Zoran Čutura pohodio je Studio Exit u Gundulićevoj, pogledao hvaljene predstave Janeza Vajaveca i Nine Mitrović pa napisao svoje dojmove o njima

Navalio sam nešto na kazališne predstave, uhvatio sam ih se k'o pijan plota… No, takva je kasna jesen. Sjedeći u onom novom prostoru Kerempuha u kojem se kupuju ulaznice, gledajući što je na repertoaru, koji dan nakon što sam se s mora bio vratio u Zagreb, pomislio sam 'danas kuham juhu od bundeve i kupujem ulaznice za kazališne predstave do kraja godine – to je nepogrešivi znak da sam na osobnoj razini službeno ušao u jesen'. Doći će, valjda, i nešto drugo na red; za sada, dakle, ostajem kod kazališta, i to kod Exita, čije sam predstave pohodio dva vikenda za redom. Točnije, ostajem kod Studia Exit, onog malog dvorišnog prostora u Gundulićevoj, o kojem sam već nešto bio napisao krajem prošle sezone.

Dvoje ljudi ispred – ili zajedno sa, ako uzmemo u obzir mali prostor – četrdesetak ljudi u publici, koncept je obje spomenute predstave. Obje se bave međuljudskim odnosima unutar obitelji, jedna odnosom muža i žene, druga odnosom oca i sina. Zajedničko im je, prema tome, to što se gledatelj može prepoznati i poistovjetiti s likovima. U samome sebi našao sam elemente tri od četiri ponuđena lika (sa ženom se stvarno nisam mogao poistovjetiti), muža, oca i sina – zanimljivo je gledati analizu samog sebe očima nekog drugog, ili samog sebe iz uloge promatrača, kakvu već perspektivu čovjek uzeo. Što ne znači da se i ostatak gledatelja prepoznao, možda su im priče unutar obitelji potpuno drugačije, možda uspijevaju zadržati distancu u odnosu na ono čemu prisustvuju, možda je to samo način da se potroši sat i deset, sat i petnaest, da se ne bulji u televiziju bez razumijevanja u nedostatku drugačijeg oblika zabave, možda se samo socijaliziraju dogovarajući se s prijateljem/prijateljicom, pa predstava dođe nešto kao intermezzo između dvije opširne trač partije u nekom od kafića… Ne znam, ne mogu to znati. Ali – meni su obje sjajno legle, bombončići od predstava, moglo bi se reći.

Prva je bila 'Voliš li me?', za koju ni u najboljoj namjeri nisam uspio otkriti autora teksta, pa pretpostavljam da je to zajednički projekt glumaca (Vesna Tominac Matačić & Žiga Čamernik), redatelja (Janez Vajevec) i dramaturga (Andrej Vajevec). Prepoznali ste slovenska imena? Igramo se 'izbacite uljeza'? Da, neka je to neobična (ko)produkcija, ali nisam se bavio šerlokholmsovskim istraživanjima… To što je On Slovenac daje poseban šarm predstavi – u smislu naglaska i povremenog traženja odgovarajućih hrvatskih izraza, pa tako u jednom trenutku kaže 'usralo me', na što Ona odglumi zbunjenost, a publika reagira kikotom kad potom objasni da u Sloveniji taj izraz znači kako mu se posrećilo.

Uglavnom, 'Voliš li me?' pokriva dvadesetak godina u životu para koji je svoju vezu materijalizirao i proizvodnjom potomka, i u tih dvadesetak godina prolaze sve one faze koje se doista i događaju u mnogim dugim vezama. Ljubav, pa otuđenost kad Ona isključivo mijesi kruh, a On vječito radi na nekakvim misterioznim projektima i vraća se kući natankiran pivom – voli popiti malo više piva kao i jel'te, svi Slovenci – pa razlaz, pa dječji naivni pokušaji sina da ih ponovo spoji, pa zajednička briga i međusobno optuživanje kad sin, neminovno, zabrazdi – što je posljedica odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji – pa ponovno sretanje u drugim ulogama. Možda ne bih trebao otkriti taj 'tvist' na kraju, ali sam dolazak do njega je vrlo šarmantan, i rekao bih da nije toliko važno što se na kraju dogodi, nego način na koji se to dogodi… Dakle, kao usamljeni sredovječni ljudi nalaze se u nekom kafiću nakon što su moguću kompatibilnost otkrili – sajtom za spajanje usamljenih srdaca. A ona, nakon početne zbunjenosti, odahne 'konačno se ne moram praviti da sam ono što nisam'.

Toplo, životno, poneka suzica uz malo smijeha, ili poneki smješak kroz suzice, s natruhom optimizma i upozorenjem mlađima što bi im se moglo dogoditi u dugoj vezi, nakon što se pred Bogom i državom obavežu na partnerstvo, a podsjećanjem starijima na ono što im se događalo. Ili nije, ako su imali sreće ili bili nešto manje tvrdoglavi od Njega i Nje. Ali, sve je skupa perolaka kategorija, pod egidom 'sve je to život, sve je to za ljude, to smo svi mi, nemojte se praviti da nismo, i sve se može prevladati bez obzira na to kako se loše osjećali kad smo u negativnoj fazi veze'.

Druga predstava, 'Susret', puno je sumornija, puno turobnija, tu se nikome neće usta razvući u osmijeh. Autorica je Nina Mitrović, kojoj je to ujedno i redateljski debi, Otac je Siniša Popović, Sin je Filip Križan. Ista je glumačka postava svojedobno odigrala 'Crveno' u Exitu, predstavu baziranu na sukobima velikog slikara Marka Rothka (Popović), sukobima sa svijetom, ali i sa samim sobom, kome je mlađahni asistent Ken (tada Križan) u život ušao slučajno, da bi mu postao nešto poput životnog katalizatora. Dakle, u 'Susretu', koji bi se zapravo trebao zvati 'Posjet', jer susret podrazumijeva nešto što se dogodilo slučajno, a u predstavi Sin posjećuje Oca nakon što je od tete saznao da je bolestan, otkrivamo drugačiju dimenziju disfunkcionalne obitelji od one razotkrivene u 'Voliš li me?'.

Nažalost, događaji u gledalištu – s obzirom na intimnost prostora – povremeno su važnošću sustizali psihološku dramu koja se odigravala između Oca i Sina. Prvo je jedna žena iz prvog reda imala napadaj kašlja, da bi izašla na stranu i tada smo svi – uključujući i glumce, za koje mi nije jasno kako mogu zadržati koncentraciju u tim situacijama, mislim da bismo imali itekakvo razumijevanje da su stali i kazali 'pričekajmo malo da ovo prestane' – slušali užasne zvukove na rubu povraćanja iza zastora, a možda i preko ruba, da bi se vratila s čašom vode, koja joj je potom i ispala iz ruku. Onda je nekome iza mene, na otprilike deset sati, zazvonio mobitel (Bože, do kada…?), da bi čak i malo šuškao na taj mobitel, možda 'dobro, kupit ću svježi kruh', možda 'uzmi si pohance iz frižidera', a možda i 'ne ostavljaj me, sve ćemo riješiti kad se vratim doma'. S obzirom na uključen mobitel tijekom predstave – tipujem za zadnju varijantu. Da bi potom nekome počelo kruljiti u želucu. S obzirom na ton i rezonancu, prvooptuženi je bio i ostao krupniji gospodin ispred mene, kojem doista ima što u čemu kruljiti… U intimnim prostorima, eto, vrebaju i neke opasnosti.

Sin, dakle, nakon dugog perioda posjećuje Oca tražeći odgovore na pitanja koja ga muče cijeli život, i krivi Očev odgoj za ono što je sam postao – luzer. Naravno, sam sebe smatra luzerom, kategorija luzerstva je vrlo rastezljiva. Ako netko, dakle, s tridesetak godina života radi u videoteci iako je završio fakultet, a ne menadžira u nekoj multinacionalnoj korporaciji – prema standardima današnjeg divljeg hrvatskog kapitalizma i ozbiljno zagađenog medijskog prostora smatra se luzerom. Otac, pak, uvjerava Sina, a zapravo uvjerava sam sebe, da je u tom odgoju dao sve. Obojica pate, i ni jedan ne zna kako se iz te patnje izvući. Mama je mrtva, sestra/kćer ima psihičkih problema, i moraju pomoći jedan drugome, nema im tko drugi pomoći, a ne znaju kako bi to učinili. Ajde, na kraju balade se događa neko blago zatopljenje, i postoje naznake da im predstoji još poneki susret tijekom kojeg će uspjeti razriješiti ono što tijekom ovog susreta, tj. predstave, nisu uspjeli.

Bolno nerazumijevanje, jako bolno. Što se mene tiče – predstava me natjerala da se prisjetim odnosa prema vlastitim roditeljima, i njihovog odnosa prema meni. I odnosa prema vlastitoj djeci, i njihovog odnosa prema meni. Sasvim dovoljno za predstavu, i sasvim dovoljno za ovaj tekstić, da dalje ne kljucam vlastitu džigericu... Odličan tekst, i jako, jako dobre glumačke izvedbe.

Najlakše je za sve ono što nam se loše dogodilo u životima, za sve krive odluke, za sva djelovanja ili nedjelovanja, okriviti vlastite roditelje, 'zajebali su me'. Ozbiljan problem nastaje kad se čovjek sjeti da isto to o njemu samome puno pravo imaju reći njegova vlastita djeca. Do kraja života sjećat ću se jednog susreta kod Kazališta, sreo sam osobu koju dugo nisam vidio, a nekad sam s njom bio blizak. 'Gdje si, što si, jesi li se razmnožila?', a ona odvrati 'ne, jer nisam htjela da svojoj djeci budem onakav loš roditelj kakav su moji roditelji bili meni, pa da moja djeca o meni misle isto ono što ja mislim o svojim roditeljima'.