Nekako se dogodilo – dobrim osobnim izborom ili slučajno, zapravo nije bitno – da posljednje tri kazališne predstave koje sam pogledao budu vrlo zanimljive, svaka je na svoj način vrijedna gledanja. A kako se radi o tri predstave, neću daviti uvodom, nego odmah krećem – kronološki unatrag. Posljednja koju sam gledao, a i posljednja koja je postavljena, je 'Govori glasnije!' u Kerempuhu. Radi se o autorskom projetku Bobe Jelčića, vrlo zanimljivog i aktivnog frajera, koji predstavom nastavlja ono što je radio i ranije, a što mi u pravilu legne k'o budali šamar. Nisam gledao sve što je radio, ali u svemu onome što jesam – briše podjele između glumca i gledatelja, između pozornice i gledališta.

Takav je bio 'Izlog', kad na pola sjedenja u prostoru u Tratinskoj, dok ljudi izvana pokušavaju ući unutra, ne znaš što se tu događa, treba li bježati jer će se netko pokušati fizički obračunati s tobom, ili je sve ipak samo odlična fora. Takav je bio i 'Na kraju tjedna', kad Bojan Navojec u jednom trenutku skida štukature s lože u HNK kao izraz ljubavi, pa onda propadne kroz pozornicu i izlazi iz 'podzemlja' ispričavajući se jer je 'zgrada stara sto godina'. Takav je, uostalom' bio i film 'Obrana i zaštita', kad Bogdan Diklić pokušava doći do nekog mostarskog referenta kako bi mu riješio 'onu njegovu stvar, onaj problem'. Isti onaj problem koji svi mi imamo, pa i mi tražimo referente, liječnike, nižerangirane stranačke kadrove, sitne žmuklere koji funkcioniraju na 'ruka ruku mije' principu.

Isti je slučaj i s predstavom 'Govori Glasnije!', koja tematizira našu nezainteresiranost za sudbinu malih, marginalnih ljudi. Osoba oko koje se vrti radnja jest izvjesna Branka, Srpkinja koja je došla u Zagreb iz BiH, gdje 25 godina ne može naći posao. Stigla je na 'Zapad', u 'EU' (navodnici su tu namjerno…), gdje bi prilika trebalo biti više, a ima joj i tko pomoći. No, ima li doista…? Eto, to je glavno pitanje predstave, uz vrlo svjesno i namjerno izazivanje nelagode kod publike, koja se mora osjećati – ja sam se barem osjećao – kao hrpa, s oproštenjem, pizduna zbog svoje šutnje, nezainteresiranosti i pasivnosti. I sama ideja je, kvragu, provokacija – koju pm bih trebao pomagati nekakvoj Srpkinji iz bosanske vukojebine kad i meni samome (povremeno) treba pomoć?!

Branku, koja sjedi u prvom redu, pa je Jadranka Đokić i predstavi s objašnjenjem da će je upravo ona glumiti, vidimo na početku kad ne znamo o čemu se radi, i na kraju, kad smo svi skupa posramljeni zbog njenog statusa ovdje. Ostatak vremena na pozornici defiliraju Jadranka Đokić, Nikša Butijer, Vili Matula – u karikaturalnoj ulozi samog sebe kao mladog aktivista koji se bori za opće dobro, ali ga smeta što mu je Branka/Jadranka zauzela sobu (briljantna minijatura) – Nina Erak, Marko Makovičić, Damir Poljičak i Petra Svrtan. Stvarno ne znaš tko je od koga bolji, od samog početka kad Jadranka izađe pred publiku sama jer se, kao, zastor ne da otvoriti zbog tehničkih poteškoća, do samog kraja kad sve nas u publici, a i sredinu u kojoj živimo i njen mentalitet, pošteno izvrijeđa Petra Svrtan. Oni i nemaju svoja imena, oni su bez kazališnih imena, oni su – svi mi.

U čemu je – po meni – tajna tog Jelčićevog načina preispitivanja morala, politike, socijale…? Moram to prikazati na osobnom primjeru. Iz prvog reda, naravno, maksimalno sam u predstavi. Kad s pozornice pitaju 'ima li u vašim srcima uopće mjesta za Branku?', svi šute, pa šutim i ja – poznata hrvatska šutnja na djelu. Čuje se tek usamljen, tih glasić meni s lijeve strane 'ima'. Jadranka s pozornice, na metar od mene, nađe za shodno pokazati baš na dolje i kaže otprilike 'evo, Vi sigurno imate dva metra, Vaš bi zagrljaj mogao biti velik…', a ja uspijem pokazati tek dva prsta u zraku kao znak da doista imam dva metra, a djelić sekunde prije no što bih glasno rekao 'dođi stanovati kod nas barem mjesec dana, Jadranka, dok nam kćer ne dođe doma, imamo praznu sobu, majušna si, ne trošiš puno kisika, ne zauzimaš puno prostora, sigurno ni ne jedeš puno, nije problem', njen se monolog nastavlja i ponovo shvaćam da je to ipak samo predstava. Kužite? Usisaju vas taj Jelčić, i to društvo koje je okupio. Neobičan doživljaj.

Potpuno drugačija je 'Črna mati zemla' u ZKM-u. Da, znam da kasnim, ali sam je pogledao tek prije dva tjedna. Ne vidim nikakav problem u tome što je postavljena još prošle sezone, a u međuvremenu je pokupila i silne nagrade, jer ni predložak Kristiana Novaka nisam čitao. Nisam pojma imao o čemu se tu radi; štoviše, u pravilu me silni komplimenti na račun nečega – u ovom slučaju predstave – u pravilu odbijaju. Ne želim biti dio jata/stada/krda koje se danas bavi isključivo nečime što je 'in', da bi se sutra kolektivno bavilo nečim totalno drugačijim. No, priča je fenomenalna, predstava također, pa sam si odmah i knjigu naručio…

Sve zajedno je prilično kompleksno, previše kompleksno da bih se bavio radnjom. Recimo da je sve ispričano iz perspektive djeteta, koje kao odrastao čovjek još uvijek ima ozbiljnih problema s prevladavanjem vlastite grižnje savjesti zbog događaja kojima je svjedočio kao dijete. A grižnja savjesti je u katoličkom svijetu – ne zaboravljajmo – jedan od glavnih pokretača svega što mislimo i radimo. Svi smo mi odgojeni na taj način da trebamo i kad treba i kad ne treba osjećati grižnju savjesti, i još nas tako odgajaju. Da baš ne upotrijebim termin 'ispiranje mozga'. Oni koji je ne osjećaju, koji su je uspjeli amputirati – bave se politikom. Ovo je trebalo biti duhovito… Ako niste najbolje shvatili… Ali je i istinito. Istinito i duhovito istovremeno. A i tragično. Elementi trilera, nadnaravni elementi, lokalni međimurski štih – sve je tu unutra, u predstavi, i sve se slaže kao najatraktivniji puzzle.

Kad sam uoči odlaska u ZKM vidio da predstava traje 165 minuta, vrijeme koje jedva da mogu izdržati sjedeći na stolici, uz muke Tantalove, provjerio sam izbor s Uršom Raukar – koja je katalizator svih događaja u priči, s dobila je i nagradu Hrvatskog glumišta za tu ulogu – i dobio odgovor 'dođi, nećeš požaliti'. I nisam, hvala Urša. Briljira (i) Dado Ćosić, moj osobni favorit u našoj mlađoj generaciji glumaca, u vrlo zahtjevnoj – ali i zahvalnoj – ulozi dječaka autsajdera, tragičara iz familije bogeca/cugera koji je laka meta za sve loše što se provincijskom djetetu uopće može dogoditi. Nakon ovog iskustva čak ću i 'Ciganina…' u HNK ići pogledati, makar je još duži. Šteta bi ga bilo propustiti, šteta bi bila da sam propustio 'Črnu mati zemlu'.

I, kao posljednji čin ove male priče – Eva Braun. Zapravo, 'Eva Braun' u Studiu Exit. Sam taj prostor, ovosezonska akvizicija Exita, je silno zanimljiv – koliko ja znam najmanja je to scena u gradu, u jednoj veži u Gundulićevoj, gdje u gledalište stane nekih pedesetak, možda čak i manje, ljudi. Do sada su tamo igrale dvije predstave, 'Dvoje' s kombinacijom Čuček – Gregorić Vejzović, i 'Eva Braun', i obje su zgodne, obje su bile pune, obje su izazvale dobru reakciju u publici. Hm, publici… Mogu reći i 'dobru reakciju u sobici'. 'Eva Braun' obrađuje posljednje sate života dugogodišnje ljubavnice Adolfa Hitlera, dok Rusi nadiru u Berlin ona mašta, prisjeća se, bjesni, viče i šapuće, valja se po krevetu, skida se i oblači, da bi se na kraju ubila. Sve to izvodi Daria Lorenci Flatz, i to tako vješto da nisam zapljeskao – kao ni itko drugi – kad se sve zamračilo i bilo je jasno da je predstava gotova. Već je gotovo?! Daj još malo, Daria…! No, u kazalištu nema bisa kao na koncertima, pa nije bilo ni onog standardnog koncertnog 'ho-ćemo još, ho-ćemo još'. Imao sam dojam – nakon tih pedesetak minuta – da smo svi spremni ostati mirni još petnaestak minuta samo kako bismo je malo gledali, ne treba ništa ni glumiti, ni izvoditi, ni pričati. Samo da bude prisutna.

Na odlasku sam joj diskretno klimnuo, ne znam je li primijetila, ne znam ni sjeća li se još našeg razgovora ispred Tvornice, kad smo ostali sami za stolom. Više se ni ja ne sjećam šireg konteksta tog boravka ispred Tvornice, znam samo da sam se svima koji su me htjeli slušati neko vrijeme kurčio kako sam porazgovarao s Dariom, 'kakav komad, kakva normalna i pametna osoba, kakva dama…'. Možda se negdje tako nađemo još koji put, makar ni uz maštu koju sam upravo sad – evo, sad - uključio na 'ful' ne mogu zamisliti ni izmisliti niti jednu drugu kombinaciju osim one u kojoj je ona na pozornici, a ja u gledalištu. Možda se i dogodi, život je lijep baš zbog svoje nepredvidivosti (ovo je ukradeno iz jednog starog teksta Bore Dežulovića, neće se ljutiti, a baš mi dobro ide za kraj).