Uspio sam kupiti ulaznice, dobre ulaznice, za 'Tko pjeva zlo ne misli' dva mjeseca unaprijed, tolika je navala bila na predstavu koja je ove kazališne sezone postavljena u zahrebačkom HNK. I odlično je da sam uspio jer – evo, sad sam izguglao – za siječanjske predstave predstava je rasprodana, a za veljaču je ostao samo ostatak ostataka ulaznica. Da, HNK ponovo ima hit, i to je sjajno…

Nakon što sam godinama izbjegavao taj tzv. 'hram nacionalne kulture' koji je bio sve samo ne hram – uz dužno poštovanje plemenitim namjerama i pokušajima, u koje ne sumnjam - a i kad bih otišao tamo – izlazio sam razočaran, ili barem u većini slučajeva razočaran (izuzetak su bili Glembajevi Vite Taufera), u posljednje sam dvije sezone gledao sjajne drame.

Dobro, 'Tko pjeva…' nije drama, ali ako se čovjek samo malčice zamisli nad viđenim, shvatit će da ga ispod komične površine čekaju puno ozbiljnije – suptilno pogurnute – teme i teze. Od onog dobro nam poznatog hrvatskog mentaliteta, glasni i hrabri smo samo kad popijemo, i to na riječima, a ne na djelima, preko uloge sponzoruša, kvazipoduzetnika, utjecaja medija, provincijskog i malograđanskog Zagreba… Ima ih puno.

E, sad, moja je pretpostavka da su apsolutno svi koji će ići pogledati predstavu, ili su je već pogledali, prethodno gledali i film Kreše Golika. Bilo bi čudno da nije tako, jer je taj film najbolja komedija u povijesti našeg filma, i zasigurno jedan od najboljih naših filmova uopće. Remek djelo – barem ga ja tako doživljavam, i to nakon… barem dvadeset gledanja. Odlazak k Žnidaršiću je opće mjesto naše kulture i naših života, citati poput '(moja žena…) puno nije vredna, ali vređati je ne dam' ili 'ženska nije najmlađa, ali je još uščuvana' morali bi biti sastavni dio razgovora u svakom kućanstvu. Zbog toga ću zaobići ono što se obično naziva 'kratki sadržaj', i odmah prijeći na bitno.

Redatelj Rene Medvešek bio je svjestan pozicije filma u našoj povijesti, znao je da je još uvijek itekako živ, i znao je da je jako nezahvalno postaviti predstavu koju će apsolutno svi uspoređivati s filmom u svim detaljima. Stoga je predstava napravljena s poštovanjem prema filmu, ali i s pokušajem odmaka od filma. Odmak se očituje prezentacijom u (labavoj) formi radio drame, gdje narator – mali Perica – ne sudjeluje u radnji, ali znamo da je prisutan, s pozadinskim zvukovima radija, koji je tada bio tehnološki novitet, ali se s radija – između ostalog – čuju i vijesti o onome što se u kasnim tridesetima događalo na planu europske politike, koja je vodila u svjetski rat.

Čime predstava i završava, zamračenje slijedi nakon što se čuje zvuk aviona koji upozorava na to da je razdoblje sreće i blagostanja, u kojem su najbitniji problemi građanske klase Zagreba bili oni u ovom ljubavnom četverokutu i ostalim ljubavnim trokutima i četverokutima – nepovratno završeno. Možda svojevrsni hommage Šijanovom 'Tko to tamo peva', koji završava zavijanjem sirena i bombardiranjem Beograda…? Samo glasno razmišljam…

Kako je film bio totalno apolitičan – šankovski razgovor o odlasku u avijatičare u Abesiniju samo je odrednica za vrijeme – i baš zbog toga poseban, ne znam što bih mislio o tom novitetu. Spominjanje Todorića? Stvarno nepotrebno. Koga briga? Došli smo vidjeti predstavu, mazohisti neka gledaju Dnevnike. Šok i nevjerica uslijedili su kad sam shvatio da u predstavi nema pjesme 'Ja ljubim'. Sve do zastora bio sam siguran da će je negdje ubaciti… Možda je to još jedan pokušaj odmaka od filma, možda se radi o nečemu banalnom – recimo o eksploataciji autorskih prava. Ali – 'Tko pjeva zlo ne misli' bez pjesme 'Ja ljubim' je kao koncert Rolling Stonesa bez 'Satisfaction', kao Carmen bez arije 'Habanera'. Tu je supruga bila puno oštrija nego ja.

Ali, složili smo se u tome da je predstava, u cjelini, dobra. Mislim, ako je dobra za Šerbedžiju, koji je sjedio u onoj središnjoj loži nasuprot pozornice, tko smo mi da nam ne bude dobra?! Makar bih ga puno, puno radije vidio na pozornici nego u gledalištu. Na ono otočje sigurno nikad neću otići, jer taj koncept doživljavam kao bijedni pokušaj isprike službene politike osobi koja je nepravedno anatemizirana tijekom ratnog perioda, i to na račun svih nas, pa ga i prezirem. Ali da ga vidim na nekoj od zagrebačkih pozornica… Neka samo šuti pola sata… Ni toliko, neka šuti deset minuta, bit ću najduži u pljesku i najglasniji u ovacijama.

Relja Bašić, pokojni Relja Bašić, ostaje jedini i originalni gospon Fulir za sva vremena, poput jedinog i originalnog NBA 'dream teama' iz Barcelone 92', tu nema spora… Ali, Krešimir Mikić je briljantan u ulozi gospona Fulira 2.0. On je drugačiji, on je 'busterkeatonovski' gospon Fulir, njemu se ne miče niti jedan mišić na licu u ta dva sata povremeno i fizički zahtjevne komedije. Usput, kad spominjem vrijeme trajanja predstave – ni jednom nisam pogledao na sat, a to je veliki kompliment…

Mikić je drugačiji i svoj gospon Fulir, to je bilo jebeno teško realizirati. Ivana Boban je odlična teta Mina, dobro 'skinuta' Mia Oremović. Zrinka Cvitešić – hej, gledali smo iz prvog reda ženu koje je bila uspješna na West Endu – odlično izgleda, sjajno i pjeva, ali Mirjana Bohanec-Vidović je nekako uvjerljivija kao Ana, objekt žudnje tog hohštaplera Fulira. Njen dekolte je uvjerljiviji. A žene su u tridesetima i izgledale kao gđa. Bohanec-Vidović u filmu. Možda je ona narodna 'bolje da ljulja nego da žulja' i nastala kad se izgled žena počeo mijenjati. Nisam ih proživio, ali nekako sumnjam u postojanje pilatesa, teretana, osobnih trenera, taichia i fengshuia u tridesetima, što sve rezultira tom famoznom 'definicijom'. Dabogda imao pa nemao definiciju, današnja je kletva...

Ostalo je odlično, dokolica, kuhanje, služenje, moda, love/hate odnos sa sestrom, koketiranje, 'daj neeemoooj' sindrom zakašnjelog puberteta. Najslabija karika u tom četverokutu je Dušan Bućan kao Franjo Šafranek. Sve on radi dobro – vitla sabljom, diskretno je 'u cugi', bijesan je, pa se miri, pa ovo, pa ono - ali je jednostavno premlad. Samo je tri godine stariji od Zrinke Cvitešić, koja ga zove 'tata'. Premlad je za osobu koja rmbači da bi prehranio mlađu 'trophy wife' koju i ne doživljava kao 'trophy wife', i malog Pericu, premlad da ne bi imao ambicija na poslu, što mu supruga predbacuje, premlad da bi sebe vidio žrtvom životnih okolnosti, premlad da bi ama baš svaki problem rješavao uz litricu kod Žnidaršića. Franjo Majetić je bio sedamnaest godina stariji od Mirjane Bohanec-Vidović u filmu.

Opet usput, Mirjana Bohanec-Vidović jedina je još uvijek živa iz tog glumačko-ljubavnog četverokuta iz filma. A prije petnaestak mjeseci bio sam na posljednjem ispraćaju njenog supruga, dr. Ive Vidovića. 'Bem ti život, niti znaš odakle si došao, niti zašto si tu, niti kuda ideš, a sve skupa prekratko traje… No, kažu da je osoba živa onoliko dugo koliko traju sjećanja na nju, pa će društvo iz filma – a iskreno to želim i društvu iz predstave – živjeti još jako, jako dugo.

Umrla je i Vida Jerman, Marijana iz filma, epizodna uloga koja ima pegleraj i pruža 'one' usluge muškarcima, osoba koja je predmet tračeva i pohote. Osoba koja daje poseban štih tom gornjogradskom dvorištu u Basaričekovoj. Sjećate li se kad raspiruje ugljen u pegli ljuljajući je, pa joj se ljuljaju i grudi prema kameri? Kakva erotika, kakva genijalnost! Svjetlosnim godinama ispred pornića koji su danas svima dostupni na internetu i svakom kiosku;što znaju današnje generacije o erotici, kad je odavno ustuknula pred 'ginekologijom'…

I to mi fali, ta erotska komponenta, makar je Barbara Vicković u ulozi Marijane itekako atraktivna i zavodljiva. A ima i grudi vrijedne svake pažnje i respekta. Gordana, ako ovo budeš ikada čitala, ako ti curke s kojima se družiš na 'klimakteričnim četvrtcima' opet druknu da sam nešto napisao na Trustyju, znaj da njene grudi, unatoč ovim komplimentima, nisu ni blizu tvojima, tvoje su savršenstvo. I sad, kad si baka. A i Barbara je tijekom predstave ipak malkice predaleko…

A svi su zajedno fantastično usvojili taj arhaični zagrebački govor u izumiranju – ako već i nije blagougospodinu preminuo – pun germanizama. Tako se danas više u ovom gradu ne govori, i jezik je živa tvar koja se mijenja, previše je vremena prošlo, previše je ljudi došlo, previše je odgledanih Dnevnika, serija i dokumentaraca iza nas, previše preslušanih pjesama i pročitanih romana. Koliko dobro gosponu Fuliru leži kad kaže 'šnelfotograf' ili 'kistihand', toliko danas svi prisutni kolutaju očima kad jedna cura koju znam uporno govori 'šmug', 'štrom', 'šlafcimer' i 'vajnkušek'. Gotovo je s time, danas je to samo karikatura…

Eto, produžio sam, i čestitam svima koji su stigli do kraja teksta. Ako sam bio nejasan – poanta bi trebala biti u tome da se iste sekunde priključite na net – aha, već ste priključeni - i pokušate naći ulaznice za predstavu. Nećete požaliti što ćete si raspored aktivnosti, recimo, sredinom ožujka ili početkom travnja, prilagoditi odlasku u HNK.