krv i alkohol, a noževi i pištolji se vade zbog jednog krivog pogleda. Ovakav pristup učinio je svijet Peaky Blindersa neposrednim i uzbudljivijim iskustvom za modernog gledatelja.

Peaky Blinders nije savršena serija. Ima ponešto praznog hoda, u finalnim epizodama na istim se mjestima i u isto vrijeme odigravaju i privatne ljubavne drame, kao i one o kojima ovisi budućnost nacije… Blindersi su najbolji jednom kad priča stane, adrenalin lupi, a riječi prelaze u djelo. No,  kao i kod samih Britvaša, vizualni stil i domišljatost ono je što odvaja seriju od sličnih ostvarenja, kao i bandu od čopora drugih pretendenata na njihovo mjesto vladara kriminalne scene.