
Žena je, stojeći kraj Zdenca života – onog Zdenca života kojim nas redovito teroriziraju u medijima kao ishodišnom točkom subkulture osamdesetih, one subkulture koja nas je, kad se transformirala u mainstream nužnošću socijalne dijelektike, dovela baš do ove fantastične, tolerantne, široke, divne, uvijek sunčane, u svakom pogledu prospertitetne, zavisti ostalih nacija vrijedne i po svakom mogućem kriteriju najbolje sredine za život, današnje Hrvatske, uz prešućivanje činjenice da su ondašni mladi opozicionari i alternativci današnji sredovječni pozicionari koji imaju priliku aktivno kreirati našu zbilju, ali su izabrali m.o. bavljenja prošlošću – rekla 'sad ću malo zaobilaziti HNK'.
Ja sam na to dodao 'još ću probati organizirati gledanje Orašara', ona je nastavila 'može, pa ću potom malo zaobilaziti HNK', a ja sam zakimao glavom kao znak da je familijarni deal postignut i da je brzinsko i ekonomično usuglašavanje stavova uspjelo. I sad bih odmah bio slobodan istaknuti poantu koja inače ide na kraj teksta, jer se bojim da je neću dovoljno naglasiti ako čekam do samog kraja: ljudi, usrdno vas molim, nemojte nas maltertirati trosatnim predstavama. Pa doista, iskreno, najiskrenije, kažem da se neću osjećati prevarenim i uskraćenim ako istu količinu novca dam za predstavu koja traje dva sata, čak i – božemioprosti - sat i pol.
Evo, sjetio sam se, nedavno su mi kompletan doživljaj priuštili Amy Adams kao glavna protagonistica, Jean-Marc Valee kao redatelj i Gillian Flynn kao autorica literarnog predloška – radi se o jednosezonskoj seriji 'Oštri predmeti' iliti 'Sharp Objects'. Možda u tome i jest problem, moj posljednji ozbiljan kontakt s Jugom dogodio se kroz tu seriju. Briljantnu seriju. Glazbu neću računati, jer se radi o – manje više – svakodnevnoj rutini.
Dobio sam… U HNK sam dobio golu Zrinku Cvitešić, kojoj dobro stoji uloga seksualno frustrirane Maggie, dobio sam fino izdanje Milana Pleštine koji se u fazi gnjevnog odricanja bori sa saznanjem da umire, dobio sam povremene bljeskove Ane Begić, dobio sam odličan lik Livia Badurine kojem dobro stoje svećeničko ruho i svećenički govori – ali sad ga već pomalo brkam s bešćutnim manipulatorom Jakovljevićem iz 'Novina' i čovjekom istog izgleda koji biciklira po Jarunu pa se tu i tamo susrećemo (koji je pravi? postoji li pravi?) - dobio sam i lijepog dečka Filipa Vidovića koji se na kraju balade također skida – točnije Maggie ga skida – uz kikotanje vremešnih dama iza mene. I njegovu obiteljsku povijest, jer to kod nas ne ide jedno bez drugog. Javne su osobe previše eksploatirane da bi se mogao odvojiti lik od djela, i izbjeći svi meandri aluzija koje nastaju. Sva sreća, njegov pimpač – nisam siguran kako da se drugačije izrazim, nadomjestite izraz 'pimpač' izrazom 'ud' ako vam smeta – dakle pimpač mu se ne vidi jer u tom trenutku leži. No, i sam pogled na stidne dlake bio je tim damama dovoljan da ozbiljno zakikoću. Kako bi reagirale da se pimpač vidio u punoj dužini? Bi li se kikotave dame pokušale popeti na stage da izbliza iskažu divljenje? I pimpaču i redateljskom postupku?
Pa se sad moram vratiti na predstavu 'Ciganin, ali najljepši', koju sam gledao prošle sezone. Prešutio sam tada impresije, a knjigu tek trebam pročitati. To pak traje tri i pol sata, a zadnjih četrdeset i pet minuta sam želio vrištati od užasa zbog bolova u leđima. Najljepši je Filip Vidović, gola je bila Nina Violić. Golija od Zrinke Cvitešić. Jesam li upravo izmislio novu hrvatsku riječ? Gol, goliji? Najgoliji? Ako je netko gol deset minuta – on je gol. Ali, ako je netko gol sat i pol – je li on goliji? A sve je bilo složeno – s obzirom na brojnost ansambla koji je prodefilirao pozornicom – kao kulturni događaj sezone u Zagrebu. Prilično pretenciozno za 'whudunnit' predložak u kojem gledatelj shvati tko je tko i što je taj tko učinio još krajem prvog čina, pa su klimaks i katarza zapravo antiklimaks i lagano prizemljenje u nekadašnjoj austrougarskoj provinciji.
Dovoljni razlozi za zaobilaženje HNK na neko vrijeme? Isključujući 'Orašara'?
Dozvolite mi da se još malo pozabavim tom golotinjom u nacionalnom kazalištu. Ne dijelim mišljenje supruge koja čvrsto i uporno stoji na stanovištu da na pozornici HNK ne smije biti golotinje ('neka je bude u Exitu ili Gavelli, nemam ništa protiv', kaže ona). Njen je stav ukorijenjen u onim vremenima kad je bila u Muzičkoj omladini, a HNK se pohodio s poštovanjem, i vadila su se i četkala odijela iz ormara. Ili haljine 'Burda style', šivane na zagrebačkoj periferiji. Zbog odlaska tamo, u najljepšu zgradu Zagreba, ruku-pod-ruku. Ja, pak, smatram da su ta vremena daleko iza nas, da se sve promijenilo, i da je golotinja opravdana ako ima dramsku funkciju.
Kraj super-bake doma ne tražim i ne trebam pogled na lijepa ženska tijela zbog buđenja libida. Kao estetska kategorija - pošteno priznajem - lijepo žensko tijelo uvijek je dobro došlo u moj mikrokozmos. No, po meni živimo u sredini koja je, unatoč pornografiji, ili erotici, ili – ostanimo na tome – lijepim ženskim tijelima udaljenim točno dva klika mišem, još uvijek itekako senzibilna – ili nesenzibilna, kako se uzme - po tom pitanju, tisućama kilometara i tisućljećima udaljena od civiliziranosti.
Govoreći općenito o našoj sceni, to se na 'Mačku…' ne odnosi, puno sam puta u kazalištu svjedočio tome da se publika grohotom smije – oprostite na vulgarnostima – izrazima 'kurac', 'pička' i 'jebanje'. Manje-više proizvoljno ubačenim u scenski govor. I da ostaje potpuno hladna i nezainteresirana kad se radi o suptilnijem humoru koji je meni zabavan. I silno me to nasekira, kad se na sceni psuje bez razloga, samo da bi se izazvala reakcija publike. Slično je i s golotinjom. Gospođica Cvitešić tijekom 'Mačke…' dva-tri puta skida gaćice (pa ih oblači, naravno), i jasno je da je ispod lagane haljine gola. I jednoj od tih situacija presvlačenja reče mi supruga 'sad svi muškarci u publici virkaju ne bi li ugledali onu stvar'. Ima nešto u tome… Čemu takve jeftine populističke provokacije zbog provokacija? Nije li nam toga dosta u svakodnevnom životu? Da nas teroriziraju jeftinom populizmom?
Umjetnost bi nas od toga trebala odvajati, distancirati od stvarnosti na sat-dva – eto i tri, pa i tri i pol. Ne bi trebala dodatno potvrđivati ono što nam se izvan zidova kazališta događa, da smo potcijenjeni, izmanipulirani, da igraju na naše najniže porive svi oni koji su u prilici na njih i utjecati… Nije li ponižavajuće za sve, baš za sve, provocirati ovakvu preporuku za predstavu: 'odi pogledati Mačku…, možda vidiš pičku Zrinke Cvitešić. Treća, trideset sedma, i stodvadeseta minuta'. Gdje su tu zrikavci, gdje je tu ledeni čaj, gdje je blues?
I sad stajem, jer sam ušao u zonu u kojoj pomalo gubim kontrolu, i mogao bih završiti na onom prethodno spomenutom Zdencu života. S transparentom 'dosta nam je trosatnih predstava, milost'. Ili čak s takvom tetovažom. Na golom torzu.